IT-19.XI.-LA STAMPA-EUROPA I BLISKI ISTOK

ITALIJA LA STAMPA 19. XI. 2001. Europska zbrka ne koristi bliskom istoku "Ostavljalo je određeni dojam kada se u subotu na televiziji vidjelo tri glavna predstavnika Europske Unije na istom naslonjaču u jednoj sali predsjedničke palače u Kairu, pred naslonjačem gospodara kuće, Hosnija Mubaraka. Trojica su, naravno, bila predsjednik komisije Romano Prodi, visoki predstavnik za vanjsku politiku Javier Solana, turnusni predsjednik EU-a, belgijski predsjednik vlade Guy Verhofstadt, koji su još uvijek angažirani u raznim bliskoistočnim zemljama u jednoj izrazito osjetljivoj misiji ponovnog pokretanja izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma, ili barem sprječavanja njegova nasukavanja. Bez ironije, dakle, molim: no to je dojam krhkosti, i pomalo zbrkanosti. Zbrke, zašto? Jer Europu predstavljaju tri različite institucionalne figure, koje nisu dovoljno međusobno koordinirane (kažem figure, ne osobe), stoga primorana podijeliti, osim jednog naslonjača, i jedinstvenu pregovaračku ulogu. Na sreću glede Bliskog istoka postoji suglasje pogleda između 15 vlada, a možemo zamisliti kako je kada, glede drugih pitanja, to suglasje ne postoji. To je dakle krhkost cjelokupne pozicije, koja ne izražava dosljedan i združen entitet, kojemu osim svega nedostaje i zajednička i vjerodostojna vojna potpora. Kao rezultat, pritisak EU na protagoniste bliskoistočne krize ipak ostaje prilično koristan i u svakom slučaju potreban, no ti isti protagonisti nisu tajili da poglavito čekaju ono što će danas kazati državni tajnik Colin Powell u očekivanom istupu glede američkog stajališta. Pada na pamet veliki govor kojega je predsjednik republike Carlo Azeglio Ciampi održao u Berlinu prije tri dana, u fondaciji Quandt. Misleći na krizu u cjelini pred kojom se nalazi cijeli svijet nakon 11. rujna, i na potrebu da Europa kao takva (a ne pojedine vlade) djeluje kao čimbenik stabilnosti i mira, Ciampi je podsjetio na imperativne rokove EU-a: Ustav koji bi utvrdio, osim općih pravila liberalne pravosudne civilizacije, institucionalne uloge, dakle pojednostavljivanje njihovih odnosa, u perspektivi zajedničke i prepoznatljive vlasti; očuvanje država-nacija, no priznavajući da je izvan određenih granica njihovo djelovanje neučinkovito; zatim na neprihvatljivost direktorijskih oligarhija, no istovremeno na prikladnost određene 'uže, ali otvorene' jezgre koja bi prokrčila put svima (kao što se u osnovi dogodilo za euro). Naravno, jedna 'uža' jezgra imat će neizbježno aspekte direktorija, i ne treba se radi toga skandalizirati, no važno je da ona bude otvorena, u zajedničarsko-federalističkom smislu, a ne onom odnosa među vladama, te da se ne padne u iskušenje (u Rimu, izvan Farnesine) jednoj jezgri suprotstavit drugu. To je jedna moja primjedba. Onaj Ciampijev je bio veliki govor, koristan i da bi nam bilo udobnije i na naslonjačima svjetske diplomacije.", piše Aldo Rizzo.