IT-US-RU-kriza-diplomati-Politika IT-2.XII.STAMPA-KISSINGER ITALIJALA STAMPA2. XII. 2001.Kissinger: Putinovi saveznici bez pretjerivanja"11. rujan 2001. urezan je u pamćenje Amerike kao golema tragedija, no moguće je da će povijest
taj datum pamtiti kao zaokret u međunarodnom poretku 21. stoljeća. 11. rujan okončao je neke ugodne iluzije devedesetih godina, poput one da je međunarodna politika potisnuta globalnim gospodarstvom ili Internetom. Zamisao da bi Europa na putu ujedinjenja mogla tražiti identitet drukčiji od onog sa Sjedinjenim Državama prevladana je europskim ponudama da se pridruže diplomatskoj i vojnoj kampanji Amerike protiv terorizma. Rusija je postala partner u toj kampanji, Kina je pružila obavještajne podatke. Odnosi s Indijom postali su bliskiji unatoč američkom korištenju pakistanskih baza u ratu protiv Afganistana. Sjedinjene Države napravile su oprezna otvaranja prema Iranu. A dvije zemlje poražene u Drugom svjetskom ratu, Njemačka i Japan, napustili su svoja prethodna samoograničenja. (...) Sve se to nije moglo zamisliti prije šest mjeseci. Govoreći istinu, motivi svega toga nisu nužno sukladni. Europa je priznala svoju ranjivost. Predsjednik Vladimir Putin je shvatio (pa i prije 11. rujna) da bi,
ITALIJA
LA STAMPA
2. XII. 2001.
Kissinger: Putinovi saveznici bez pretjerivanja
"11. rujan 2001. urezan je u pamćenje Amerike kao golema tragedija,
no moguće je da će povijest taj datum pamtiti kao zaokret u
međunarodnom poretku 21. stoljeća. 11. rujan okončao je neke ugodne
iluzije devedesetih godina, poput one da je međunarodna politika
potisnuta globalnim gospodarstvom ili Internetom. Zamisao da bi
Europa na putu ujedinjenja mogla tražiti identitet drukčiji od onog
sa Sjedinjenim Državama prevladana je europskim ponudama da se
pridruže diplomatskoj i vojnoj kampanji Amerike protiv terorizma.
Rusija je postala partner u toj kampanji, Kina je pružila
obavještajne podatke. Odnosi s Indijom postali su bliskiji unatoč
američkom korištenju pakistanskih baza u ratu protiv Afganistana.
Sjedinjene Države napravile su oprezna otvaranja prema Iranu. A
dvije zemlje poražene u Drugom svjetskom ratu, Njemačka i Japan,
napustili su svoja prethodna samoograničenja. (...) Sve se to nije
moglo zamisliti prije šest mjeseci. Govoreći istinu, motivi svega
toga nisu nužno sukladni. Europa je priznala svoju ranjivost.
Predsjednik Vladimir Putin je shvatio (pa i prije 11. rujna) da bi,
kako bi igrala međunarodnu ulogu protagonista, Rusija trebala
zamijeniti sukobljavanje sa Sjedinjenim Državama ozračjem
suradnje. Kina je došla do istih zaključaka; njena izvanredna
potreba za rastom i reformama nije bila sukladna s napetostima sa
Sjedinjenim Državama koje su se mogle izbjeći. (...)
Ukratko, napad na Ameriku glavnim je silama omogućio shvatiti
koliko je ključna američka uloga za mir i stabilnost svijeta.
Sjedinjene Države, po prvi puta nakon pola stoljeća, nemaju
strateškog protivnika ili zemlju koja bi sama ili s drugima, mogla
to postati barem u slijedećih deset godina. (...)
11. rujan našim je saveznicima omogućio shvatiti da Europa nema
sredstava za odgovoriti na takve napade, dakle da ostaje potreba
odnosa zajedničke transatlantske sigurnosti. Osim toga sve čvršći
rusko-američki odnosi otklanjaju potrebu posredničke uloge između
Rusije i Amerike koju su neki europski čelnici pokušavali
preuzeti.(...)
