DNEVNI PREGLED BR. 249 28. PROSINCA 2001.

GLAS AMERIKE - VOA 27. XII. 2001. Washington Times - Sanader štovalac tzv. 'konzervativizma s dušom' Pripremio Ivica Puljić. Jeffrey T.Kuhner u svom članku ističe kako je Ivo Sanader u Washingtonu govorio o svojoj viziji buduće Hrvatske. Gospodin Sanader je štovalac tzv. 'političkog konzervativizma s dušom' kojeg zagovara predsjednik Bush te je istaknuo da će, postane li sljedeći hrvatski premijer, smanjiti poreze, smanjiti državnu birokraciju te se zalagati za deregulaciju gospodarstva. Jeffrey Kuhner dodaje da je Ivo Sanader predsjednik HDZ-a, čiji je režim bio kritiziran na Zapadu zbog autoritarnog načina vladanja i razuzdane ekonomske povlaštenosti u kojoj je HDZ-ova elita opljačkala državna sredstva. ?I dok je principijelni nacionalist Franjo Tudjman uspio stvoriti neovisnu Hrvatsku sučeljavajući se sa srpskom agresijom, na ekonomskom planu je postigao loše rezultate, medju kojima su birokratska statika te raširena korupcija. Nakon smrti Franje Tudjmana HDZ je izgubio vlast, a nova vlada je izabrana na platformi demokratskih reformi te bližih veza sa zapadom. Istina je da Zagreb još nije uspio riješiti gospodarsku krizu u Hrvatskoj. Neuposlenost je 23 posto, strani dug iznosi skoro 10 milijardi dolara, a godišnji dohodak po glavi stanovnika je oko četiri tisuće dolara, što je u pola manje nego u susjednoj Sloveniji, odnosno za 60 posto manje nego što je iznosio neposredno prije negoli je Hrvatska izborila neovisnost". Jeffrey T. Kuhner iznosi u današnjem Washington Timesu da je Ivo Sanader rekonstruirao HDZ u hrvatsku verziju američke Republikanske stranke te da sada želi koristiti rastuće nezadovoljstvo birača kako bi na eventualnim prijevremenim izborima iduće godine preuzeo vlast. Njegov je cilj pretvoriti Hrvatsku u bastion slobodnog tržišta koji bi mogao poslužiti kao model i za ostatak Balkana. Navodi se, isto tako, da Ivo Sanader posuđuje ideje od predsjednika Busha i talijanskog premijera Silvija Berlusconija: ?Gospodin Sanader nije balkanski tip nacionalista, kakav je bio predsjednik Tudjman, nego je konzervativac koji razumije da Hrvatska ima potencijal postati jedna od najprospreitetnijih zemalja u Europi kao i realna demokratska snaga. No, Ivo Sanader neće postići svoje političke ciljeve sve dok ne učini ono što još niti jedan hrvatski političar, od vremena stjecanja neovisnosti, nije učinio. A, to je da se konfrontira sa komunističkom prošlošću!? Washington Times navodi da je malo koji istočnoeuropski narod toliko patio od željeznog komunističkog stiska, kao Hrvati. Autor napominje da su mnogi hrvatski pisci, svećenici, disidenti i seljaci patili pod Titovim režimom, da su mnogi bili ubijani ili zatvarani: ?No, radije nego da se sučele s ovom krvavom ostavštinom, hrvatski su politički čelnici izabrali taktiku da pometu komunističke zločine pod tepih? ? ističe Jeffrey Kuhner u Washington Timesu i nastavlja ? ?Rezultat takvog ponašanja jest to da je politički i ekonomski razvoj zemlje spriječen, jer je zadržan neomarkstistički načina razmišljanja. Komunistički utjecaj se može vidjeti posvuda ? hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivica Račan bivši su komunisti koji se nikada nisu ispričali zbog svoje prošlosti. Mnogi od onih koji su radili za jugoslavensku tajnu i ozloglašenu policiju nisu otpušteni sa svojih položaja i nastavljaju raditi za hrvatske obavještajne službe. Gospodarskim životom i dalje vlada sovjetski stil podmićivanja i povlaštenosti. Uhvaćeni u zamku titovskog načina razmišljanja, mnogi hrvatski građani još uvijek ne razumiju da slobodno tržište ovisi o društvenim navikama kao što su oslanjanje na samoga sebe, snažna radna etika i osobna odgovornost.? Sve su te vrline uništene uslijed desetljećima dugog komunističkog društvenog inženjeringa. Washington Times naglašava da, ukoliko je gospodin Sanader, ozbiljan glede vođenja konzervativne revolucije na Balkanu, tada mora odmah početi s provedbom sveopće dekomunizacije. Ogromna birokracija, u kojoj dominiraju ?stari čuvari? koji se protive gospodarskoj reformi, mora biti rasformirana. Mora se zaštiti privatna imovina novim zakonima, mora se ohrabriti poduzetništvo i stvaranje investicijskog kapitala. A ono što je najvažnije, ističe Jeffrey Kuhner ? sljedeći hrvatski čelnik mora povesti vrlo ozbiljnu kampanju protiv korupcije. To nije lako učiniti, ali ako gospodin Sanader želi odjenuti ogrtač Ronalda Reagana i lady Thatcher, najprije mora usvojiti antikomunizam kojeg ove konzervativne ikone imaju u sebi. Jedino tada on će moći postati uspješni balkanski Bush. Osvrt na 2001. - Amerika može umanjiti percepciju sadašnjeg sukoba kao sukoba civilizacija. Prilog Eda Warnera Glavni problem Zapada nije islamski fundamentalizam nego islam sam po sebi, kaže Samuel Huntington, autor knjige ?Sukob civilizacija?. ?Svatko tko podupire Sjedinjene Države protiv islama je nevjernik?, tvrdi s druge strane šeik Hamoud al-Shuaibi, vodeći islamski svećenik u Saudijskoj Arabiji. Ove dvije izjave predstavljaju glasove sukobljenih civilizacija no pitanje je koliko su one doista u sukobu. Čak ni Samuel Huntington ne očekuje skori sukob Zapada i islama. On samo nudi ideje za razmišljanje koje su se dobro uklopile u razdoblju značajnih napetosti između Zapada i islama nakon napada na Sjedinjene Države. Dok predsjednik Bush ističe da Sjedinjene Države nisu u sukobu s islamom, a napadi na muslimane u Sjedinjenim Državama nisu rašireni, postoje neke bojazni oko islamskih namjera. ?Svaka generalizacija sadrži zrno