US 27.I.WT KORUPCIJA U EUROPI-POLITIKA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 26. I. 2000. Političari na prodaju "Promatrač prati razvoj političkog skandala u Njemačkoj pomiješanih osjećaja. Posebno je tužno vidjeti poniženje državnika Kohlova kalibra. Kohl je bio neizostavna figura u ujedinjenju Njemačke i Europe. Tek prošle jeseni slavili smo 10. godišnjicu pada Berlinskog zida i sloma komunističke prevlasti u istočnoj i srednjoj Europi - najvažnijeg povijesnog događaja u drugoj polovici 20. stoljeća. Današnje svjedočenje Kohlovu rušenju nalikuje promatranju pada golema hrasta koji uništava i velik dio okolnog bilja. Prizor je uistinu žalostan. Koliko će ostataka Kohlova ugleda povijest uopće imati priliku sačuvati? Ovisi o zasad nepoznatim čimbenicima - primjerice, o tome hoće li čovjek koji je vladao Njemačkom 17 godina na kraju završiti u zatvoru. Zašto baš Helmut Kohl? Pa ipak, u svemu tome prisutan je i osjećaj obrane američkog političkog sustava kojeg stranci - a posebno Europljani - napadaju raznim optužbama, prigovarajući mu da je previše korumpiran ili previše puritanski nastrojen. Američke političke kampanje rutinski su podvrgnute podsmijehu zbog banalnosti, natruha predstave i golemih troškova. 'Zar ne morate biti bogati da biste postali predsjednikom?', često pitaju posjetitelji iz nešto egalitarnijih dijelova svijeta. Odgovor, naravno, obično glasi: 'Ne'. Je li Bill Clinton bogat? A Ronald Reagan? Je li Richard Nixon bio bogat? Za vrijeme afere Lewinsky strani izvjestitelji neprekidno su pitali zašto je važno što je predsjednik lagao o tom nevažnom detalju svog života te što je pokušao utjecati na druge da počine krivokletstvo. 'Kao nacija, Amerikanci su tek pali sa seljačkih kola', glasila je presuda inozemstva. Kako možete biti tako naivni? No, etika je očito važna stvar. Iako se američki politički sustav zaista - više od bilo kojeg u svijetu - kupa u novcu, Amerikanci imaju relativno čist sustav 'zato što vjerojatno imaju bolje nadzorne institucije', govori Frank Vogl iz Transparency International, organizacije koja se u cijelom svijetu nastoji boriti protiv korupcije. Zaprepašćujuće podvale u Clintonovoj i Goreovoj kampanji za drugi predsjednički mandat g. 1996. - od čavrljanja uz kavu u sobi za krizne situacije, preko noći provedenih u Lincolnovoj spavaonici do fotografskih manipulacija kineskim trgovcima oružjem donijele su novac ali su također - i to brzo - procurile u javnost. 'Blaži zakoni o kleveti omogućuju novinarima da bolje obavljaju svoj posao pasa-čuvara', ističe Vogl. 'Pravosuđe je neovisno poput ostalih pravosudnih sustava u svijetu - ili je možda i nešto neovisnije. Podjela ovlasti podrazumijeva da Kongresni odbori imaju neovisan nadzor, što ne postoji u parlamentarnom sustavu', napominje Vogl. Ovog tjedna Vrhovni sud potvrdio je maksimalnu svotu za novčane donacije u politici u vrijednosti 1000 dolara, zadržavajući time politički okvir, uspostavljen nakon afere Watergate g. 1976. Moglo bi se čak ustvrditi da su te stvari danas važnije nego ikad. Korupcija koja danas izlazi na svjetlo javnosti u Njemačkoj prava je zarazna bolest i širi se po cijelom globaliziranom privrednom i političkom sustavu, poniklom iz pepela bipolarnog hladnoratovskog svijeta. U zemljama poput Rusije, 'slobodno tržište' i privatizacija danas su u očima javnosti sinonimi za gangsterske poslove i krađu. Gdje god pogledate - od nove vladajuće klase u nekad komunističkim zemljama (često više nego ovlaš slične staroj vladajućoj klasi) preko klijentelnog kapitalizma u Aziji do narko- korupcije u Latinskoj Americi, nepotizma i despotizma u Africi - korupcija je svuda u punom zamahu. Bilo je pokušaja da se taj problem riješi. U tom pogledu valja spomenuti Glavnu skupšinu UN-a i njezinu 'Deklaraciju o korupciji', Organizaciju američkih država i njezinu Konvenciju o korupciji i OECD i njezinu 'Konvenciju o borbi protiv mita'. Naravno, veliko je pitanje provedba tih dokumenata u djelo. Studija Transparency International o izvršnim direktorima velikih stranih tvrtki koje posluju na tržištima u usponu urodila je nevjerojatnim nalazom da je samo pet posto njih po vlastitim riječima dobro upoznato s 'OECD-ovom Konvencijom o borbi protiv mita', 50 posto je čulo nešto o tom dokumentu, a 45 posto nije znalo baš ništa o njemu. Usmjerimo li fokus ponovno na Europu, zaprepastit će nas podatak da velike europske zemlje nisu ratificirale tu konvenciju. Nije to učinila, primjerice, ni Španjolska, ni Italija, ni Francuska, ni Nizozemska, ni Švicarska. Spomenuti dokument nije nužno jamstvo čestitosti - naime, Njemačka je potpisala i ratificirala konvenciju i zauzima visoko mjesto među zemljama koje ulagači smatraju zamalo otpornima na korupciju - što očito nije istina. 'Skandal u Njemačkoj zapravo je nešto za što se očekivalo da će se dogoditi u Europi. Transparentnost je golem problem', tvrdi Vogl. Financiranje kampanje daleko je slabije regulirano nego u Sjedinjenim Državama i još je prisutna predodžba da političari mogu zadržati svoje položaje i istodobno biti članovi nadzornih odbora te da političke kampanje ne moraju iziskivati velike troškove. No, novac mora odnekud doći. Tek treba vidjeti odakle je došao u Kohlovu slučaju - a to vrijedi i za utjecaj koji je taj novac kupio za velikodušne donatore. Nekadašnji kancelar optužen je da je tijekom dva desetljeća spremio u džep 6,3 milijuna dolara iz anonimnih izvora, a danas ne želi imenovati donatore. Daleko više milijuna otišlo je u kovčege Kršćansko-demokratske unije (CDU) - neki od njih potekli su navodno iz francuske naftne kompanije koja je nastupala u ime francuske vlade. Sve to pomoglo je CDU da - s Kohlom na kormilu - ostane na vlasti - iako bivši njemački kancelar nije stvarno optužen za osobno bogaćenje. Doduše, puno ljudi ipak bi trebalo biti zahvalno što je Kohl bio na dužnosti njemačkog kancelara - ali trebao je to poduprijeti drugačijim sredstvima", smatra Helle Bering, urednica komentara u listu.