Nakon kraja afganistanske epizode moguće je da će gledanja na
odgovarajuću, i potrebnu, drugu fazu kampanje protiv terorizma,
moguće biti različita, poglavito ako ova uključi Irak. Pored toga
europski integrativni napori dobivaju na snazi. No sve to će se
dogoditi u novom ozračju. (...) U tim okolnostima nestaje i pitanje
proturaketne obrane, koje je do sada uzrokovalo podjele. Djelomice
uslijed novog prepoznavanja europske ranjivosti, ali poglavito
uslijed novih američkih odnosa s Rusijom koji nastaju. . U tom
kontekstu može biti preispitana i početna američka hladnoća spram
europske vojne snage. Afganistan je pokazao američku sklonost da se
djeluje uz potporu saveznika no izvan struktura NATO-a, a sličan
kontekst mogao bi biti pružen europskim snagama. Pojedinačan
element najveće važnosti ipak ostaje nova vizija odnosa s Rusijom.
Tijekom većeg dijela svoje povijesti Rusija se prema zapadnim
susjedima odnosila kao prema prijetnji svojoj sigurnosti i
odgovarala je ustrajnim širenjem u stvaranju tampon područja, bilo
vojnim, bilo ideološkim intervencijama, poput Svetog saveza ili
'Brežnjevljeve doktrine'. Vladimir Putin, rođen u sektoru za
analize KGB-a, izgleda da je došao do zaključka da je imperijalizam
razlog za više tragedija nego pobjeda Rusije, da je ovaj neodrživ u
sadašnjoj smanjenoj Rusiji, te da bi riskirao izolaciju. Iz tog
razloga smjernice Putinove strategije išle su u pravcu neke vrste
partnerstva sa Sjedinjenim Državama, što znači da on ostvaruje
ruske ciljeve uz pomoć i potporu američke sile. Predsjednik Bush je
odlučno prihvatio to otvaranje. No važno je imati na umu da nova
ruska politika nije plod osobne preferencije, nego više hladnog
ispitivanja ruskih interesa. Putin je u pričuvi zadržao druge
opcije s Kinom i Europom, poglavito s Njemačkom, ukoliko nestane
tog naglaska na Sjedinjenim Državama. Dakle posebni odnosi između
čelnika, nužni kako bi se stvorila početna psihološka struktura,
trebaju biti prevedeni u trajne zajedničke interese. Inače postoji
opasnost ponavljanja iskustva prethodnih zapadnjačkih čelnika
koji su svoje veze povjeravali Mihailu Gorbačovu i Borisu Jeljcinu
(a prije toga Staljinu i njegovim nasljednicima). Ne čini se
nikakva usluga Putinu pripisivanjem njegove politike njegovoj
ličnosti, koliko god ona mogla biti istaknuta, jer bi to bila
argumentacija koju bi njegovi unutarnji neprijatelji mogli
okrenuti protiv njega. Postoje nade u bolje američke i atlantske
odnose s Rusijom upravo stoga što ovi imaju nove objektivne
temelje. Nije samo stvar u činjenici da sadašnja europska politička
struktura sprječava invazije napoleonskog ili hitlerovskog tipa
koje su hranile ruske zabrinutosti u pitanjima sigurnosti, niti da
bi rat između nuklearnih sila nužno doveo do plaćanja cijene
nesrazmjerne bilo kakvom racionalnom cilju. Poglavito se
promijenila politička računica u regijama tradicionalnog
povijesnog sukobljavanja, poput Bliskog istoka. Prethodni koncept
'igre s rezultatom nula' između dvije dominantne sile više nije
primjenjiv. Tijekom hladnog rata, pa i poslije, čelnici Rusije i
Amerike smatrali su da politički dobitak jednog jest strateški
gubitak drugog, te su sustavno pokušavali reducirati utjecaj
