IT-izbori-stranke IT-18.I.-AVVENIRE- ČILE IZBORI ITALIJAAVVENIRE18. I. 2000.Čile, zaokret sa stilom"S pobjedom, s malom ali neupitnom razlikom, socijalističkoga kandidata za mjesto predsjednika, Ricarda Lagosa, u Čileu snažnije puše
vjetar Trećega puta, ali na 'južni način', odnosno vjetar ljevice koja je osobito reformistička, liberalna i koja u osnovi nije daleko od one umjerene središnje crte, koju su s velikim dostojanstvom u Santiagu utjelovljavali, tijekom posljednjih deset godina, demokršćanski predsjednici Patricio Aylwin i Eduardo Frei. (...) Ubrojiti aktualni rezultat u Santiagu među uspjehe Socijalističke internacionale, zajedno s onima Ferdinanda De La Rue u Buenos Airesu i Tabrea Vazqueza u Montevideu, sve u svemu, pretjerano, da se ne kaže kako bi to navelo na krivi trag. Mogu ipak biti zanimljivi, na lijevoj strani južnoameričke politike, brzo i inteligentno osuvremenjivanje čileanskih socijalista, i usporedno nazadovanje komunista. (...) Treba nešto reći i o 'učinku Pinochet', odnosno posljedicama u Čileu nadahnute odluke vlade Tonyija Blaira uoči izbora (slučajno?) da se proglasi nemogućnost izručenja bivšeg dikattora
ITALIJA
AVVENIRE
18. I. 2000.
Čile, zaokret sa stilom
"S pobjedom, s malom ali neupitnom razlikom, socijalističkoga
kandidata za mjesto predsjednika, Ricarda Lagosa, u Čileu snažnije
puše vjetar Trećega puta, ali na 'južni način', odnosno vjetar
ljevice koja je osobito reformistička, liberalna i koja u osnovi
nije daleko od one umjerene središnje crte, koju su s velikim
dostojanstvom u Santiagu utjelovljavali, tijekom posljednjih
deset godina, demokršćanski predsjednici Patricio Aylwin i Eduardo
Frei. (...) Ubrojiti aktualni rezultat u Santiagu među uspjehe
Socijalističke internacionale, zajedno s onima Ferdinanda De La
Rue u Buenos Airesu i Tabrea Vazqueza u Montevideu, sve u svemu,
pretjerano, da se ne kaže kako bi to navelo na krivi trag. Mogu ipak
biti zanimljivi, na lijevoj strani južnoameričke politike, brzo i
inteligentno osuvremenjivanje čileanskih socijalista, i
usporedno nazadovanje komunista. (...)
Treba nešto reći i o 'učinku Pinochet', odnosno posljedicama u
Čileu nadahnute odluke vlade Tonyija Blaira uoči izbora
(slučajno?) da se proglasi nemogućnost izručenja bivšeg dikattora
Španjolskoj, te da ga se, stoga, vrati natrag u domovinu. Prvi je
dojam da je taj učinak na glasovanje bio razmjerno skroman, i da je
poticao više na glasovanje 'protiv' Lavina nego za Lagosa, bilo je
samo nekoliko tisuća neodlučnih birača koje se odjednom podsjetilo
na noćne more diktature. Kako bilo, trebalo bi biti jasno da 'dvije
zemlje' izražene u ovom glasovanju, nisu zemlje podijeljene
privrženošću (ili neprivrženošću) prošlosti, prošlosti za koju
veći dio Čileanaca smatra da su s njom zaključili (ili što prije
žele zaključiti) račune. Osobitost čileanskog slučaja, osim
činjenice da se diktatura zaključila demokratskim glasovanjem,
nalazi se u činjenici da su neke smjernice režima (liberalizam,
jako mala sindikalizacija) prihvatile, pa čak i naglasile, nove
vlade, ako se izuzme veće velikodušje u socijalnoj potrošnji. Sve u
svemu, Lagos i Lavin suočili su se, i vrlo civilizirano borili,
glede današnjice, a ne prošlosti, te se na kraju i pobjednik i
poraženi mogao zajedno pokazati velikoj masi u slavlju na Piazzi
della Constituzione. Dijelu te mase koji je vikao protiv Pinocheta,
Lagos je mirno kazao da 'suđenja u Čileu provode sudovi'. Je li to
znak? Znak i primjer, ne samo za Čile", piše Elio Maraone.