ŠV 9.II.NZZ: HRVATSKA U EUROPU A SRBIJA?

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 9. II. 2000. Hrvatska kao uzor za Srbiju? "Izborom Stipe Mesića za novoga predsjednika dovršen je politički preokret u Hrvatskoj. Promjena vlasti bila je brza i tiha. Nakon Tuđmanove smrti stari sustav urušio se gotovo preko noći - kao da nikada nije ni postojao. Nekoć autokratska dosadašnja vladajuća stranka, koja je vjerovala da jedina utjelovljuje interese Hrvatske, suočava se danas s prijetnjom raspada i potpunog gubitka važnosti. Oni koji su još donedavno žigosani kao izdajnici nacije i neprijatelji neovisne hrvatske države suočavaju se s teškom zadaćom uklanjanja ruševina koje su iza sebe ostavili njihovi prethodnici, i opravdavanja ukazanog im povjerenja. Zasluge za mirnu promjenu vlasti pripadaju i na izborima smijenjenoj vladi koja se tom procesu nije oduprla. Hoće li politički preokret u Hrvatskoj utjecati i na Srbiju i ohrabriti tamošnju oporbu? Hoće li i u Beogradu promjena vlasti slijediti demokratska pravila igre? Bar po anketama većina srpskog stanovništva želi promjene ali bi eventualni skorašnji izbori mogli održati na vlasti vladajuću koaliciju - i to usprkos fijasku na Kosovu i okolnosti da većina ljudi u Srbiji živi daleko lošije od većine ljudi u Hrvatskoj. Činjenica da pozivi Miloševićevih protivnika i dalje nailaze na slab odjek povezana je s represijom ili s državnom propagandom, ali i s eklatantnom slabošću onoga dijela oporbe koji se naziva 'demokratskim'. Predsjednik Milošević ponovno je uspio učvrstiti svoju poziciju, uzdrmanu slomom na Kosovu. Bude li ipak potisnut s vlasti, trijumfirati bi mogao potpredsjednik srpske vlade Šešelj, koji je nedavno izjavio da velikosrpska ideja ni u kom slučaju nije mrtva već da ostaje strateškim ciljem. U slučaju pak Šešeljeva neuspjeha mogao bi kucnuti trenutak Vuka Draškovića, nepredvidivog i nepouzdanog prevrtljivca koji je već preuzeo najraznovrsnije uloge. Po čemu se, dakle, Hrvatska razlikuje od Srbije? U prvom redu Zagreb više nema svog Šešelja; oni koji još sanjaju o velikoj Hrvatskoj pretrpili su težak poraz na izborima. Važna pretpostavka za promjenu vlasti bilo je udruživanje najvažnijih oporbenih stranaka, njihov dogovor o zajedničkoj strategiji i podjela dužnosti u slučaju pobjede na izborima. Osim toga, već prije Tuđmanove smrti u širokim slojevima stanovništva započeo je proces vrenja. Nezadovoljstvo zbog nezakonitosti i korupcije zahvatilo je sve slojeve stanovništva; nastale su brojne građanske inicijative. Srpska pak oporba ni nakon debakla na Kosovu nije uspjela u političke kanale usmjeriti rašireno neodređeno nezadovoljstvo. No, u prvom redu valja istakuti da su građani u Hrvatskoj nakon odcjepljenja od Titove Jugoslavije i stjecanja državne neovisnosti - bez obzira na potonja zbivanja - priželjkivali bolji životni standard i priključenje Europi. Nakon iščeznuća prijetnje izvana ti su zahtjevi sve glasnije isticani. U Srbiji je pak tijekom raspada Jugoslavije u prvom planu bila obnova navodno izgubljenog 'dostojanstva srpskog naroda' - dakle, nacionalni ciljevi. Blagostanje i demokracija nisu obećani. Tako režim još i danas - uspješno na unutarnjopolitičkoj razini - otklanja odgovornost za sukobe, proglašavajući Zapad odgovornim za sve nevolje i tvrdeći da su zapadne zemlje razbile nekadašnju Jugoslaviju te da žele raskomadati i Srbiju. Tako vodstvo drži zemlju u stanju nacionalne mobilizacije protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja a i oporba se tek teškim mukama odupire usisnoj moći toga vira - ostaje zarobljenicom razmišljanja u nacionalnim kategorijama. Močvara prevladanog nacionalizma još ni izdaleka nije presušila. Dok u Hrvatskoj vlada entuzijazam, Srbija je okovana zimskim ledom, blokirajućom apatijom i strahom od kaosa i nasilja. Oporba govori o završnom činu srpske tragedije. No, što se dulje čeka na politički preokret, to su veće sumnje u njegov miran tijek", naglašava Cyrill Stieger.