istine?, kaže Leon Hadar, vanjsko-politički analitičar washingtonskog Instituta Cato te česti pisac članaka o otvorenim pitanjima između Zapada i muslimanskog svijeta. Trenutno, u svjetlu napada na Sjedinjene Države, postoje znakovi da se jedna civilizacija okuplja nasuprot druge. Sjedinjene Države, Europa i Rusija okupile su se u ono što gospodin Hadar naziva Sjevernim savezom kako bi se borili protiv terorizma koji izbija iz muslimanskih zemalja. Međutim, ističe on, kad pogledamo unatrag možemo vidjeti da su ne tako davno Sjedinjene Države, Europa i muslimani bili saveznici protiv Srbije i Rusije na Balkanu. Je li i to bio sukob civilizacija, ma koliko kratko da je trajao? Gospodin Hadar kaže da je u takvim sukobima uključeno znatno više od civilizacije ili kulture. "U međunarodnim odnosima, kada izbije rat, kada postoje napetosti, etnički i vjerski identitet postaje vidljiviji i važniji. Naravno da političari to koriste kako bi mobilizirali potporu za svoje ciljeve. Ali najvažniji čimbenici ? politički i ekonomski ? ostaju utemeljeni na promišljanju sile". Zapadna civilizacija ističe da traži mir i sigurnost. To je u redu, ocjenjuje gospodin Hadar, dodajući kako je jedini odgovor na terorizam njegovo uništenje. Međutim, on vjeruje da zapadne zemlje teže održavanju sadašnjeg odnosa snaga. "Ovo nije toliko kulturno, vjersko ili civilizacijsko pitanje. Ono se uglavnom temelji na činjenici da zapadne zemlje žele ekonomski i politički status quo dok bi druge zemlje, među kojima su možda Kina, Indija i neke muslimanske zemlje, dugoročno to mogle pokušati promijeniti". Neke muslimanske zemlje poput Turske, dodaje gospodin Hadar, Malezije pa čak i Iran mogle bi se staviti na stranu Zapada zbog svojih političkih razloga koji su im na prvom mjestu. ?Nemojte preuveličavati ove sukobe?, savjet je Muqtedara Khana, profesora političkih znanosti na koledžu Adrian u saveznoj državi Michigan, u kojoj živi dosta muslimana. "Svaki put kad izbije kriza na Srednjem istoku zbog nafte ili teritorijalnih sporova mi se odmah usmjerimo na vjerska pitanja i počinjemo proučavati islam. Iznenada sve knjige napisane o islamu postaju bestselleri u Americi. Na taj način čak i sukobi koji nemaju nikakve vjerske elemente dobivaju civilizacijske proporcije". Profesor Khan dodaje da su se islam i Zapad toliko isprepleli tijekom stoljeća da sukob između njih nema puno smisla, naročito kada se uzme u obzir demografska slika. "U pitanju nisu islam i Zapad nego islam na Zapadu. Ako za deset do 15 godina budemo imali 25 milijuna muslimana u Americi - kako će ona izgledati? Hoće li Amerika postati dio muslimanskog svijeta? Sjećam se kada sam pisao jedan znanstveni članak upotrijebio sam izraz ?muslimanski svijet od Maroka do Malezije?. Nakon toga sam ga prekrižio i napisao ?muslimanski svijet od Michigana do Malezije". Profesor Khan primjećuje da u Sjedinjenim Državama živi više muslimana nego u mnogim muslimanskim zemljama te da je kršćanstvo druga po veličini vjera u muslimanskom svijetu. Fawaz Gerges, profesor Srednjo-istočnih studija na sveučilištu Columbia, kaže da se Islam i Zapad možda ne sukobljavaju, ali da je dovoljno loše to što mnogi ljudi misle tako. Na meti zapadne percepcije naročito su takozvani islamisti odnosno oni čija se politika vodi islamom. "Mislim da u nekim krugovima u Sjedinjenim Državama vodi ozbiljna kampanja prikazivanja svih islamista lošima pa čak u osnovi teroristima. Ovi krugovi su veoma moćni i veoma glasni u kritici bilo kakvog pokušaja izgradnje mostova s muslimanskim svijetom te pokušaja uključivanja umjerenih islamista". Kampanja protiv islamista, kako se čini, prešla je granice Sjedinjenih Država. Britanski povjesničar Paul Johnson kaže da su muslimanske zemlje toliko izvan kontrole da ih Zapad mora okupirati u ponovnom oživljavanju kolonijalizma. Kolumnist Justin Raimondo piše da je proizišla cijela škola mišljenja koja smatra Islam u osnovi zlim. Čak su i neki sudionici hladnog rata, i dalje željni bitke, otkrili u njemu nove neprijatelje kao zamjenu komunizmu. Prisjećajući se još jednog neprijatelja oni su izmislili kovanicu ?islamo-fašizam?. Međutim, velika je pogreška dovoditi u vezu naoružane militante s glavnom strujom islamista, kaže profesor Gerges. Muqtedar Khan s koledža Adrian u Michiganu, kaže da je to veoma štetno jer se u američkoj borbi protiv terorizma muslimani bore na strani Sjedinjenih Država. Taj rat, ističe on, ne može biti dobiven bez muslimana te ukazuje na vojnu suradnju. "Ako je NATO savez vojna snaga Zapada onda valja primijetiti da u njemu ima stotinu milijuna muslimana. Oko 50 milijuna muslimana ima u Turskoj, a od 35 do 40 milijuna u drugim zemljama Saveza. Dakle, ne može se reći da se radi o sukobu Islama i Zapada". Ono što se smatra sukobom civilizacija može se svesti na političke razlike, kaže profesor Gerges. Muslimani se protive određenoj politici Sjedinjenih Država, uglavnom onome što oni smatraju bezuvjetnom potporom Izraelu u sukobu s Palestincima i sankcijama protiv Iraka koje pogađaju irački narod, a ne Saddama Hussseina. "Palestinsko pitanje danas je najvažnije pitanje političkog identiteta arapskih zemalja. Ako bi se zaliječila ova rana na arapsko-američkim odnosima, onda biste uklonili 85 posto negativne percepcije Sjedinjenih Država i Zapada u arapskom svijetu". Profesor Gerges priznaje da bi neki muslimanski ekstremisti i dalje mrzili Sjedinjene Države i željeli bi ih napasti, ali bi se izvor njihovih pristaša drastično smanjio. On kaže da Amerika može smanjiti percepciju sadašnjeg sukoba kao sukoba civilizacija. Kolika god da to stajalo, zaključuje profesor Gerges, riječ je o maloj cijeni za približavanje dviju, u osnovi kompatibilnih, civilizacija. