WT 6. XI. VELIKI KORAK RUSIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 6. XI. 2001. Veliki korak Rusije "Ruski predsjednik Vladimir Putin uspio je napredovati povlačeći se. Od 11. rujna, većina starih crvenih linija koje je Rusija povukla zbog politike SAD-a izbrisana je, a neke od njih prilično dramatično. Odlučno protivljenje Rusije širenju NATO-a općenito, a posebice protivljenje uključivanju država teritorija bivšeg Sovjetskog Saveza (Baltik) potpuno je nestalo. Slično tomu, protivljenje raketnoj obrani SAD- ustupilo je mjesto, izgleda, voljnosti da se prilagodi SAD-u modificiranjem Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava (ABM). Isto tako, Putinova je Rusija olakšala vladama srednjeazijskih zemalja ili onima bivšeg Sovjetskog Saveza da kažu da američkim zahtjevima za korištenje njihovog teritorija u provođenju rata protiv Talibana u Afganistanu- što je prije godinu dana bilo teško zamisliti, čak i prije šest mjeseci. Odbacivanje tih stavova koji su dugo vremena bili duboko ukorijenjeni Putinu je priskrbilo pohvale a Rusiji novo međunarodno poštovanje. Presjekao je Gordijski čvor političkog nasljeđa iz doba hladnog rata kao i senzibilitet ruske nemoći koju ono odražava. Dok njegovi potezi izazivaju protivljenje nekih pripadnika stare garde kod kuće- retrogradnih elemenata u Dumi i vojno- industrijskog kompleksa- izgleda da situacija ide njemu u korist, posebice s obzirom na njegov sastanak na vrhu s predsjednikom Bushom u Texasu slijedećeg mjeseca. Njegova ideja vodilja bila je ta da Rusija može mnogo više toga dobiti surađujući s SAD-om i zapadnim zemljama nego pokušavajući (...) raditi protiv njih. Govorilo se da Putin, s obzirom na njegovo ponašanje posljednjih tjedana, nastoji učvrstiti usmjerenost Rusije prema Zapadu. Mislim da je to točno, no tu nedostaje jedan važan element promjene koja je u tijeku. Ne radi se o zatopljivanju odnošaja 'Rusije i Zapada', nego 'Rusije i SAD-a'. U Francuskoj, primjerice, smatraju kako činjenica da Rusija prednost daje integraciji sa Zapadom kroz europske institucije, a ne putem bilateralnih odnošaja sa SAD-om, ohrabruje. Za ovo ima mnogo povijesnih razloga, no ja mislim da je priča malo složenija (...). Uključivanje Rusije u Europu dogodilo se u kontekstu starog načina razmišljanja koje je opisano u prethodnim redcima (...). Realno, američki planovi za raketnu obranu u Parizu i drugim europskim prijestolnicama nisu bili ništa popularniji nego u Moskvi. Pitanje širenja NATO-a složenije je, no za mnoge Europljane, a posebice opet u Parizu, širenje je smatrano prvenstveno američkim entuzijazmom koji se ne može spriječiti pa se stoga mora prihvatiti. Rusko uključivanje u Europi u jednu je ruku prednost za Europljane u njihovom izražavanju razlika u odnosu na SAD. Pa ipak su sve akcije koje su provedene u proteklih nekoliko mjeseci provedene u okviru bilateralnog odnosa između Rusije i SAD-a. Govoreći u Varšavi u proljeće, Bush je iznio svoje viđenje SAD-a potpuno uključenog u Europu, što utire put prilično opsežnom krugu širenja NATO-a (uključujući barem jednu baltičku državu). Bushova administracija pojasnila je i to kako sporazum ABM smatra hladnoratovskom relikvijom i kako je odlučan realizirati raketnu obranu. Rusija je ovo prvo odbila, no sada pristaje na prioritete SAD-a. Rusija će ostvariti veću suradnju s NATO-om sada kada je SAD, nakon 11. rujna, izjavio a Rusi povjerovali u tu izjavu, kako širenje NATO-a nije direktno usmjereno protiv Rusije, da Rusija može surađivati s NATO-om kao saveznik u ratu protiv terorizma. Rusija će potpisati i novi sporazum o raketnoj obrani, umjesto da bude suočena s unilateralnim američkim poništavanjem sporazuma ABM. Slažući se s takvim sporazumom, Rusija će SAD osloboditi tereta unilateralnog djelovanja. Ako novi sporazum ublaži zabrinutost Moskve, SAD će postaviti pitanje- kako takav sporazum može biti smatran nezadovoljavajućim u drugim prijestolnicama? Što se tiče pitanja zbog čega se ovo bilateralno poboljšanje događa sada, galvanizirajući učinak događaja koji su se zbili 11. rujna je očit. No mislim da ovo nije čitava priča. Kao što je to istaknuo James M. Goldgeier sa Sveučilišta George Washington, Europska Unija predstavlja dugoročni problem za Rusiju, jer je velika, sve integriranija i ne baš privlačna svojim susjedima. Dužnosnici EU-a nedavno su jasno dali do znanja kako nema šanse za pridruživanje Rusije EU-u. Stoga bi zadržavanje usmjerenosti Rusije prema Zapadu kroz europske institucije značilo rizik da se Rusija dovede u niži položaj u odnosu na EU: Rusija koja bi bila korisna EU-u no koju bi EU zauvijek držala na distanci. Zbog toga, možda, ovaj interkontinentalni stisak ruke, nad glavom Europe, između Rusije i SAD-a. Pred Rusijom je dug put, no Putin je poduzeo veliki korak", piše Tod Lindberg, urednik časopisa "Policy Review".