IT-11.I.-LA STAMPA- DRAKULIĆ O IZBORIMA

ITALIJA LA STAMPA 11. I. 2000. Cezar, Tuđmanov gol " (...) Zlatko Canjuga, s nadimkom Cezar, dok je Tuđman bio živ, u potpunosti je slušao njegove upute, kako u politici tako i u nogometu. (...) Nedavno, koji tjedan prije no što je Tuđman umro, Cezar je, djelujući poput Bruta, predložio referendum o ponovnoj promjeni imena nogometnog kluba, vraćajući se na izvornu verziju imena! Ništa na svijetu ne bi moglo Tuđmana razbjesniti poput neke takve mogućnosti. (...) Za one koji su sve to znali, Cezarov je čin, njegova izdaja, značio da je Tuđman uistinu mrtav i da se nikada neće vratiti kazniti izdajnika. (...) Tuđmanova smrt gotovo se savršeno poklopila sa smrću tisućljeća. On je umro točno na vrijeme kako bi napravio uslugu Hrvatskoj. Birači koji su htjeli glasovati za Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i Tuđmana, u stranci nisu mogli naći ličnost veličine jednake njegovoj. Njegov nestanak s političke scene tako je pridonio pobjedi oporbene koalicije soocijaldemokrata i liberala, koja je tijekom posljednje godine jako dobila na popularnosti. Nakon deset godina provedenih u zamrzivaču povijesti, ne treba čuditi što se hrvatski narod odlučio za promjenu. Ironija je u tome što su se građani bojali izraziti želju za promjenom dok je Tuđman bio živ, jer je on smatrao da bi bilo kakva promjena bila štetna za hrvatsku neovisnost. No sada, s obzirom na to da je priroda, a ne osobe, dovršila taj nedemokratski režim, put je otvoren i čeka nas promjena. Ispitivanja javnog mišljenja protekle godine pokazivala su da je popularnost HDZ-a pala za 17 posto, dok je šest oporbenih stranka zajedno dostizalo i 70 posto. Ne zato što su vođe oporbe poput Dražena Budiše iz HSLS-a (socijal-liberalne stranke) ili Ivice Račana (socijaldemokratske stranke) učinili ili kazali nešto značajno, ili što su predstavili neki jasan program sa strateškom vizijom budućnosti Hrvatske. Naprotiv, oporba je dobila glasove upravo stoga što je šutjela glede nekih vrućih tema, od 'nepravedne' sumnje, koju je iznio Međunarodni sud u Haagu da su se hrvatski generali okaljali ratnim zločinima, sve do povratka, uvijek odgađanog, srpskih izbjeglica ili liberalizacije masovnih medija. Oni su potporu našli u umoru i inerciji građana, koji ih nisu posebno voljeli, no koji nisu imali nikoga drugoga za koga bi glasovali. Ljudi su umorni od neispunjenih obećanja o boljem životu, od svakodnevnog siromaštva, i od korupcije nove nomenklature. (...) Razbijeni snovi i slabo gospodarstvo, u spoju s međunarodnom izolacijom, Hrvate su učinili spremnijima za promjenu vlade, prvu otkako je 1991. postignuta neovisnost. (...) Iskreno, oporba je bila jako pozorna da ne daje lažna obećanja, no to nije važno. Izabrani su na poticaj jako velikih očekivanja. (...) Određeno vrijeme strana su ulaganja bila obustavljena, no pokaže li nova vlada svoje otvaranje Europi, novac bi mogao početi pristizati u Hrvatsku. Kolike god bile teškoće, najvažnija stvar u posttuđmanovskom razdoblju jest da Hrvatska samu sebe promijeni. Nakon četrdeset i pet godina komunističkog vladanja, i nakon još deset godina jednostranačkog sustava, imitacije Tita nakon Tita, vidjeti neku drugu vladu od temeljne je vrijednosti. Svijest ljudi o predavanju vlasti putem glasovanja, spoznaja da vlast ovisi o ljudima, a ne o Bogu, povijesti ili naciji, promijenit će, bude li sve u redu, hrvatsku budućnost", piše Slavenka Drakulić.