drugoga na Bliskom istoku. U uvjetima nakon 11. rujna takve bi
politike oslabile obje zemlje u sukobu s islamskim
fundamentalizmom i minirale bi stabilnost regije u kojoj oboje
imaju vitalni interes. Izazov leži u stvaranju mehanizama
savjetovanja koji bi ponudili zajednička rješenja za nove
stvarnosti, a da Europa nema osjećaj da se nalazi pred rusko-
američkim direktorijem. Jedan pokušaj u tom smislu dogodio se kada
je glavni tajnik NATO George Robertson, na Blairovom tragu,
predložio shemu za uključivanje Rusije u NATO. Novo vijeće NATO-a
koje bi uključivalo Rusiju bavilo bi se specifičnim i unaprijed
određenim političkim područjima, dok bi se sadašnje Vijeće NATO-a
bez Rusije nastavilo baviti drugima. Odluke nove strukture trebale
bi biti jednoglasne, dajući tako Rusiji moć veta unutar NATO-a. Ta
područja još uvijek nisu izabrana, no lord Robertson već je naveo
širenje nuklearnog naoružanja, terorizma i migracije izbjeglica.
Ta pitanja zaslužuju zajedničko razmatranje s Rusijom. No rusko
sudjelovanje u NATO-u, koliko god bilo djelomično, nije rješenje.
NATO u osnovi ostaje vojni savez, čiji je jedan od razloga
postojanja zaštita Europe od ruske invazije. Od kraja hladnog rata
i rađanja zajedničkog fronta protiv terorizma ta je opasnost u
predvidljivoj budućnosti nestala. No razlozi radi kojih su bivše
članice Varšavskog pakta ušle u NATO, a druge to nastoje učiniti, je
taj što stanovnici Srednje Europe povijest smatraju važnijom od
ličnosti. NATO ne štiti svoje članice jedne od drugih. Spajanje
širenja NATO-a s, pa i djelomičnim, sudjelovanjem Rusije u NATO-u,
znači u određenom smislu, spajanje dvaju nesukladnih pravaca. Može
se ustvrditi kako se taj problem može izbjeći jasno određujući
ciljeve dane Vijeću NATO-a s Rusijom. No to ne bi riješilo problem
Rusije, a niti NATO-a. Zapravo ako se mjerama predodređenim za
zaštitu od ruskog neoimperijalizma, koliko god malo vjerojatan bio
takav scenarij, odvojeno bavi ista skupina veleposlanika koja, na
drugoj strani, radi na suradnji, Rusija će biti u iskušenju
osjetiti se diskriminiranom. I ako Rusija postane de facto članica
NATO-a, ovaj će prestati biti savez i pretvorit će se u neodređeni
instrumente kolektivne sigurnosti. No ni stalna skupština
veleposlanika NATO-a nije najbolji forum za razmatranje pitanja
poput terorizma, širenja nuklearnog naoružanja, emigracije i
drugih globalnih pitanja. Današnji NATO zapravo nije glavni forum
za razgovor o tim temama. Potrebna je nova shema konzultacija izvan
struktura NATO-a. Rusija treba postati punopravni partner u
političkim raspravama o kojima ovisi međunarodni poredak. Glede
pitanja koja se odnose na atlantske odnose, mehanizmi savjetovanja
u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) trebali bi
biti stavljeni na razinu čelnika vlada. Za globalna pitanja susreti
skupine G8 industrijskih demokracija mogli bi se vratiti svojem
početnom značaju, što bi im dalo i političku težinu uz onu
gospodarsku. Inače bi se morala stvoriti nova struktura
savjetovanja. No ono što neće funkcionirati je pokušaj da se novo
vino revolucije međunarodnog sustava stavi u stare boce stvorene
prije pola stoljeća za sasvim drugačije ciljeve.", piše Henry
Kissinger.(Preneseno iz Los Angeles Timesa)