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 27. XII. 2001. Pregled tiska "Rasprave o novačenju mladih i lakovjernih muškaraca u redove muslimanskih ekstremista po engleskim džamijama, glavna je tema britanskih dnevnika, kao i sve oštriji odnosi Pakistana i Indije. Tako 'The Financial Times' piše da, iako vojna napetost između Islamabada i New Delhija ne jenjava, mnogi analitičari tvrde da do šireg i otvorenog rata neće doći. Indija je u posljednje vrijeme pokazala da ima samonadzor, iako se i u listopadu morala suočiti s napadom bombaša samoubojica u Kašmiru. List navodi vojne analitičare koji smatraju da je stavljanje indijske vojske u stanje visoke pripravnosti u stvari poruka vladi u Islamabadu da indijski političari gube strpljenje, te da bi Pakistan sada morao nešto učiniti u pitanju ekstremnih skupina koje operiraju u Kašmiru. I dok bi bilo suviše optimistično očekivati pregovore vođa dviju zemalja, jer diplomatski sukob će se svakako nastaviti, vojni sukob se najvjerojatnije neće raširiti, piše 'The Financial Times'. 'The Independent' navodi izjavu novog afganistanskog vođe Hamida Karzaija da rat u zemlji još nije završen, te da je prisutnost stranih postrojba zaista neophodno. Privremena vlada je suočena s mnogo problema i, kako piše list, Hamid Karzai zaista ima problem koji zahtijeva vojnu potporu. Naime, osim što u zemlji nema novca za plaće, što mula Omar nije uhićen, a od Osame bin Ladena ni traga, novi zamjenik ministra obrane, uzbečki ratnik Sjevernog saveza general Abdul Rašid može biti razlog za zabrinutost. Rašid je postavljen na to mjesto samo da se ne bi otvoreno suprotstavio privremenoj vladi, protiv koje je inače od početka. Ono što jako zabrinjava su izvještaji da je počeo novačiti vojsku za svoju inače najjaču frakciju Sjevernog saveza, upozorava 'The Independent'. 'The Times' se osvrće na stanje u mnogim londonskim džamijama gdje je više stotina mladih muslimana konstantno novačeno u redove ekstremnih grupa. Vijesti o tome izbijaju na vidjelo zbog pokušaja Richarda Reeda, odnosno Abdela Rahima kako se on sada zove, da digne u zrak zrakoplov na pravcu Pariz - Miami. Poglavar džamije u koju je on dolazio, Abdul Hak Bejker tvrdi da je mnogo puta upozoravao britanske vlasti o tom stanju ali da, navodi list, do sada nitko nije ništa činio u tom pitanju. U Britaniji ima i sve više skupina za djecu koje se sastaju nakon škole i u kojima se djeca uče talibanskom stilu islama i ekstremizmu. Muslimanski dužnosnici već duže vrijeme traže pomoć za rješenje tog problema, ali se britanske vlasti sve do sada nisu pokrenule, piše 'The Independent'. 'The Daily Telegraph' se u svom uredničkom komentaru također osvrće na taj problem, uz tvrdnju da britanske vlasti nisu pokazale ni mrvicu interesa za pravo stanje u ovdašnjim džamijama. List upozorava da je razlog za takvo stajalište vlasti u stvari činjenica da nitko nije želio ugrožavati poslovne odnose sa Saudijskom Arabijom, iz koje dolaze najradikalnije struje usmjerene protiv Zapada. Jedini način da se cijeli problem riješi jest da se muslimanima pomogne u rješavanju problema unutar njihovih zajednica, a to bi se prije svega postiglo učenjem mladih da poštuju zakone ove države, piše 'The Daily Telegraph'. Njemački 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' najavljuje današnji početak dvodnevne konferenciju u Londonu, na kojoj će zemlje koje sudjeluju u slanju snaga u Afganistan pokušati razjasniti detalje te misije. Jedno od glavnih pitanja biti će određivanje ukupne veličine tih snaga, piše list, i podsjeća na procjene da će za misiju biti potrebno tri do pet tisuća vojnika. (BBC) ITALIJA LA REPUBBLICA 27. XII. 2001. Sukob civilizacija počeo je s Afganistanom "Suvremena globalna politika proživljava doba islamskih ratova. Muslimani se bore među sobom i protiv drugih dosta većom učestalošću u odnosu na druge civilizacije. Islamski ratovi koji su naslijedili hladni rat danas predstavljaju glavni oblik međunarodnog sukoba, i obuhvaćaju teroristička djela, gerilu, građanske ratove i sukobe među državama. Ti različiti oblici nasilja mogli bi se ujediniti, izazivajući sukob širokih razmjera između Islama i Zapada, ili Islama i ostatka svijeta. No ne radi se o neizbježnoj perspektivi, štoviše, vrlo vjerojatno će nasilje koje uključuje muslimane nastaviti s čestim eksplozijama ali u različitim i disperziranim oblicima. (...) Devedesetih godina eksplodiralo je nasilje između islamskog stanovništva i drugih etničkih skupina u Bosni, na Kosovu, Čečeniji, Azerbejdžanu, Tadžikistanu, Kašmiru, Indiji, Filipinima, Indoneziji, Bliskom istoku, Sudanu i Nigeriji. Afganistanski mudžahedini u središtu su mnogih od ovih sukoba, kao i muslimanske terorističke organizacije u raznim dijelovima svijeta. Do polovice devedesetih godina oko pola etničkih sukoba u svijetu uključuje muslimane u borbi među sobom ili protiv drugih naroda; a prema analizi 'Economista', islamskim skupinama treba pripisati 11, ili možda, 12 od 16 najtežih epizoda međunarodnog terorizma koji su se dogodili između 1983. i 2000..(...) Između 1980. i 1995. oružane snage SAD-a reagirale su na napade islamističkog obilježja sa 17 vojnih operacija. A prema International Institute of Strategic Studies, muslimani su bili umiješani u više od dvije trećine od 32 oružana sukoba 2000., dok islamsko stanovništvo ne predstavlja više od petine svjetskog. Dakle, 'novi rat', kako su neki predstavnici administracije nazvali nasilje koje je počelo 11. rujna, i nije toliko nov.