IT-HR-izbori-stranke IT-6.I.-CORRIERE-IZBORI-HRV.-SRBIJA-ISTO ITALIJACORRIERE DELLA SERA6. I. 2000.Balkan, kraj podvojenosti"Uspjeh oporbe na nedjeljnom hrvatskom glasovanju nije samo pobjeda demokracije. To je svršetak, treba se
nadati, jedne ružne stranice europske povijesti i očitog proturječja koje je obilježilo zapadnjačku politiku ovih godina na balkanskom poluotoku. Pokušajmo se podsjetiti i pojednostaviti u glavnim crtama.Iz ruševina Titove Jugoslavije pojavile su se, početkom devedesetih godina, dvije države 'blizanke': Tuđmanova Hrvatska i Miloševićeva Jugoslavija. Dva režima imaju mnogo zajedničkoga. Oni su 'demokrature', odnosno autoritarni i policijski politički sustavi u kojima jedna stranka preuzima vlast, zaposjeda sve poluge vlasti, nadzire sredstva informiranja i protjeruje oporbu na rubove političkoga društva. Utemeljeni su na jednoj nacionalno-vjerskoj filozofiji i iskorištavanju nekih maglovitih povijesnih mitova. Privatiziraju kako bi podijelili javna dobra unutar predsjednikove klike i stranke. Odlučni su osvojiti teritorije koje nastanjuju njihovi sunarodnjaci, i za sebe zadržati one koji
ITALIJA
CORRIERE DELLA SERA
6. I. 2000.
Balkan, kraj podvojenosti
"Uspjeh oporbe na nedjeljnom hrvatskom glasovanju nije samo
pobjeda demokracije. To je svršetak, treba se nadati, jedne ružne
stranice europske povijesti i očitog proturječja koje je
obilježilo zapadnjačku politiku ovih godina na balkanskom
poluotoku. Pokušajmo se podsjetiti i pojednostaviti u glavnim
crtama.
Iz ruševina Titove Jugoslavije pojavile su se, početkom
devedesetih godina, dvije države 'blizanke': Tuđmanova Hrvatska i
Miloševićeva Jugoslavija. Dva režima imaju mnogo zajedničkoga. Oni
su 'demokrature', odnosno autoritarni i policijski politički
sustavi u kojima jedna stranka preuzima vlast, zaposjeda sve poluge
vlasti, nadzire sredstva informiranja i protjeruje oporbu na
rubove političkoga društva. Utemeljeni su na jednoj nacionalno-
vjerskoj filozofiji i iskorištavanju nekih maglovitih povijesnih
mitova. Privatiziraju kako bi podijelili javna dobra unutar
predsjednikove klike i stranke. Odlučni su osvojiti teritorije
koje nastanjuju njihovi sunarodnjaci, i za sebe zadržati one koji
povijesno pripadaju njihovoj državi, makar bili i nastanjeni
drugim etničkim skupinama. I ne libe se, ako je nužno, poslužiti se
etničkim čišćenjem kako bi se riješili svojih neprilagodljivih
manjina.
Tuđman je ekstrovertan, blještav, s određenim književnim
aspiracijama; Milošević je siv, mračan, šutljiv. No dva 'leadera'
vode istu politiku, razumiju se u tren oka, i ne bi oklijevali, kada
bi mogli, međusobno podijeliti Bosnu. Priča se da je u Londonu,
prigodom jedne službene večere, Tuđman, u trenutku iskrenosti, na
jelovniku nacrtao zemljovid Bosne i iscrtao graničnu crtu između
Hrvatske i Srbije. Između njegovih i onih Miloševićevih krivica
postoje samo kvantitativne razlike. Nema balkanskoga grijeha
kojega nisu obojica, makar i u različitoj mjeri, počinili.
No Zapad i njegove glavne institucije prema dvjema državama zauzeo
je dva potpuno različita stajališta. Njemačka priznaje Hrvatsku i
ubrzava raspad stare Jugoslavije. Sveta Stolica u hrvatskoj
neovisnosti pozdravlja ponovno osvajanje jedne katoličke
provincije i žuri je priznati. Sjedinjene Države pomažu ponovno
naoružavanje Hrvatske, služeći se njezinim postrojbama kako bi
Srbe natjerale da napuste jedan dio Bosne, dopuštaju joj ponovno
osvajanje krajine i protjerivanje dvije stotine tisuća Srba iz
njihovih kuća.
Za Miloševićevu Jugoslaviju, međutim, rezervirani su ultimatumi,
sankcije, međunarodne osude. Milošević je bio tvrđi, bezobzirniji,
policijskiji, a na Kosovu je čak i prkosio NATO-ovoj intervenciji.
No povjesničarima neće biti lako objasniti svojim čitateljima
zašto je Milošević zaslužio da se prema njemu odnosi kao prema
otpadniku, a Tuđman kao prema savezniku.
Sve to pripada povijesti i ne može se izmijeniti ili ispraviti.
Počinje, bez obzira na to, Tuđmanovom smrću i pobjedom oporbe,
jedna faza u kojoj Europa i Amerika mogu sa zemljama poluotoka
razgovarati istim političkim jezikom. Konačno je moguće svima
postaviti iste uvjete i ponuditi svima iste perspektive: pomoć u
obnovi i gospodarskoj integraciji regije, priključivanje
Europskoj Uniji i NATO-u.
Moguće je istim kriterijama ocjenjivati napretke svake zemlje
prema dobroj politici i dobrom gospodarstvu. Ne znam hoće li ta
dosljednost moći ubrzati svršetak Miloševićeve ere i jugoslavenske
'demokrature'. No to makar ima prednost da Srbima pokaže da je zakon
Zapada na Balkanu jednak za sve", piše Sergio Romano.