IT-5.I.-AVVENIRE-HRV. NIJE SRBIJA IZBORI

ITALIJA AVVENIRE 5. I. 2000. Zašto Hrvatska nije Srbija "Pravi gubitnik na hrvatskom glasovanju je mišljenje, snažno zastupljeno u mnogim zapadnim državnim upravama, da između Hrvatske i Srbije i ne postoje razlike. Ista mutna balkanska pašta, ista smjesa autokracije, etnicizma i nacionalističkoga bijesa, govorila je ta teza (koju je dobro predstavljao lord Carrington, opunomoćenik UN-a u tužnim godinama: 'Oni se samo žele međusobno klati'). Međutim, dok Beograd zadržava svoga čvrstorukaškog čovjeka koji mu je podario desetljeće poraza, bijede i teritorijalnog smanjivanja, pogledajte što se dogodilo u Zagrebu. Čim je pokopan opterećujući i nužni Tuđman (napokon, ipak je ostvario povijesni san svojega naroda, neovisnost), Hrvati su odlučno okrenuli leđa stranci oca domovine, i na vlast doveli lijevu oporbu. Čini se s radošću. Novinar nikada ne bi trebao citirati taksiste, zlouporabljen vox populi. No ne mogu izbjeći iskušenju da prepričam kako se jučer smijao jedan zagrebački taksist: 'Vidjet ćete kolone crnih mercedesa u bijegu prema granici'. Aludirao je na profitere iz HDZ-a, nacionalne stranke, koja je zadržavala vlast deset godina. Koji sada imaju razloga smatrati se kazneno gonjivi. U Beogradu, crni mercedesi nastavljaju juriti nepromijenjenom arogancijom, puni Miloševićevih rođaka, njegovih profitera, psihopata i ratnih zločinaca koji su postali milijarderi. Umjesto toga je u Hrvatskoj jedan stari političar, kao Stipe Mesić, još dok su birališta bila otvorena, govorio: 'Treba preispitati privatizacije, kako su one obavljene u ovom desetljeću'. Hrvatska, dakle, nije druga Srbija. Iz istog dubokog razloga zbog kojega, unatoč svemu, Tuđman nije bio drugi Milošević: zato što Hrvatska 'želi' biti Europa, dok je Srbija odbija. Ući u NATO, ući u Europsku uniju, bila je težnja staroga komunističko- nacionalističkoga hrvatskog generala: i to je na neki način spriječilo razvoj prema najodvratnijim zločinima, kojima se Miloševićeva Srbija prepustila bez zadrške. To, naravno, nije dovoljno. U Tuđmanovu desetljeću postoje mrlje, uništenje Mostara, diskriminacija manjina, želja da se podijeli Bosna s Miloševićem. Upravo je stoga Hrvatska, koja želi biti Europa, okrenula stranicu, nad još nepokopanim Tuđmanovim tijelom. Sada na vlast dolaze bivši komunisti; sociolog Ivica Račan, pobjednički vođa socijaldemokratske stranke (SDP), bio je posljednji čelnik hrvatske komunističke partije sve do 1990. No još je jednom pašta drugačija, drugačiji je jezik. Račan je najavio 'potpunu suradnju s Haaškim sudom', kojemu su Tuđman i njegova stranka oklijevali predati hrvatske zločince iz prljavoga balkanskog rata. Isto tako je najavio da novi sastav više neće podupirati hrvatske secesioniste iz Hercegovine, koje je Tuđman podržavao u njihovim ciljevima podjele Bosne. I može mu se vjerovati, sve dok se ne dokaže suprotno. Upravo su bivši komunisti, u Hrvatskoj bili najmanje zaraženi zloćudnom etničkom groznicom. A taj europeizam nije zapovijed s visoka: to je želja naroda, štoviše sačinjava nacionalni identitet, kao što se to izražava od mitteleuropskoga Zagreba do mediteranskoga Splita. Katoličanstvo u tome pomaže. Pomaže želju za modernizacijom, odnosno pravom na slobodu i blagostanje, tako živu na dalmatinskoj obali. Stoga, premda su za novu Hrvatsku teškoće velike, nezaposlenost od 20 posto, titoističko naslijeđe koje je ostavilo traga upravo u mentalitetu, krvavo balkansko 'iskušenje', sa svojim fašistoidnim sugestijama, koje su potaknule upravo ratne nužnosti, treba biti optimističan. I Hrvatima zaželjeti dobrodošlicu u 'našu' Europu", piše Maurizio Blondet.