(...) Bez ikakve dvojbe odgovornosti za sukobe nisu uvijek jednostrane. Ako je sudanska vlada odgovorna za rat protiv kršćana, izraelska je izazvala drugu intifadu s nastambama za naseljenike i produljivanjem vojne nazočnosti u Cisjordaniji i Gazi. No sveukupno, doba muslimanskih ratova ima korijene u širim uzrocima, koji ni po čemu nisu prirođeni islamskoj doktrini, koja je jednaka kršćanstvu i koja se koristi kako bi se po volji opravdao rat ili mir. Uzroke muslimanskih ratova treba tražiti u političkom okviru, a ne u vjerskoj doktrini iz 7. stoljeća. Na prvom mjestu, jedna od najznakovitijih društvenih, kulturalnih i političkih pojava posljednjih desetljeća je ponovno uzdizanje svijesti, pokreta i identiteta muslimanskih populacija. U velikoj mjeri, radi se o odgovoru na modernizaciju i globalizaciju, koji uvelike nosi konstruktivne vidove. Islamske organizacije pokrenule su se kako bi izašle u susret potrebama urbaniziranog muslimanskog stanovništva, sve brojnijeg, nudeći socijalnu i zdravstvenu pomoć, moralnu potporu, obrazovanje i pomoć nezaposlenima, što su sve usluge koje ne osiguravaju muslimanske vlade. Osim toga, islamski pokreti predstavljaju jedinu oporbu protiv ultrarepresivnih vlada. No islamsko buđenje oživjelo je i malu manjinu ekstremista među kojima se novače teroristi i vojnici angažirani u ratovima protiv ne-muslimana. Na drugom mjestu, u cijelom islamskom svijetu, a posebice među Arapima, raširen je dubok osjećaj gorčine, zavisti i neprijateljstva spram Zapada, njegovog bogatstva, moći i kulture. Ovo neprijateljstvo u određenoj je mjeri proizvedeno zapadnjačkim imperijalizmom i vlašću koja je dugo vremena dominirala nad muslimanskim svijetom tijekom 20. stoljeća. A dijelom je izazvano i specifičnim političkim djelima Zapada, poput američkih intervencija protiv Iraka, počevši od 1991., kao i bliskim vezama koje su Sjedinjene Države stalno održavale s Izraelom. Sporednije , to je i reakcija muslimanskih populacija na njihove vlade, neučinkovite, korumpirane i represivne, kao i na zapadnjačke vlade koje ih otvoreno podupiru. Na trećem mjestu su plemenske, vjerske, etničke, političke i kulturalne podjele islamskih svijeta koje potiču nasilje, ne samo na unutarnjem polju nego i prema ne-muslimanima. Različite skupine, i neke države, među kojima Saudijska Arabija i Iran, natječu se u promicanju svoje verzije Islama i, od Bosne do Filipina, dale su svoje potporu muslimanskim skupinama angažiranima u raznim oružanim sukobima. Kada bi islamskim svijetom dominirala jedna ili dvije države, što se nije dogodilo od kraja Otomanskog carstva, bilo bi manje unutarnjeg nasilja kao i onoga spram drugih naroda. Na četvrtom mjestu, islamsko buđenje podudarilo se s visokom stopom nataliteta većeg dijela muslimanskih društava. (...) Ovo su neki čimbenici raširenog nasilja muslimanskog obilježja.(...) Postoji li rizik da se razvije u nasilni sukob, velikih razmjera, islamskog svijeta protiv Zapada, ili možda protiv drugih civilizacija? Pretpostavke za sukob među civilizacijama postoje. Reakcije na 11. rujan i američki odgovor jasno slijede taj pravac.(...) U većem dijelu muslimanskih zemalja brojni su bili glasovi osude terorističkih napada, a izrazito mali broj ih je eksplicitno odobravao, no velika većina javno je prekoravala američki odgovor. Doba muslimanskih ratova prestat će kada će nestati njegovi temeljni uzroci. Islamska svijest možda će postati manje snažna smjenama generacija, kao što se očito dogodilo u Iranu. A promjena američke politike spram Izraela mogla bi ublažiti srdžbu i protuzapadnjačke osjećaje muslimana. No, dugoročnije treba poboljšati društvene, gospodarske i političke uvjete islamskih zemalja. Vlade koje suzbijaju slobodu, a ne odgovaraju na temeljne društvene i gospodarske potrebe stanovništva, proizvode nasilnu oporbu, usmjerenu i protiv zapadnih država koje ih podržavaju. Podudarne reakcije proizvode se u zemljama poput Rusije, Indije i Izraela, čije vlade pokušavaju nadzirati islamske populacije koje su spremne prilagoditi se i lošoj upravi samo da je muslimanska. Slijedećih godina značajno preustrojavanje podjela unutar islamskog svijeta ne izgleda vjerojatno, no demografske perspektive navode na veći optimizam. Iako je natalitet još uvijek visok u nekim zemljama, poput Saudijske Arabije, u drugima izgleda u padu, a na Balkanu drastično pada. Može se dakle predvidjeti, od sada pa do 2020., postupno smanjenje hipertrofiranog sloja mladog stanovništva u muslimanskom svijetu. U tom slučaju, doba islamskih ratova može nestati u povijesti, kako bi prepustilo mjesto novom dobu kojim će vladati drugi oblici nasilja između naroda svijeta.", piše Samuel Huntington. CORRIERE DELLA SERA 27. XII. 2001. Svjetski čelnici 'rasparuju' sheme saveza "U ovom razdoblju sve su više u modi asimetrične strategije i ponašanja. Ta stvar se može ne sviđati nama Talijanima, uvijek sklonima misliti da su lijepo i plemenito bliski rođaci mentalnih simetrija koje su kodificirane u nekom Leonardovom crtežu ili u talijanski uređenom vrtu. No zapravo se svijetu nameću asimetrične logike, i to na svim razinama, Na najvišim razinama dovoljno su dva primjera, poznata svima. S jedne strane je predsjednik Bush, pred terorističkom agresijom, odmah je prevladao tradicionalne scenarije simetrične suprotstavljenosti (Zapad protiv istoka, kršćanstvo protiv islama, NATO protiv neprijatelja i tako dalje) i uspostavio je realistički asimetrični savez sa Ujedinjenim Kraljevstvom, Kinom, Pakistanom i drugim državama koje su do sada bile izvan svake geopolitičke karte. S druge je strane Ivana Pavao II., s još snažnijom asimetrijom, pozvao katolike da poste s muslimanima tijekom posljednjeg dana Ramadana. (...) Dva čelnika sadašnjeg svijeta su dakle 'rasparala' utvrđene političke, vojne, kulturalne, vjerske simetrije. Hrabrim realizmom uvidjeli su da je svijet postao multipolaran, da važnima postaju protagonisti koje nije lako uvrstiti u tradicionalne logike saveza, da je potrebno raditi slijedeći specifične fokuse interesa, da se treba raditi na velikom mnoštvu konteksta (diplomatskom, političkom, kulturalnom) koji su se odjednom pokazali odlučujući. Dakle, ponovno su otkrili važnost asimetrije. (...)", piše Giuseppe De Rita. