ES-EL PAIS-10.2.-E I NACIONAL-POPULIZAM

ŠPANJOLSKA EL PAIS 10. II. 2000. Europa i nacional-populizam "Procesi integracije geopolitičkih područja te tehnološka i gospodarska globalizacija doživljeni kao agresija na raznolike kulture i kolektivni identitet; sektaško i naslijeđeno funkcioniranje stranaka u današnjem društvu masovnih medija tako sklonom personalizaciji vlasti; i jedinstveno mišljenje, eskluzivna i isključiva ideološka struktura naših demokratskih političkih sustava, čija su bit ljudska prava - s jedne su strane nespojivi s fašizmom i njegovim izravnim derivatima (nacizmom, rumunjskom Željeznom gardom, frankizmom, austrijskim NSDAP iz tridesetih, Doriotovom Francuskom narodnom strankom, salazarizmom...), a s druge čine nužnom pojavu nacional- populističkoga ponašanja, čiji je fašizam ekstremni modalitet. Vidjeli smo to kad su se prije pet godina u Italiji pojavili Forza Italia, Berlusconi i Fini. Vidimo to u drugim europskim zemljama, a sad i u Austriji. Zato ih moramo razlikovati i reagirati na fašističku verziju, ali i na nacional-populizam koji im je glavna matrica. Jer Haider nije fašist nego nacional-populist u austrijskoj verziji. Ta divna zemlja, u stalnom proturječju između težine višeetničke i multikulturne imperijalne slave i pangermanske polarizacije, krhka i s 10 posto stranaca, s predimenzioniranim glavnim gradom (Beč, intelektualni vrh najbolje Europe 20. stoljeća) i brojnim pukotinama i ogrebotinama povijesne i socijalne drame s kojom su nas upoznali najprije Robert Musil, i njegova Kakanija, a onda i Thomas Bernhard i Peter Handke, ne zaslužuje da je olako odbacuju osobe koje su naizmjence zadužene za izopćenja. Posebno ako su Španjolci. Svi znamo da Haider sjedi na nasljeđu nacističkoga podrijetla, da su se njegovi preci borili u Hitlerovim redovima te da je on sam hvalio određena postignuća nacional-socijalističke Njemačke. Ali ako te bračne, obiteljske i procjeniteljske parametre primijenimo na frankističke ekvivalente, na španjolsku političku klasu, mogli bismo napraviti krvav, i u nekim slučajevima nepravedan, pokolj. Može li se, budući da je riječ samo o naznakama i pretpostavkama, a ne o činjenicama i odlukama, reći da je osuda koju su izrekle države Europske unije bila pogrješna? Mislim da je na neki način bila. (...) Europska je intervencija trebala biti elektrošok austrijskom narodu koji je, zaštićen pečatom žrtve nacizma koji su Saveznici dodijelili Austriji (zaboravljajući austrijsko oduševljenje Anschlussom i njezinu suradničku revnost tijekom sedam godina zajedničkoga života s Hitlerom), upao - poput Španjolaca - u udobnu ali nezdravu povijesnu amneziju, odgovornu za ono što njezini najbolji intelektualci nazivaju deficitom krivnje. Koja se sad prekida u isto vrijeme dok se mobilizira demokratsko građanstvo. Moramo vjerovati da će nestati i tužna partitokracija koju tamošnji novinari nazivaju Proporz i koja pretpostavlja podjelu položaja i prebenda među članovima velikih stranaka. Na tom humusu klija nacional-populizam u Austriji i ostatku Europe. Europski politički život svakako se mora osloboditi okova (Joj, kako je naš samo ustavno zatvoren i blokiran!) motivirajući građane na suradnju. Kao što je nužno uklopiti demokratska načela u europsku Cartu Magnu koju više ne smijemo odgađati. Uključujući u nju mogućnost, danas nepostojeću, isključivanja država nedostojnih da budu dijelom nje", piše Jose Vidal-Beneyeto.