GB-23.X.-GUARDIAN - AMERIČKI NAPADAJI NA AFGANISTAN SU I ZBOG NAFTE

bi/ratovi VELIKA BRITANIJA THE GUARDIAN 23. X. 2001. Američki cjevovod "(...) Napad na Afganistan sigurno je kampanja protiv terorizma, no mogla bi biti i nova kolonijalna pustolovina. (...) Afganistan ima nešto svoje nafte i plina, no ne dovoljno da se kvalificira kao veliki strateški interes. Njegovi sjeverni susjedi, naprotiv, drže rezerve koje mogu biti od ključne važnosti za buduću globalnu opskrbu. 1998. je Dick Cheney, sada potpredsjendik SAD-a, ali tada izvršni direktor velike naftne tvrtke, primijetio: 'Ne mogu se sjetiti vremena kada smo imali regiju koja tako iznenada raste kao strateški značajna poput kaspijske'. No nafta i plin su tamo beskorisni dok se ne prenesu. Jedini pravac koji ima političkog i gospodarskog smisla je Afganistan. Prijevoz svog kaspijskog fosilnog goriva kroz Rusiju ili Azerbejdžan uvelike bi pojačao ruski politički i gospodarski nadzor nad republikama središnje Azije, što je upravo ono što je Zapad deset godina pokušavao spriječiti. Transport naftovodom preko Irana obogatio bi režim kojega SAD nastoji izolirati. Slanje dugim putem preko Kine, i mimo strateških razmišljanja, bilo bi neostvarivo skupo. No cjevovodi kroz Afganistan omogućili bi SAD-u i da ostvaruje svoj cilj 'stvaranja raznolike energetske opskrbe' i da prodre u svjetski najunosnija tržišta. Rast europske potrošnje nafte je spor, a konkurencija je jaka. U južnoj Aziji, za razliku, potražnja eksplodira, a konkurencija je slaba. Ispumpavanje nafte na jug i njezina prodaja Pakistanu i Indiji, drugim riječima, mnogo je unosnije nego da je se vodi prema zapadu i prodaje u Europu. Kao što je dokumentirao Ahmed Rashid, 1995. je američka naftna tvrtka Unocal počela pregovore o izgradnji naftovoda i plinovoda iz Turkmenistana, kroz Afganistan do pakistanskih luka na arapskom moru. Shema tvrtke zahtijevala je jednu upravu u Afganistanu, što bi jamčilo siguran prolaz za njena dobra. (...) Tijekom prve godine talibanske vladavine, izgledalo je da je politika SAD spram režima bila uglavnom određena interesima Unocala. 1997. je američki diplomat kazao Rashidu: 'Talibani će se vjerojatno razvijati kao Saudijci. Tamo će biti Aramco-ovi naftovodi (bivši naftni konzorcij SAD-a u Saudijskoj Arabiji), emir, neće biti parlamenta i bit će mnogo šerijatskih zakona. Možemo živjeti s time'. Američka se politika počela mijenjati kada su feministice i zeleni počeli kampanju i protiv Unocalovih planova i protiv prikrivene potpore vlade Kabulu. Čak i tako, transkript kongresnog saslušanja koji sada kruži među protivnicima rata pokazuje da Unocal nije shvatio poruku. (...) Tvrtka se još uvijek nadala da će, kada afganistansku vladu priznaju strani diplomati i banke, izgraditi naftovod dug 1000 milja, koji bi prenosio milijun barela na dan. Tek u prosincu 1998., četiri mjeseca nakon bombaškog napada na veleposlanstva u istočnoj Africi, Unocal je odbacio svoje planove. No strateška važnost Afganistana nije se promijenila. U rujnu nekoliko dana prije napada na New York, američka administracija za energetiku izvijestila je da 'afganistanski značaj s energetske točke gledanja proizlazi iz njegovog zemljopisnog položaja kao potencijalne tranzitne rute za izvoz nafte i prirodnog plina iz središnje Azije do Arapskog mora. Taj potencijal uključuje moguću izgradnju naftovoda i plinovoda kroz Afganistan'. Obzirom da vladom SAD-a prevladavaju bivši direktori naftne industrije, bili bi glupi kada ne bi pomislili da takvi planovi više ne postoje u njenom strateškom razmišljanju. Kao što je ukazao istraživač Keith Fischer, mogući gospodarski ishodi rata u Afganistanu zrcale mogući gospodarski ishod rata na Balkanu, gdje je razvoj 'koridora 8', gospodarske zone izgrađene oko cjevovoda za naftu i plin od Kaspijskog mora do Europe, ključna saveznička briga. Američkom vanjskom politikom dominira doktrina 'pune dominacije', što znači da SAD treba po cijelom svijetu nadzirati vojni, gospodarski i politički razvoj. (...) Ako SAD uspije zbaciti talibane i zamijeniti ih sa stabilnom i zahvalnom prozapadnom vladom i ako SAD onda poveže gospodarstva središnje Azije s onim njegovog saveznika Pakistana, slomio bi ne samo terorizam, nego i rastuće ambicije Rusije i Kine. Afganistan, više nego ikada, ključ je zapadnjačke dominacije Azijom. Raspravljali smo na ovim stranicama hoće li terorizam biti suzbijen ili ohrabren invazijom na Afganistan. (...) No niti jedno od tih razmišljanja ne opisuje puni cilj i svrhu ovoga rata. (...)Ja vjerujem da je vlada SAD iskrena u svojem pokušaju da vojnom silom zgazi terorizam u Afganistanu, koliko god to moglo biti pogrešno činjeno. No bilo bi naivno vjerovati da je to sve što ona čini.", piše George Monbiot.