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 27.XII.2001. Na meti je Irak "Ruski je vrh ponovno pred izborom: potvrditi novi prozapadni pravac i ostati u međunarodnoj koaliciji koju je okupio Washington, ili pokušati pokazati samovolju i od američkog napada zaštititi svog starog partnera i ratnog druga - Irak. Upravo će on, sudeći po posljednjim nastupima vodećih američkih političara i glasila, biti sljedeća meta, nakon Afganistana, u sadašnjem protuterorističkom pohodu. Taj je izbor za Rusiju to teži, što je na pomolu vojni sukob između Indije i Pakistana. U svezi s time možemo podsjetiti da Moskvu i Delhi povezuje stari sporazum o prijateljstvu i suradnji, premda ne predviđa našu izravnu vojnu pomoć Indiji. Otvorena ili prešutna suglasnost Rusije s novom mogućom akcijom Washingtona može na koncu dovesti do temeljitog preispitivanja naših veza s Delhijem, kao i s Pekingom koji, ako hoće, mogu zaključiti da Moskva nije dovoljno siguran saveznik i partner. Kao i kada je posrijedi Afganistan, Bin Laden i Al Qaida, dokazi o krivnji Bagdada za sada su zapravo neizravni, a Washington će ih svjetskoj javnosti očito objaviti tek uoči, ili u tijeku planirane vojne akcije u Iraku. A možda će baš ona pomoći da se takvi dokazi dobiju, kao što je bilo s nedavnim videopriznanjem Bin Ladena u koje mnogi u svijetu sumnjaju, izazivajući nezadovoljstvo Amerikanaca. Po mišljenju stručnjaka, moguće su tri inačice pohoda SAD-a na Irak: 'meka' u kojoj će se Amerikanci, kao i 1991., ograničiti na masovno bombardiranje te zemlje, uništavajući vojnu i industrijsku infrastrukturu, ne dirajući i opet mrskog im Sadama Huseina. Budući da je oslabljen do najveće moguće mjere, mrski diktator više ne bi bio ozbiljna vojna prijetnja ni za kojeg susjeda, ponajprije za Izrael, ali to nipošto ne znači da on ne bi pripremao svakojake terorističke napade na isti SAD. Lakša inačica kažnjavanja Iraka od strane Amerike 'najprihvatljivija' je za većinu sudionika međunarodne protuterorističke koalicije. Nju bi vjerojatno prilično mirno primile i arapske zemlje i Izrael koji je zaokupljen rješavanjem odnosa s Palestincima, i države zapadne Europe i, hoćeš-nećeš, Rusija koja bi se u takvom slučaju vjerojatno ograničila na službene izjave poluprosvjeda ili neke diplomatske manevre. No teško da će Washington ovaj put ostati na polovičnim mjerama. U prirodnom naletu pobjedničkog zanosa George Bush i njegova momčad vjerojatno jedva čekaju da povećaju afganistanski uspjeh, a predsjednik bi osobno još htio da dovrši posao koji je počeo njegov otac prije više od deset godina. SAD će tako, nakon učvršćenja u srednjoj Aziji, imati sve izglede da se bolje učvrsti u arapskom zaleđu, odakle su ga djelomice istjerali Bagdad i Teheran 70-ih-80- ih godina prošlog stoljeća. No možda je glavni cilj iračke kampanje SAD-a o kojemu se naglas ne govori, kao i u Afganistanu, dobivanje izravnog pristupa izvorima sirovina, koji se može ostvariti samo ako se primijeni druga, 'gruba' inačica sukoba s Huseinom, tj. njegovo uklanjanje s vlasti i predaja vlasti nekim drugim vođama koji su poslušni Washingtonu. (...) No do čega može dovesti novi rat? Ponajprije do jačanja položaja islamskih fundamentalista. Oni će u tomu vidjeti znakove sve agresivnije američke borbe protiv arapskog i islamskog nacionalizma. K tome, rat s Irakom može na dnevni red staviti pitanje: kada će se Arapi početi osvećivati Amerikancima? Ta u arapskom je svijetu nemali broj protuzapadnih skupina poput Al Qaide. Sada se ne govori uzalud toliko o tzv. spavačima u takvim skupinama koji žive na području zapadnih zemalja, uključujući Ameriku. Akcija protiv Iraka može biti kap koja će uzrokovati novi udar muslimanskih ekstremista na SAD, ili pak na neku zapadnoeuropsku zemlju. Pritom je potpuno nemoguće predvidjeti kakve će se snage i kakvo oružje primijeniti, misli Viktor Kremenjuk, zamjenik direktora Instituta za SAD i Kanadu. Vjerojatno bi najgora za sve promatrače, pa i sudionike novog rata s Irakom bila inačica u kojoj bi došlo do komadanja ili raspada zemlje na nekoliko dijelova, kurdski sjever, šijitski jug i središte s arapima-sunitima i kršćanima. To ponajprije ne bi odgovaralo najbližim susjedima, Iranu, a napose Turskoj, za koje bi osnutak neovisnog Kurdistana pred njihovim vratima stvorio goleme unutarnje teškoće. No ako bi Sadama Huseina zbacili s vlasti, Amerikancima bi bilo jako teško zadržati stanje na granici između druge i treće inačice, budući da bi na pozornicu mogle stupiti nacionalističke snage unutar Iraka koje im nisu dovoljno poslušne. (...) A kako bi se mogao ponašati još jedan važan igrač na međunarodnoj pozornici - Kina. Evo što o tomu kaže ugledan ruski stručnjak za tu zemlju, doktor povijesnih znanosti Sergej Luzjanjin: Odgovor Pekinga na moguću akciju SAD-a u Iraku bit će izrazito negativan, a možda i prilično oštar. Kina ima dugogodišnje i vrlo dobre političke i gospodarske veze s Bagdadom. Treba povesti računa i o činjenici da se Kina, bez obzira na sve promjene političkog vremena u svijetu, nikada ne odriče starih prijatelja i partnera, čak i ako su neugodni za neke druge vodeće države. Dakako, Peking neće pristati na pogoršanje odnosa s SAD-om, jer je sada previše zainteresiran za njihov razvoj, ali će vjerojatno očitovati nezadovoljstvo njegovim djelovanjem u Iraku. To više što se Washington ionako odveć slobodno smjestio na području koje Kina u priličnoj mjeri smatra 'svojim'- mislim na srednju Aziju", piše Aleksandr Kuranov. