IT-6.I.-CORRIERE-IZBORI-HRV.-SRBIJA-ISTO

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 6. I. 2000. Balkan, kraj podvojenosti "Uspjeh oporbe na nedjeljnom hrvatskom glasovanju nije samo pobjeda demokracije. To je svršetak, treba se nadati, jedne ružne stranice europske povijesti i očitog proturječja koje je obilježilo zapadnjačku politiku ovih godina na balkanskom poluotoku. Pokušajmo se podsjetiti i pojednostaviti u glavnim crtama. Iz ruševina Titove Jugoslavije pojavile su se, početkom devedesetih godina, dvije države 'blizanke': Tuđmanova Hrvatska i Miloševićeva Jugoslavija. Dva režima imaju mnogo zajedničkoga. Oni su 'demokrature', odnosno autoritarni i policijski politički sustavi u kojima jedna stranka preuzima vlast, zaposjeda sve poluge vlasti, nadzire sredstva informiranja i protjeruje oporbu na rubove političkoga društva. Utemeljeni su na jednoj nacionalno- vjerskoj filozofiji i iskorištavanju nekih maglovitih povijesnih mitova. Privatiziraju kako bi podijelili javna dobra unutar predsjednikove klike i stranke. Odlučni su osvojiti teritorije koje nastanjuju njihovi sunarodnjaci, i za sebe zadržati one koji povijesno pripadaju njihovoj državi, makar bili i nastanjeni drugim etničkim skupinama. I ne libe se, ako je nužno, poslužiti se etničkim čišćenjem kako bi se riješili svojih neprilagodljivih manjina. Tuđman je ekstrovertan, blještav, s određenim književnim aspiracijama; Milošević je siv, mračan, šutljiv. No dva 'leadera' vode istu politiku, razumiju se u tren oka, i ne bi oklijevali, kada bi mogli, međusobno podijeliti Bosnu. Priča se da je u Londonu, prigodom jedne službene večere, Tuđman, u trenutku iskrenosti, na jelovniku nacrtao zemljovid Bosne i iscrtao graničnu crtu između Hrvatske i Srbije. Između njegovih i onih Miloševićevih krivica postoje samo kvantitativne razlike. Nema balkanskoga grijeha kojega nisu obojica, makar i u različitoj mjeri, počinili. No Zapad i njegove glavne institucije prema dvjema državama zauzeo je dva potpuno različita stajališta. Njemačka priznaje Hrvatsku i ubrzava raspad stare Jugoslavije. Sveta Stolica u hrvatskoj neovisnosti pozdravlja ponovno osvajanje jedne katoličke provincije i žuri je priznati. Sjedinjene Države pomažu ponovno naoružavanje Hrvatske, služeći se njezinim postrojbama kako bi Srbe natjerale da napuste jedan dio Bosne, dopuštaju joj ponovno osvajanje krajine i protjerivanje dvije stotine tisuća Srba iz njihovih kuća. Za Miloševićevu Jugoslaviju, međutim, rezervirani su ultimatumi, sankcije, međunarodne osude. Milošević je bio tvrđi, bezobzirniji, policijskiji, a na Kosovu je čak i prkosio NATO-ovoj intervenciji. No povjesničarima neće biti lako objasniti svojim čitateljima zašto je Milošević zaslužio da se prema njemu odnosi kao prema otpadniku, a Tuđman kao prema savezniku. Sve to pripada povijesti i ne može se izmijeniti ili ispraviti. Počinje, bez obzira na to, Tuđmanovom smrću i pobjedom oporbe, jedna faza u kojoj Europa i Amerika mogu sa zemljama poluotoka razgovarati istim političkim jezikom. Konačno je moguće svima postaviti iste uvjete i ponuditi svima iste perspektive: pomoć u obnovi i gospodarskoj integraciji regije, priključivanje Europskoj Uniji i NATO-u. Moguće je istim kriterijama ocjenjivati napretke svake zemlje prema dobroj politici i dobrom gospodarstvu. Ne znam hoće li ta dosljednost moći ubrzati svršetak Miloševićeve ere i jugoslavenske 'demokrature'. No to makar ima prednost da Srbima pokaže da je zakon Zapada na Balkanu jednak za sve", piše Sergio Romano.