FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

IT-2.XII.STAMPA-KISSINGER

IT-US-RU-kriza-diplomati-Politika IT-2.XII.STAMPA-KISSINGER ITALIJALA STAMPA2. XII. 2001.Kissinger: Putinovi saveznici bez pretjerivanja"11. rujan 2001. urezan je u pamćenje Amerike kao golema tragedija, no moguće je da će povijest taj datum pamtiti kao zaokret u međunarodnom poretku 21. stoljeća. 11. rujan okončao je neke ugodne iluzije devedesetih godina, poput one da je međunarodna politika potisnuta globalnim gospodarstvom ili Internetom. Zamisao da bi Europa na putu ujedinjenja mogla tražiti identitet drukčiji od onog sa Sjedinjenim Državama prevladana je europskim ponudama da se pridruže diplomatskoj i vojnoj kampanji Amerike protiv terorizma. Rusija je postala partner u toj kampanji, Kina je pružila obavještajne podatke. Odnosi s Indijom postali su bliskiji unatoč američkom korištenju pakistanskih baza u ratu protiv Afganistana. Sjedinjene Države napravile su oprezna otvaranja prema Iranu. A dvije zemlje poražene u Drugom svjetskom ratu, Njemačka i Japan, napustili su svoja prethodna samoograničenja. (...) Sve se to nije moglo zamisliti prije šest mjeseci. Govoreći istinu, motivi svega toga nisu nužno sukladni. Europa je priznala svoju ranjivost. Predsjednik Vladimir Putin je shvatio (pa i prije 11. rujna) da bi,
ITALIJA LA STAMPA 2. XII. 2001. Kissinger: Putinovi saveznici bez pretjerivanja "11. rujan 2001. urezan je u pamćenje Amerike kao golema tragedija, no moguće je da će povijest taj datum pamtiti kao zaokret u međunarodnom poretku 21. stoljeća. 11. rujan okončao je neke ugodne iluzije devedesetih godina, poput one da je međunarodna politika potisnuta globalnim gospodarstvom ili Internetom. Zamisao da bi Europa na putu ujedinjenja mogla tražiti identitet drukčiji od onog sa Sjedinjenim Državama prevladana je europskim ponudama da se pridruže diplomatskoj i vojnoj kampanji Amerike protiv terorizma. Rusija je postala partner u toj kampanji, Kina je pružila obavještajne podatke. Odnosi s Indijom postali su bliskiji unatoč američkom korištenju pakistanskih baza u ratu protiv Afganistana. Sjedinjene Države napravile su oprezna otvaranja prema Iranu. A dvije zemlje poražene u Drugom svjetskom ratu, Njemačka i Japan, napustili su svoja prethodna samoograničenja. (...) Sve se to nije moglo zamisliti prije šest mjeseci. Govoreći istinu, motivi svega toga nisu nužno sukladni. Europa je priznala svoju ranjivost. Predsjednik Vladimir Putin je shvatio (pa i prije 11. rujna) da bi, kako bi igrala međunarodnu ulogu protagonista, Rusija trebala zamijeniti sukobljavanje sa Sjedinjenim Državama ozračjem suradnje. Kina je došla do istih zaključaka; njena izvanredna potreba za rastom i reformama nije bila sukladna s napetostima sa Sjedinjenim Državama koje su se mogle izbjeći. (...) Ukratko, napad na Ameriku glavnim je silama omogućio shvatiti koliko je ključna američka uloga za mir i stabilnost svijeta. Sjedinjene Države, po prvi puta nakon pola stoljeća, nemaju strateškog protivnika ili zemlju koja bi sama ili s drugima, mogla to postati barem u slijedećih deset godina. (...) 11. rujan našim je saveznicima omogućio shvatiti da Europa nema sredstava za odgovoriti na takve napade, dakle da ostaje potreba odnosa zajedničke transatlantske sigurnosti. Osim toga sve čvršći rusko-američki odnosi otklanjaju potrebu posredničke uloge između Rusije i Amerike koju su neki europski čelnici pokušavali preuzeti.(...) Nakon kraja afganistanske epizode moguće je da će gledanja na odgovarajuću, i potrebnu, drugu fazu kampanje protiv terorizma, moguće biti različita, poglavito ako ova uključi Irak. Pored toga europski integrativni napori dobivaju na snazi. No sve to će se dogoditi u novom ozračju. (...) U tim okolnostima nestaje i pitanje proturaketne obrane, koje je do sada uzrokovalo podjele. Djelomice uslijed novog prepoznavanja europske ranjivosti, ali poglavito uslijed novih američkih odnosa s Rusijom koji nastaju. . U tom kontekstu može biti preispitana i početna američka hladnoća spram europske vojne snage. Afganistan je pokazao američku sklonost da se djeluje uz potporu saveznika no izvan struktura NATO-a, a sličan kontekst mogao bi biti pružen europskim snagama. Pojedinačan element najveće važnosti ipak ostaje nova vizija odnosa s Rusijom. Tijekom većeg dijela svoje povijesti Rusija se prema zapadnim susjedima odnosila kao prema prijetnji svojoj sigurnosti i odgovarala je ustrajnim širenjem u stvaranju tampon područja, bilo vojnim, bilo ideološkim intervencijama, poput Svetog saveza ili 'Brežnjevljeve doktrine'. Vladimir Putin, rođen u sektoru za analize KGB-a, izgleda da je došao do zaključka da je imperijalizam razlog za više tragedija nego pobjeda Rusije, da je ovaj neodrživ u sadašnjoj smanjenoj Rusiji, te da bi riskirao izolaciju. Iz tog razloga smjernice Putinove strategije išle su u pravcu neke vrste partnerstva sa Sjedinjenim Državama, što znači da on ostvaruje ruske ciljeve uz pomoć i potporu