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 27. XII. 2001. Pojačan pritisak na Srbe u Bosni "Vodstvo Srpske demokratske stranke (SDS) u Bosni i Hercegovini na kongresu u Banjoj Luci u ponedjeljak je usvojilo novi statut koji sve članove optužene od strane suda za ratne zločince u Haagu smjesta isključuje iz stranke. Najuglednija žrtva te odredbe koja se najavljuje već tjednima, utemeljitelj je SDS-a Radovan Karadžić. Isključen je i glasnogovornik parlamenta Republike srpske Momčilo Krajišnik. Mjera SDS-a posljedica je silovito povećanog pritiska na Srbe u Bosni i Hercegovini. Od njih se zahtijeva da se napokon pridržavaju obveza iz Daytonskoga sporazuma koji osigurava krhki mir i treba omogućiti temelje suradnje s muslimansko-hrvatskom federacijom. Šest godina poslije potpisivanja Daytonskoga sporazuma, Bosna je zapravo još uvijek država podijeljena na dva dijela. Nakon usvajanja novoga statuta, šef SDS-a Dragan Kalinić glasno se hvalio. Da je vrijeme, javno je objavio, da se Republika srpska otarasi svojega tereta države apartheida. Svim osobama i etničkim manjinama moraju se jamčiti one slobode koje osobe koje žive u Republici srpskoj zahtijevaju za sebe. SDS je na izborima prije jedanaest mjeseci u parlamentu u Banjoj Luci dobio 31 od 83 mjesta. I po najnovijim ispitivanjima mišljenja slovi kao daleko najjača politička snaga u srpskoj republici. Pod međunarodnim pritiskom neki su ljudi SDS-a poslije izbora u vladi morali odstupiti u drugi plan. No tamo su učvrstili svoje položaje i do sada svim sredstvima nastojali onemogućiti težnje da u Bosni i Hercegovini oživi zajednička država. Sukladno tomu teška je zadaća predsjednika vlade Mladena Ivanića, bivšeg docenta narodne ekonomije, koji ne pripada SDS-u. Ivanić je u parlamentu upućen na potporu SDS-a. Još je prije nekoliko dana daljnju suradnju uvjetovao time da SDS isključi iz stranke svoje najuglednije kočničare. To je sada, barem formalno, službeno provedeno. Kamen je zakotrljao Visoki predstavnik međunarodne zajednice Wolfgang Petritsch za posjeta Banjoj Luci 5. studenoga. Taj posjet, proglašen posljednjom Petritschevom opomenom SDS-u, nije bio drugo doli ultimatum. SDS-ove opstrukcije moraju prestati smjesta i neopozivo, odlučio je. Prvo treba napokon omogućiti povratak hrvatskih i muslimanskih prognanika u njihove domove u Republici srpskoj a kao drugo mora napredovati suradnja s haaškim sudom. U slučaju neispunjavanja tih uvjeta, treba računati s obustavom svih financijskih pomoći. Vlastima u gospodarski upropaštenoj i osiromašenoj srpskoj republici voda je već sada do grla. Rasprostranjeno siromaštvo ove je zime doseglo još neviđene razmjere. Predstavnici međunarodnih organizacija drže da je svakog trenutka moguće izbijanje pobune gladnih. Vlasti u Banjoj Luci dugo su se služile trulim izgovorom da za suradnju s Haagom nedostaje pravni temelj. No on je konačno stvoren u jesen. Ipak su do sada izostale konkretne posljedice. Reakcije na najnoviju odluku SDS-a u Sarajevu su obilježene suzdržanošću. Smisao je da se članovi stranke intimno ne mogu odvojiti od svoje prošlosti. Petritsch je pozdravio želju SDS-a da se pridržava odredaba iz Daytona. Sada to treba dokazati djelima. No ipak treba dvojiti da će uskoro u Republici srpskoj doći do vala uhićenja i izručenja traženih ratnih zločinaca. Među bosanskim Srbima ima dovoljno utjecajnih ljudi koji dobro znaju gdje su Karadžić i drugi traženi zločinci. Ipak će i dalje odbijati izručenje svojih bivših ortaka. Argument za opravdanje što ništa ne poduzimaju, na njihovoj je strani. Ako je svijet toliko zainteresiran za uhićenje Karadžića i njegovog društva, govore da ih treba sam uhvatiti. Da u Bosni naposljetku djeluje dovoljno međunarodnih jedinica koje samo čekaju odgovarajuću zapovijed", izvješćuje novinar lista Wok. NJEMAČKA DPA 27. XII. 2001. Balkan i borba protiv terorizma u središtu rumunjskog predsjedavanja OESS-om "Krizne regije u jugoistočnoj Europi i na Kavkazu te borba protiv terorizma bile su u središtu rumunjskog predsjedavanja Organizacijom za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) tijekom godine koja je pri kraju. Ministar vanjskih poslova Mircea Geoana kao poseban uspjeh rumunjskog predsjedavanja OESS-om ocijenio je to što su odnosi država jugoistočne Europe postigli 'novu dinamiku'. Rumunjska je u jugoistočnoj Europi poduzimala mnoge aktivnosti. Neposredno poslije preuzimanja predsjedavanja, Geoana je otputovao u Beograd gdje je poslije povratka Jugoslavije u organizaciju otvorena misija OESS-a. Potpora demokratizaciji, očuvanje ljudskih i manjinskih prava i razvitak medija bile su glavne zadaće OESS-a u toj zemlji. Zbog sve veće krize u Makedoniji, OESS je povećao svoj tamošnji kontingent promatrača i nastojao uspostaviti dijalog među stranama. Geoana