WT 24. IX. VOJNU AKCIJU S PROTUTALIBANSKIM SAVEZOM

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 24. IX. 2001. Ispravno izvesti vojnu akciju "Vojna akcija SAD-a u Afganistanu čini se neizbježnom. Našu golemu vojnu moć trebali bismo koristiti mudro, kako bismo mogli ostvariti naše strateške političke ciljeve: okončati krvarenje međunarodnog terorizma iz Afganistana, krijumčarenje droge, kršenje ljudskih prava, uspostaviti mir i stabilnost u središtu euroazijskog kontinenta, ponovno otvoriti povijesne trgovačke koridore istoka i zapada, sjevera i juga, koji povezuju Europu i sjeveroistočnu Aziju, odnedavna neovisne države, uključujući Rusiju i Južnu Aziju. Provodeći vojnu akciju na pravilan način, Amerika će uspjeti u Afganistanu i ojačati svoj moralni autoritet diljem svijeta, uključujući i muslimanski dio svijeta. Predsjednik će iz ove strašne krize izići kao snažan i učinkovit svjetski čelnik. Kako to ostvariti? Na umu moramo imati određene činjenice o Afganistanu, koji nije suverena država. U Kabulu nema vlade. Prijestolnica je u ruševinama. Polupismeni talibanski mule nemaju upravnoga stroja za vojsku(...). Iscrpljeni devetogodišnjim nasilnim komunističkim totalitarizmom koji je Sovjetski Savez nametnuo Afganistanu, zemlja u posljednje vrijeme stenje pod varijantom muslimanskoga esktremističkog totalitarizma koji su mu nametnuli Pakistan i Saudijska Arabija. Za veliku većinu Afganistanaca, oba režima podjednako su strana i podjednako štetna. Glavna prijetnja muslimanskoj ekstremističkoj koaliciji koja je ukorijenjena u Afganistanu drugi su muslimani, ne SAD niti Zapad. Ubojstvo glavnog afganistanskog zapovjednika, neprijatelja talibana, Ahmeda Šaha Masuda, dva dana prije napada koalicije na SAD, počinio je isti izvor, dva Arapa iz koalicije. Popularnost talibana u Afganistanu je u padu još od početka 2000. godine. Veliki priljev radikalnih Arapa i Pakistanaca ubrzao je pad popularnosti talibana. Većina Afganistanca zazire od tih stranih učitelja, 'boraca' i 'savjetnika' koji su preuzeli čitave četvrti u Kandaharu i Kabulu. Sklonost Amerikancima, pak, u Afganistanu je prilično velika i to zbog pomoći SAD-a mudžahedinima u borbi protiv Sovjeta kao i zbog pozitivnog stava prema SAD-u koji je postojao desetljećima prije sovjetske invazije. Tradicionalna plemenska i klanska struktura koja je upravljala Afganistanom 300 godina prije invazije Sovjeta organzirala je središta vojne oporbe talibanima u sjevernom, zapadnom i istočnom Afganistanu. Sile otpora međusobno komuniciraju no protiv talibana djeluju neovisno, svaka na vlastitim lokacijama. Od travnja su oslobodili šest kotara. Antitalibanske snage prirodni su saveznici SAD-a. Naša pomoć tim snagama trebala bi biti uvjetovana. Prije no što im pošaljemo ikakvo oružje, novac ili taktičku zračnu pomoć, moramo ustrajati na tome da ta odvojena središta otpora u zemlji organiziraju nacionalnu vojnu i političku alternativu talibanima. Podupiranje jednog afganistanskog čelnika ili frakcije kako bi zauzeli Kabul rezultirat će samo još jednom krvavom intervencijom stranaca, civilnim ratom i humanitarnom krizom u Afganistanu nakon što talibani odu. Moralna i materijalna pomoć SAD-a velikih razmjera nacionalnoj političko-vojnoj alternativi talibanima ubrzat će istjerivanje muslimanske ekstremističke koalicije iz Afganistana. Obnovit će ponovno i legitimnu afganistansku organizaciju vlade koja će ispuniti politički vakuum u razdoblju nakon talibana. Većina Afganistanaca podupire povratak afganistanskog kralja u egzilu, Zahir Šaha, koji trenutno živi u Rimu. Afganistanci se sada s nostalgijom prisjećaju razdoblja kraljeve vladavine, uključujući i dva demokratski izabrana parlamenta i napredaka koji su ostvareni u ostvarivanju građanskog društva. Da ih pozovu snage otpora, većina Afganistanaca poduprla bi tradicionalno okupljanje (Loja Jirga) plemenskih, vojnih i vjerskih čelnika. Na ovom okupljanju, kojim bi mogao predsjedati i kralj, mogla bi biti izabrana i legitimna, privremena vlada Afganistana prva od 1973. godine. Američka vlada i Kongres podupiru proces Loja Jirga. Od ključne je važnosti, međutim, da ti politički koraci budu afganistanski poticaj. SAD bi trebao dati samo potporu. (1848. godine, britanska je vojska pokušala afganistanskog kralja, Šaha Šuju, vratiti na vlast uz katastrofalne rezultate.) SAD bi sada trebao početi koordinirati dugoročnu multinacionalnu pomoć kako bi stabilizirao i iznova izgradio Afganistan. Opsežna pomoć mogla bi biti odobrena ako Afganistanci uspiju stvoriti učinkovitu političko-vojnu alternativu talibanima i ponovno uspostave kontrolu nad svojom zemljom. Vojno, SAD se mora čuvati pretjerane uporabe američke vojne moći. Ponavljanje zračnog rata na Kosovu, npr., samo bi ojačalo privlačnost muslimanskih ekstremista u Afganistanu i u drugim muslimanskim zemljama. Kao i na političkoj bojišnici, antitalibanske afganistanske muslimanske snage, a ne američki vojnici, trebali bi nastaviti vojnu bitku protiv Osame bin Ladena i ekstremističke koalicije u Afganistanu. SAD može pružiti znatnu vojnu pomoć afganistanskim antitalibanskim zapovjednicima (za vrijeme invazije Sovjeta potporu smo pružali gotovo svima njima) kao i precizno ciljanu taktičku zračnu pomoć za njihove napade. Ukratko, dok krećemo u potjeru za bin Ladenom i ekstremističkom muslimanskom koalicijom u Afganistanu, SAD je suočen s velikim izazovima. No uživamo i velike prednosti - prijateljsko raspoloženje velike većine Afganistanaca prema Amerikancima i neprijateljstvo prema talibanima. Te bismo prednosti trebali iskoristiti u kontekstu implementiranja mudre, dugoročne politike kako bismo ostvarili naše široke strateške ciljeve u Afganistanu i u Srednjoj Aziji", piše Peter Tomsen.