IT-5.XI.LA REPUBBLICA - ITALIJA POZVANA NA LONDONSKE PREGOVORE

ITALIJA LA REPUBBLICA 5. XI. 2001. Nova uloga dok se približava odlučujući trenutak "Službeni ulazak naše zemlje u rat ne može biti prigoda za slavlje. Barem jednom prestanimo smatrati Montecitorio pupkom svijeta. Talijanski vojnici mogu biti pozvani riskirati život ne kako bi osvojili mjesto pod suncem, ili mjesto za stolom svojem vođi, nego kako bi porazili međunarodni terorizam koji ugrožava Zapad, te dakle i nas. Bushovom odlukom da prihvati talijansku vojnu ponudu, jučer najavljenoj u 'Repubblici', Rim ponovno osvaja, ne rang koji mu pripada, nego svoju obvezu. Sada kada su naše postrojbe izravno pridružene operaciji 'Enduring Freedom', Italija je pozvana pokazati sređenost i ozbiljnost. (...) Uistinu smo pred ratom, i prvi čin odgovornosti bio bi otkazati stranački marš za rat. Solidarnost sa SAD-om svih Talijana izrazit će se trobojnicama Vojne mornarice, a ne američkom zastavom kojom maše Clarissa Burt. Treba podsjetiti da naše uključivanje neće nastupiti odmah. Dogodit će se kada će, i ako će biti, potrebno. I u najtežem trenutku napada na Afganistan. No više se ne vraća unatrag. Rezultati su do sada bili slabi, i što je još gore, potpora zapadnjačkih javnih mišljenja počinje se ljuljati. I radi toga je Amerika prihvatila i našu makar i skromnu pomoć: sumnja da joj je potrebna. Saveznici su jučer u Londonu raspravljali o konkretnoj i skoroj mogućnosti masovnog slanja postrojbi, eskalaciji nužnoj u kampanji koja, to je već jasno, ne može biti dobivena s visine od deset tisuća metara. Američki vojnici pripremaju naciju na vojni napor 'bez presedana od svjetskog rata, veći čak i od vijetnamskog'. Počinje zima, počinje Ramadan, približava se 'trenutak X'. Vidjet ćemo još boli, patnje i žrtvovanja, i s naše strane. Svim srcem želimo da će Talijani i oni koji ih predstavljaju znati biti na visini tog izazova. Za nas ispiti počinju danas, i nisu završili jučer. Međutim, s diplomatske točke gledanja, očito je da Bushov 'slobodan prolaz', tako kasan i željen, korjenito mijenja položaj naše zemlje u koaliciji i prekida Berlusconijevu karantenu. Od danas smo među zaraćenima. To je tako radikalna novost da je izgurala trijumvirat Blair-Chirac-Schroeder. Berlusconi se više nije mogao držati pred vratima, iskoristio je američko 'da' kako bi probio europski 'ne'. No kako bi ga imao u Londonu, Blair je morao poziv proširiti i na Aznara, Verhofstadta, Solanu i Koka, svi ljuti, u diplomatskoj zbrci i improvizaciji koja je postala gotovo smiješna, i koja mnogo govori o tome zašto Europa još nije 'globalni igrač'. Najviše čekana večera sezone postala je buffet na nogama, piknik. Pokazujući dvije stvari. Prva: međunarodni rang naše zemlje još uvijek oštećen, našom prošlošću i našom sadašnjošću, oslabljen starim sumnjama i nedavnim greškama. Uključivanje Italije u 'direktorij' bilo je nemoguće bez njegovog pretvaranje u skupštinu koja uključuje i Španjolsku, Belgiju, Nizozemsku i Europsku Uniju. Drugo: možda to nije loše. Jer potvrđuje da Italije bez Europe ne ide nikamo, niti s američkom propusnicom. Naše nacionalne sudbine htjeli ili ne, radi slabosti ili odlukom, neizbježno se prepliću s onima Unije. Italija koja sudjeluje u projektu Airbus za jačanje buduće europske Zajedničke obrane uživat će jači, a ne slabiji, glas. Italija koja će nastaviti razgovarati s arapskim zemljama ne vrijeđajući ih bit će korisniji, a ne manje koristan, saveznik Amerikancima. Vani ostaju Prodi i 'mali' Europljani. Formalno, predsjednik Komisije nema pravo sudjelovanja na skupovima poput jučerašnjeg: vanjska i obrambena politika Unije bježi iz njegovih nadležnosti, pripada vladama i njihovom predstavniku Solani. No sjetit ćemo se guranja oko londonskog stola kada ćemo morati objasniti još jedan referendumski 'ne' Europi, poput onog danskog ili irskog. Jučer su 'mali' snažno prosvjedovali, na čelu s Portugalom. Što se više napučuje vrh, to se više rep odvaja. Što se više afirmira metoda dogovora među vladama, to više zajedničke institucije slabe. Uzdamo se da je Berlusconi, nedavno tako brz u Prodijevoj obrani, te zabrinutosti iznio svojim kolegama. Sada kada je vratio ono što je izgledalo da je potkopao, želimo ga vidjeti skromnog, tihog i radinog, kao čovjeka koji je uvidio svoje greške,", piše Antonio Polito.