je istaknuo dobru suradnju NATO-a, EU-a i OESS-a u makedonskoj krizi. Na Kosovu je OESS u studenom proveo regionalne parlamentarne izbore koji su protekli bez većih ispada. U Bosni i Hercegovini podupirao je etabliranje nacionalnih ustanova. Borba protiv terorizma poslije terorističkih napada u SAD-u bila je središnja tema ministarskog vijeća OESS-a početkom prosinca u Bukureštu. Usvojen je plan aktivnosti protiv terorizma koji obuhvaća dalekosežne mjere i kooperacijske projekte s drugim međunarodnim organizacija, od unaprjeđenja demokracije do nadzora novčanog transfera i migracija. Gotovo svi sudionici konferencije očekivali su da će OESS u promijenjenom svjetskom stanju dobiti na značenju. U Bukureštu su bile nazočne 64 vlade, među njima 55 država OESS-a. Neposredno poslije ministarske konferencije, OESS je zajedno s UN- ovom službom za borbu protiv zločina i droga, sredinom prosinca organizirao u kirgiskom glavnom gradu Biškeku protuterorističku konferenciju. Sudionici su usvojili deklaraciju kojom je izražena odlučnost za borbu protiv terorizma uz očuvanje ljudskih prava i međunarodno-pravnih načela. Kavkaska regija je poslije jugoistočne Europe bila drugo zemljopisno težište rumunjskog predsjedavanja. Poslije istijeka dvoipolgodišnje prisilne stanke, OESS se sredinom lipnja vratio u Čečeniju. Misija OESS-a u Čečeniji bitno je pridonijela sklapanju mira na svršetku prvog rata 1996. U prosincu 1998. diplomati su ipak iz sigurnosnih razloga morali napustiti kavkasku republiku. Od povratka organizacija obnavlja suradnju s lokalnim vlastima u Čečeniji. Peteročlana ekipa OESS-a predstavlja važan izvor informacija o stanju u pobunjeničkoj južnokavkaskoj republici. OESS prima pritužbe stanovništva o kršenju ljudskih prava. Rumunjska je početkom 2001. preuzela predsjedavanje OESS-om od Austrije. Zajedno s budućom zemljom predsjedavanja za 2002., Portugalom, tri su države 2001. tvorile tako zvanu OESS-ovu trojku. Austrija je tijekom svojega predsjedavanja 2000. godine već nastojala aktivirati misiju OESS-a u Čečeniji kao i suradnju s državama središnje Azije." DIE WELT 28. XII. 2001. Pobijeđen je "Bin Ladenova se slika mijenja. Ako smo njegove video nastupe još prije nekoliko tjedana pratili s nelagodom i osjećajem bliske opasnosti, njegove mržnjom ispunjene riječi danas sliče bujici fraza Sadama Huseina nedugo prije njegova poraza prije dobrih deset godina. Bez obzira je li vođa Al Kaide mrtav ili nije, jedno je sigurno: pobijeđen je. Zadnji video zapis svjedoči o tomu. Pokazuje bolesnog, blijedog muškarca koji ponovno žvače svoje teorije o uroti kako bi ipak - gotovo u posljednjem trenutku - ovog ili onog muslimana privukao na svoju stranu a time i u rat protiv Amerike. Zapad vodi križarski rat protiv islama i mrzi muslimanski svijet, govori bin Laden kao da melje molitvu. Cilj terora je prekinuti američku pomoć Izraelu - i tako dalje i tako dalje. Ništa sličnoga nije se dogodilo. Niti je muslimanski svijet rat protiv talibana shvatio kao križarski pohod Zapada protiv Istoka niti za sukob krivi Izrael. A i Afganistan je spretno zauzet. Bin Laden se prevario u računici a s njim i neki zapadni profesionalni apokaliptičari. Ipak ne bi trebala izrasti zluradost, nego osjećaj da smo bili na pravom putu, praćeni odlučnošću da se Al Kaidi zada posljednji udarac. Na kraju od bin Ladena neće ostati ništa doli sjećanja na karizmatskog terorista kojemu je u jednom jedinom danu uspjelo Zapad osloboditi iluzije da živi u apsolutnoj sigurnosti. S bin Ladenom počeo je kraj vesele lakomislenosti", zaključuje Jacques Schuster. SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 27. XII. 2001. SAD može ohladiti ratnu groznicu "Indijski i pakistanski vojnici redovito izmjenjuju paljbu iz pješačkog oružja, a povremeno minobacačke granate, duž njihovih granica u Kašmiru, i njihova je uzajamna mržnja uvijek na rubu eksplozije u veće nasilje. U posljednja dva tjedna su obje strane pokretale postrojbe, projektile i zrakoplove bliže planinskim crtama fronta, spremne na opći rat. Takve bi pripreme bile zlokobne u bilo koje vrijeme, no kako obje zemlje imaju nuklearno oružje a SAD je usredotočen na Afganistan, prijetnje je još i veća. Ova Bushova administracija bi se trebala ravnati prema prethodnoj Bushovoj administraciji i poslati izaslanstvo visoke razine u te dvije države kako bi aktivno dogovaralo mir. Državni tajnik Colin L. Powell se usredotočio, s određenim uspjehom, na razbijanje bliske krize, telefonirajući obojici čelnika. No on ne može osigurati dugoročnu nazočnost na visokoj razini SAD-a koja bi održavala pritisak za uspostavljanje mira.(...) Neposredni uzrok povećanje napetosti je samoubilački napad na veličanstvenu zgradu indijskog parlamenta prije dva tjedna.