američke sile. Predsjednik Bush je odlučno prihvatio to otvaranje. No važno je imati na umu da nova ruska politika nije plod osobne preferencije, nego više hladnog ispitivanja ruskih interesa. Putin je u pričuvi zadržao druge opcije s Kinom i Europom, poglavito s Njemačkom, ukoliko nestane tog naglaska na Sjedinjenim Državama. Dakle posebni odnosi između čelnika, nužni kako bi se stvorila početna psihološka struktura, trebaju biti prevedeni u trajne zajedničke interese. Inače postoji opasnost ponavljanja iskustva prethodnih zapadnjačkih čelnika koji su svoje veze povjeravali Mihailu Gorbačovu i Borisu Jeljcinu (a prije toga Staljinu i njegovim nasljednicima). Ne čini se nikakva usluga Putinu pripisivanjem njegove politike njegovoj ličnosti, koliko god ona mogla biti istaknuta, jer bi to bila argumentacija koju bi njegovi unutarnji neprijatelji mogli okrenuti protiv njega. Postoje nade u bolje američke i atlantske odnose s Rusijom upravo stoga što ovi imaju nove objektivne temelje. Nije samo stvar u činjenici da sadašnja europska politička struktura sprječava invazije napoleonskog ili hitlerovskog tipa koje su hranile ruske zabrinutosti u pitanjima sigurnosti, niti da bi rat između nuklearnih sila nužno doveo do plaćanja cijene nesrazmjerne bilo kakvom racionalnom cilju. Poglavito se promijenila politička računica u regijama tradicionalnog povijesnog sukobljavanja, poput Bliskog istoka. Prethodni koncept 'igre s rezultatom nula' između dvije dominantne sile više nije primjenjiv. Tijekom hladnog rata, pa i poslije, čelnici Rusije i Amerike smatrali su da politički dobitak jednog jest strateški gubitak drugog, te su sustavno pokušavali reducirati utjecaj drugoga na Bliskom istoku. U uvjetima nakon 11. rujna takve bi politike oslabile obje zemlje u sukobu s islamskim fundamentalizmom i minirale bi stabilnost regije u kojoj oboje imaju vitalni interes. Izazov leži u stvaranju mehanizama savjetovanja koji bi ponudili zajednička rješenja za nove stvarnosti, a da Europa nema osjećaj da se nalazi pred rusko- američkim direktorijem. Jedan pokušaj u tom smislu dogodio se kada je glavni tajnik NATO George Robertson, na Blairovom tragu, predložio shemu za uključivanje Rusije u NATO. Novo vijeće NATO-a koje bi uključivalo Rusiju bavilo bi se specifičnim i unaprijed određenim političkim područjima, dok bi se sadašnje Vijeće NATO-a bez Rusije nastavilo baviti drugima. Odluke nove strukture trebale bi biti jednoglasne, dajući tako Rusiji moć veta unutar NATO-a. Ta područja još uvijek nisu izabrana, no lord Robertson već je naveo širenje nuklearnog naoružanja, terorizma i migracije izbjeglica. Ta pitanja zaslužuju zajedničko razmatranje s Rusijom. No rusko sudjelovanje u NATO-u, koliko god bilo djelomično, nije rješenje. NATO u osnovi ostaje vojni savez, čiji je jedan od razloga postojanja zaštita Europe od ruske invazije. Od kraja hladnog rata i rađanja zajedničkog fronta protiv terorizma ta je opasnost u predvidljivoj budućnosti nestala. No razlozi radi kojih su bivše članice Varšavskog pakta ušle u NATO, a druge to nastoje učiniti, je taj što stanovnici Srednje Europe povijest smatraju važnijom od ličnosti. NATO ne štiti svoje članice jedne od drugih. Spajanje širenja NATO-a s, pa i djelomičnim, sudjelovanjem Rusije u NATO-u, znači u određenom smislu, spajanje dvaju nesukladnih pravaca. Može se ustvrditi kako se taj problem može izbjeći jasno određujući ciljeve dane Vijeću NATO-a s Rusijom. No to ne bi riješilo problem Rusije, a niti NATO-a. Zapravo ako se mjerama predodređenim za zaštitu od ruskog neoimperijalizma, koliko god malo vjerojatan bio takav scenarij, odvojeno bavi ista skupina veleposlanika koja, na drugoj strani, radi na suradnji, Rusija će biti u iskušenju osjetiti se diskriminiranom. I ako Rusija postane de facto članica NATO-a, ovaj će prestati biti savez i pretvorit će se u neodređeni instrumente kolektivne sigurnosti. No ni stalna skupština veleposlanika NATO-a nije najbolji forum za razmatranje pitanja poput terorizma, širenja nuklearnog naoružanja, emigracije i drugih globalnih pitanja. Današnji NATO zapravo nije glavni forum za razgovor o tim temama. Potrebna je nova shema konzultacija izvan struktura NATO-a. Rusija treba postati punopravni partner u političkim raspravama o kojima ovisi međunarodni poredak. Glede pitanja koja se odnose na atlantske odnose, mehanizmi savjetovanja u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) trebali bi biti stavljeni na razinu čelnika vlada. Za globalna pitanja susreti skupine G8 industrijskih demokracija mogli bi se vratiti svojem početnom značaju, što bi im dalo i političku težinu uz onu gospodarsku. Inače bi se morala stvoriti nova struktura savjetovanja. No ono što neće funkcionirati je pokušaj da se novo vino revolucije međunarodnog sustava stavi u stare boce stvorene prije pola stoljeća za sasvim drugačije ciljeve.", piše Henry Kissinger.(Preneseno iz Los Angeles Timesa)

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