FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

CSM 2. XII. PREOBLIKOVANJE AFGANISTANA: UČITI IZ GREŠAKA

US-rat-Obrana-Diplomacija-Oružani sukobi-Ratovi CSM 2. XII. PREOBLIKOVANJE AFGANISTANA: UČITI IZ GREŠAKA SJEDINJENE DRŽAVETHE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR2. XII. 2001.Preoblikovanje Afganistana: učiti iz grešaka"Moguće je da bi SAD i njegovi saveznici mogli dobiti rat, svrgnuvši talibane, da bi nakon toga izgubili političku kampanju rekonstrukcije Afganistana. Uspješnih primjera rekonstruiranja tako razorene zemlje prepune političkih frakcija nema. No postoje mnogi neuspješni primjeri iz kojih se može učiti. Bosna i Somalija dva su suprotna primjera. Bosna predstavlja maksimalistički model. Međunarodna zajednica osmislila je opsežnu soluciju, pokušavajući prevladati etničke podjele i nasljeđe autoritarnog sistema vladanja gradnjom demokracije (...). Organizirala je izbore, pokušala izraditi institucije i poticala je mirenje. Šest godina i više od 50 milijuna dolara kasnije, jasno je da ovo rješenje zahtijeva ogromne resurse iz inozemstva i veoma dugoročnu uključenost. Napredak u Bosni bolno je spor jer je zamisao o ujedinjenoj Bosni privlačnija međunarodnoj zajednici nego građanima te zemlje. Somalija predstavlja drugi ekstrem: nemar. Međunarodna je zajednica prvo pokušala osmisliti grandiozno rješenje za Somaliju,
SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 2. XII. 2001. Preoblikovanje Afganistana: učiti iz grešaka "Moguće je da bi SAD i njegovi saveznici mogli dobiti rat, svrgnuvši talibane, da bi nakon toga izgubili političku kampanju rekonstrukcije Afganistana. Uspješnih primjera rekonstruiranja tako razorene zemlje prepune političkih frakcija nema. No postoje mnogi neuspješni primjeri iz kojih se može učiti. Bosna i Somalija dva su suprotna primjera. Bosna predstavlja maksimalistički model. Međunarodna zajednica osmislila je opsežnu soluciju, pokušavajući prevladati etničke podjele i nasljeđe autoritarnog sistema vladanja gradnjom demokracije (...). Organizirala je izbore, pokušala izraditi institucije i poticala je mirenje. Šest godina i više od 50 milijuna dolara kasnije, jasno je da ovo rješenje zahtijeva ogromne resurse iz inozemstva i veoma dugoročnu uključenost. Napredak u Bosni bolno je spor jer je zamisao o ujedinjenoj Bosni privlačnija međunarodnoj zajednici nego građanima te zemlje. Somalija predstavlja drugi ekstrem: nemar. Međunarodna je zajednica prvo pokušala osmisliti grandiozno rješenje za Somaliju, no nikada nije uložila dovoljno resursa, da bi se povukla kada se politička cijena intervencije povećala. (...) Međunarodna zajednica pokušala je oformiti široku koaliciju među vrhovnim vojnim zapovjednicima. Pod pritiskom međunarodnih nevladinih organizacija, koje su brinule da bi ovaj pristup mogao isključivati druge, legitimnije sudionike, proces je proširen kako bi uključivao plemenske starješine, žene i općenito članove civilnog društva. Na tim sastancima nije ugovoreno ništa, a tada je humanitarnu intervenciju pokvarilo nasilje. Prvo se povukao SAD, a zatim i UN. Ostavljeni na cjedilu, Somalci su postupno došli do rješenja. Sela i klanovi su se vratili starim metodama rješavanja problema. Somalci nisu napredovali, ali su opstajali mnogo bolje nego što je to bio slučaj za vrijeme najgorih sukoba. Nekoliko godina, ovo je djelovalo kao dosta dobro rješenje, no sada otkrivamo kako je 'Al Ittihad', teroristička skupina povezana s 'Al Qaidom', funkcionirala nekažnjeno u rupama ovog labavog sistema. Niti jedna od ove dvije zemlje ne nudi model za međunarodnu zajednicu koji bi ova mogla primijeniti u Afganistanu. Zbaciti talibane a zatim ostaviti zemlju u rukama koalicije vrhovnih vojnih zapovjednika bilo bi izuzetno opasno. Moglo bi doći do dodatnih borbi no, još gore, moglo bi biti i previše nekontroliranog prostora u kojem bi se novi i stari problemi, od terorističkih skupina do trgovine heroinom, nastavili množiti. Antitalibanske snage nisu same po sebi ništa bolje od talibana, iako je trenutno u njihovom interesu surađivati s SAD-om i međunarodnom zajednicom. Pokušaj ponovne izgradnje Afganistana u modernu državu zahtijevao bi ogromnu intervenciju i vremenski neograničenu okupaciju. Čak da su resursi i dostupni, dugoročna okupacija muslimanske zemlje od strane Zapada stvorila bi opasnu reakciju u cijelom muslimanskom dijelu svijeta. Međunarodna zajednica treba se držati smjera između nametanja rješenja i zanemarivanja. Početni cilj mora biti skroman: zadržati dovoljno međunarodnih snaga da bi se osiguralo kako zemlja neće ponovno postati uporištem međunarodnog terorizma, ili da se barem zna događa li se ovo; i surađivati sa skupinama koje imaju određenu kontrolu u svakom području kako bi se obnovilo dovoljno sigurnosti da bi se omogućio svakodnevni život. Postavljanje okvira za novu afganistansku državu mora čekati. Da bi on bio demokratičan, treba pričekati još dulje, posebice u vrijeme kada će se bijes na SAD i Zapad vjerojatno pretvoriti u nepovjerenje prema demokraciji. Za UN postoji uloga; niti jedna druga organizacija ne može osigurati nadzor. No ovo ne smije biti tipična misija UN-a, uz mnoštvo međunarodnih mirotvoraca i birokrata koji pokušavaju upravljati zemljom. UN mora ostvariti mnogo diskretnije prisustvo kako bi pomogao članovima nove koalicije da nastave dijalog među sobom, rasprave o problemima onih koji su isključeni i uskladili rad agencija i skupina koje pokušavaju uspostaviti normalni život. Ovo je dovoljan zadatak za nekoliko slijedećih godina a vjerojatno je i najviše što se može pokušati bez da se potakne još bijesa i mržnje. Ambiciozniji projekti mogu čekati", piše Marina Ottaway.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