(...) Indija je okrivila dvije pakistanske terorističke organizacije koje se bore protiv indijske vlasti u Kašmiru, jedinoj muslimanskoj državi u Indiji, svjetovnoj državi čiji su stanovnici većinom hindusi. Pakistan je poduzeo poteze protiv skupina koje je prozvala Indija, stavljajući čelnika jedne u kućni pritvor, i zapovjedivši uklanjanje plakata i zastava te skupine. Središnja banka zamrznula je račune te dvije organizacije, i zabranjeno im je traženje donacija. Indija je kazala da to nije dovoljno. No ona treba priznati značaj tih djela i teškoća s kojima se suočava pakistanski predsjednik Pervez Musharaf. Mnogi Pakistanci koji odbacuju talibane i njihovu vrstu vjerskog ekstremizma podupiru borbu za Kašmir. Trebat će vremena da ih se uvjeri da nuklearna sila poput Indije neće dopustiti da joj se uzme teritorij. Kašmir je bio pitanje koje je izazvalo tri rata između Indije i Pakistana, i prijetilo je preliti se u opći rat još nekoliko puta. Washington bi sigurno bio uključen kao mirotvorac ako države krenu u rat, bolje se upustiti sada i pokušati spriječiti sukob." FRANCUSKA LE MONDE 27.XII.2001. Putin i terorizam "Nakon atentata 11.IX., Vladimir Putin izvrsno je vodio svoju igru. Ruski je predsjednik dao svijetu pouku iz taktičke oštroumnosti. Protivno mišljenju nekih najbližih suradnika i prirodnim težnjama ruske diplomacije, odmah je odlučio pristati uz američko stajalište. Moskva se složila s Washingtonom: Kremlj je, kao i Bijela kuća, prosudio da je prioritet zapravo borba protiv terorizma. A u toj je skupini najžurniji cilj islamistički terorizam. Rusija je u svezi s time, dakako, znala što govori, jer odavno, sama i neshvaćena, vodi neobičnu borbu u Čečeniji... Vladimir Putin bio je tako 11.IX. prvi šef strane države koji je telefonirao Georgeu W. Bushu. Rekao mu je, uvjeravajući ga u svoju iskrenost, da će Rusija stati u prve redove koalicije koju predvode Sjedinjene Države u borbi s terorizmom. George Bush nije bio nezahvalan. Svečano je dočekao g. Putina na svom teksaškom ranču, primio ga kao prijatelja i pohvalio rusko- američko partnerstvo koje treba omogućiti da se mirnom putem - to bolje - riješe neka prijeporna pitanja: proturaketni štit, nuklearno razoružanje, proširenje NATO-a. G. Putin je od SAD-a zauzvrat dobio još veću popustljivost prema prljavom ratu koji Rusija vodi u Čečeniji. Drugim riječima, dobio je golemo američko zeleno svjetlo koje zrači prešutnim pomaganjem. G. Putin je savršeno uspio prodati svoju formulu: Čečenci - Bin Laden, ista borba. Istina je da među Čečencima ima islamista i da Arapi vahabiti, kao i u Afganistanu, sudjeluju u njihovoj borbi i da im se mogu pripisati terorističke akcije. Premda, naprotiv, još nitko nije uspio dokazati da su Čečenci u Afganistanu bili uz Bin Ladena. Ali, isto je tako očito da Rusija u maloj kavkaskoj republici nastavlja rat provodeći nasilje nad civilnim pukom, s općim zlostavljanjem, prijekim pogubljenjima, zločinačkim 'nestancima' i otmicama, paljbom iz strojnica 'na slijepo' i bombardiranjem čitavih sela iz teškog topništva. O tomu svjedoče sve humanitarne organizacije koje se još odvažuju doći na lice mjesta. Ako je terorizam, pema 'Robertu', 'skup nasilnih čina koji se provode kako bi se ostavio dojam na puk (...) i postigao politički cilj', onda je rat Moskve u Čečeniji terorizam. G. Bush to ne smije reći. No njegova šutnja - i šutnja Zapada u cjelini- o toj temi jako umanjuje njegovu vjerodostojnost u američkom stajalištu o borbi protiv terorizma. Očito je da postoje terorizmi koji ne smetaju Bijeloj kući", piše u uvodniku lista. AGENCE FRANCE PRESSE - AFP 27.XII.2001. Indijski vojni pritisak ometa potragu za Bin Ladenom "Indijski vojni pritisak na istočnoj granici s Pakistanom mogao bi prisiliti Islamabad da premjesti svoje postrojbe koje su trenutno mobilizirane na afganistanskoj granici (na zapadu) radi potrage za talibanskim borcima iz Al Qaide, misle pakistanski stručnjaci. Pakistan je prvi put u svojoj povijesti poslao postrojbe na gotovo autonomna plemenska područja uz afganistansku granicu, pokušavajući tako zastrašiti pristaše mule Omara i Osame bin Ladena. Prema izvorima u pakistanskom ministarstvu obrane, više od pedeset tisuća vojnika trenutno je raspoređeno na tom nepristupačnom području s većinskim paštunskim stanovništvom, gdje bi se mogli skrivati talibanski borci i borci Al Qaide koji su pobjegli pred sukobom u Afganistanu. No prošlog je tjedna porasla napetost na istoku između Indije i Pakistana koji su mobilizirali postrojbe pošto je New Delhi optužio Islamabad da je organizirao napad komandosa samoubojice na indijski parlament (14 mrtvih) 13.XII. Pakistan je odbacio optužbe i osudio teroristički napadaj. Prema mišljenju pakistanskih analitičara, indijski vojni stratezi žele iskoristiti pakistansku mobilizaciju na afganistanskoj granici kako bi pripremili pojedinačne upade, pa i veću ofenzivu u pakistanskom dijelu Kašmira. 'Indija dovodi Pakistan u težak položaj zbog velike mobilizacije naših postrojba u zapadnom sektoru. Koristi to kako bi povećala pritisak na našu istočnu granicu', tvrdi pakistanski analitičar Hassan Askari Rizvi. New Delhi tako, dodaje, potkopava pakistansko sudjelovanje u međunarodnoj protuterorističkoj koaliciji i želi ozakoniti svoje djelovanje protiv separatista u Kašmiru, podijeljenom području Himalaja s većinskim muslimanskim pukom. Indija i Pakistan triput su ratovali od 1947., a okršaji na granici 1999. gotovo su doveli do novog sveopćeg sukoba. I New Delhi i Islamabad već više od pola stoljeća traže potpuni suverenitet nad Kašmirom. Pakistanski predsjednik Pervez Mušaraf koji nastoji mobilizirati zemlju pred 'indijskom prijetnjom', nije do danas dao nikakve upute u svezi s mogućim premještanjem snaga s afganistanske na indijsku granicu. U četvrtak je indijski ministar obrane Georges Fernandes izjavio da će se raspoređivanje indijske vojske na pakistanskoj granici završiti 'za dva do tri dana'. Hamid Gul, bivši šef pakistanskih tajnih služba (ISI) misli da Pakistan mora ojačati svoje položaje na kontrolnoj crti, stvarnoj granici između Indije i Pakistana u Kašmiru. 'Zbog prijetnje sigurnosti, Pakistanu strašno nedostaju resursi i jedino je rješenje da povuče snage sa zapadne granice i rasporedi ih na istočnoj kako bi sačuvao ravnotežu snaga' s Indijom, kaže", piše Rana Jawad.