NJ 31.I.-SZ-MITOVI GLOBOFOBA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 31. I. 2000. Mitski svijet globofoba "Glasine o globalizaciji govore da je gospodarstvo sve, a država ništa - da je tisuću najvećih multinacionalka koje širom svijeta drže petinu industrijske proizvodnje, izmoždilo nacionalnu državu, zgazilo njezine granice. Koliko je pogrješan taj mit, pokazale su nehotice baš one udarne postrojbe koje su na svjetskom gospodarskom forumu u Davosu htjele inscenirati 'Seattle II'. Čak je i tako slaba država kao što je Švicarska lako uspjela opovrći tu prejednostavnu tezu - legijom kantonskih policajaca. Prosvjednici su demolirali McDonald's u Davosu (geslo: 'Think global, eat local'), ranili dvojicu policajaca - to je zla, ali mršava bilanca. No gore je bilo izbjegavanje dijaloga - ne od strane davoskog nadimpresarija Klausa Schwaba koji je kritičare pozvao u betonski mostrum nazvan 'Kongresni centar'. Rekli su da se ne daju uhvatiti kao 'taoci'. Da je nemoguć dijalog s onim 'elitama' koje 'hladnokrvno otpuštaju tisuće u ime globalne sposobnosti za utakmicu'. Pritom je baš bio potreban takav dijalog kako bi se u mračni svijet mitova globofoba unijelo malo svjetla. Primjerice jedno izvješće OESS-a govori da inozemne tvrtke bolje plaćaju nego domaće, a osim toga brže stvaraju radna mjesta - upravo u siromašnijim zemljama poput recimo Turske. Tamo su plaće u 'multinacionalkama' 124 posto više od prosjeka, broj stalno zaposlenih raste godišnje za 11,5 posto dok u domaćoj industriji raste tek za 0,6 posto. A njihov moral? Britanski Econnomist hladno komentira: on je bolji od ponašanja ponekih država. 'Većina bi otjerala svojeg predsjednika upravnog odbora kad bi se ponašao poput Clintona ili Kohla'. Bilo bi dobro poslušati američkog Predsjednika koji je prvi put upao u Davos s golemom pratnjom: 'Griješe oni', kaže Bill Clinton, 'koji žele vratiti unatrag snage globalizacije, jer se boje njezinih razornih posljedica'. Baš siromašnije zemlje profitiraju od svjetske trgovine. U proteklih su četvrt stoljeća one zemlje koje su spas potražile u otvaranju, rasle dvostruko brže od onih koje su se začahurile. 'Zemlje koje su se najviše otvorile, rasle su čak šest puta brže', rekao je Clinton. Te su riječi doduše bile upućene okupljenoj eliti - 1000 tvrtaka - i 30 šefova vlada, ali su se odnosile na one pravednike iz 'Prvog svijeta' koji su se vani upravo udostojali uzburkati alpski gradić - dakako u ime 'pravde za Treći svijet'. Doista je teško zamisliti kako bi Bangladeš ili Meksiko inače došli do ulaganja, know-howa i radnih mjesta, što doma nemaju. Okrutnije je to rekao meksički predsjednik Ernesto Zedillo. Odakle međunarodnom savezu protivnika WTO-a hrabrost da svojim parolama protiv slobodne trgovine 'zemlje u razvitku štite od razvitka'? Prosvjed iz Trećega svijeta zapravo zvuči prilično suzdržano. Globofobija je fenomen svijeta blagostanja. A interesi koji su posrijedi, imaju malo veze sa zemljama u razvitku. Radi se o imovini kod kuće. Ne može se poreći da njemačke metalce ili američke tekstilne radnike ne može radovati slobodna trgovina - a još manje seljačke udruge. Radnici u Aziji i farmeri u Australiji proizvode bolje i jeftinije. No treba li se stoga braniti od njih na granici? To ne bi bilo samo nepravedno, nego ponajprije i štetno za vlastite interese. Bi li Njemačka mogla uživati u svojem gospodarskom čudu da pod krovom slobodne trgovine nije mogla izvoziti gotovo trećinu svojeg društvenog proizvoda? Baš oni koji ne pripadaju među one koji 'više zaslužuju', profitiraju od svjetske trgovine, jer jeftiniji automobili, cipele i hladnjaci povećavaju njihov realni prihod. Da se zatvore granice, odmah bi izgubili dvostruko: jedanput jer bi tako odumrla njihova radna mjesta u izvoznom gospodarstvu a drugi put jer bi se morali zadovoljiti sa skupljim proizvodima domaćega gospodarstva. To je osnova škola narodnoga gospodarstva, ali ona je u pravu. Oni koji se začahure, stagniraju - vidi tužnu sudbinu državnoga socijalizma. Oni koji žele pomoći Trećem svijetu, ne smiju ga isključiti iz svjetske trgovine, nego se i sami moraju otvoriti. Oni koji s pravom brinu zbog dječjeg rada, morali bi majkama olakšati rad kako bi djeca mogla ići u školu. Jer oplakivati siromaštvo a ne pomoći najsiromašnijima da pomognu sami sebi - to je oblik plemenitog licemjerja. Najbolje sredstvo protiv socijalne nepravde je ulaganje u 'humani kapital': u obrazovanje i sposobnost prilagodbe - a to su pravila nametnuta slobodnoj trgovini zapovijeđenim fair ponašanjem. No željeti zaustaviti globalizaciju razumljivo je koliko i kratkovidno - a često čak sebično. Pravednosti bi se dijalogom napravila veća usluga nego demoliranjem McDonald'sa" - zaključuje Josef Joffe.