DNEVNI PREGLED BR. 170. 4. RUJNA 2001.

GLAS AMERIKE - VOA 3. IX. 2001. Reparacije za ropstvo - novac ili isprika. Pripremila Challiss McDonough. Jedna od najprijepornijih tema na konferenciji Ujedinjenih naroda o rasizmu, koja je u tijeku u Južnoj Africi, je pitanje reparacija potomcima robova i žrtava kolonijalizma. Dio problema sastoji se u određivanju što bi zapadne zemlje zapravo trebale učiniti u smislu eventualne naknade. Američki kongresmen John Conyers u Zastupničkom domu od 1989. svake godine iznova podnosi prijedlog zakona o reparacijama. Nikada njegov prijedlog nije prikupio dovoljno glasova i zbog toga niti ne izlazi iz kongresnog Odbora za zakonodavstvo. Međutim, prijedlog kongresmena Conyersa ne predviđa isplatu reparacija, već jedino traži da se pitanje prouči. = Želim prvo reći da mnogi koji se zalažu za reparacije za ropstvo uopće ne znaju što žele. Ideja reparacije potomcima robova uključuje ispriku, kajanje, naknadu štete... O točnom obliku te mjere postoji barem nekoliko desetaka prijedloga - kaže kongresmen Conyers. U Sjedinjenim Državama, na Karibima i u Južnoj Americi, reparacije obično podrazumijevaju neku vrst naknade potomcima afričkih robova. Međutim, oni odštetu ne bi primili samo za patnje svojih predaka, već i za trajnije štete koje je toj skupini nanijelo ropstvo, a koje se osjećaju i danas. Profesor pravnog fakulteta sveučilišta Harvard Charles Ogletree radi na parnici koja bi prisilila američku vladu da Amerikancima afričkog podrijetla isplati reparacije. = Teškoća je u sljedećem: sredinom 19. stoljeća, nakon građanskog rata, američka vlada je obećala da će svaka obitelj koja je bila u ropstvu dobiti 40 jutara zemlje i jednu mazgu. Obećanje nije nikad bilo izvršeno. Prema tome, ne može se reći da je sada prekasno za odštetu. Zapravo, sada je pravi trenutak da se šteta nadoknadi. Gospodin Ogletree želi da vlada osnuje fond iz kojeg će se financirati obrazovanje siromašnih Amerikanaca afričkog podrijetla i njihovo bolje zapošljavanje. U Africi se reparacije doživljavaju drukčije. Neke afričke zemlje žele da se određene zapadne države, bivše kolonijalne sile, ispričaju. Međutim, Zapad je zabrinut da bi takva isprika vodila parnicama ? upravo onakvoj na kojoj radi profesor Ogletree. Predsjednik Nigerije Olusegun Obasanjo smatra da u korijenu problema nije novac. = Isprika bi okončala srdžbu i ljutnju koju žrtva osjeća. Isprika ne implicira mogućnost osvete ili parnice, niti bi joj trebala voditi. Ja se ne slažem s onima koji misle da svaka isprika nužno treba voditi novčanoj kompenzaciji. Za nas u Africi isprika znači da se počinitelj pokajao, da se neće više tako ponašati, a žrtva onda oprašta. Predsjednik Obasanjo smatra da bi isplata novčane odštete nanijela štetu dignitetu Afrikanaca. Međutim, afrički planovi za reparacije uključuju neke oblike novčane odštete, primjerice oprost dugova ili pomoć u razvitku. Glavni tajnik Ujedinjenih Naroda Kofi Annan svjestan je da na skupu u Durbanu neće doći do konačnog sporazuma o ovom pitanju. Međutim, ovaj problem neće nestati, upozorio je čelnik svjetske organizacije. Iz tiska 'Chicago Tribune' pokušava ustanoviti gdje se to kriju Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a naslov članka nosi naziv ? 'Ranjivi osumnjičenici za ratne zločine', a razlozi za tu 'ranjivost' vide se, prema 'Chicago Tribunu', u nedavnom uhićenju Slobodana Miloševića i njegovom izručenju haaškom sudu. Za Karadžića se pretpostavlja da je promijenio svoju prepoznatljivu frizuru, da je pustio bradu i da po Republici Srpskoj hoda kao pravoslavni pop. Drži se da je on lakši cilj kada je uhićenje u pitanju, ali 'Chicago Tribune' dovodi u pitanje vjerodostojnost NATO saveza zbog njihovog neuhićivanja. Isto tako, navodi se da izričita zapovijed za njihovo uhićenje NATO postrojbama nikada nije došla ni iz Pariza, ni iz Londona ni iz Washingtona. Prije nekoliko dana na jednoj vjerskoj svečanosti na Palama su pjevane pjesme u čast Karadžića i Mladića, a Jacques Klein, šef misije UN-a u Bosni kaže ? 'Karadžić je postao živi simbol impotencije Zapada u sučeljavanju sa zlom!' (VOA) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 3. IX. 2001. Vijeće HRT-A: virus nekompetencije hara Hrvatskom. Prilog Ines Šaškor. Vijeće Hrvatske radiotelevizije ima, čini se, dobar uzor ? političare. Najprije je trebalo više od godinu dana da bi se uopće promijenio zakon, pa je zatim nekoliko mjeseci trajalo biranje članova tog najvišeg tijela javnog utjecaja na HRT-u. Potom se Vijeće konačno sastalo i do sada je upamćeno po dvije stvari: po velikom, gotovo apsolutnom nepoznavanju područja svoga rada i po još većoj brizi za vlastiti status. Promatrači su zamijetili pravilo ? što je vijećnik neupućeniji u svoju osnovnu zadaću, time je angažiraniji u borbi za vlastite povlastice. Do javnosti je tako doprlo da su vrijedni vijećnici poželjeli imati sedam soba u zgradi televizije, četiri zaposlena koji bi ih opsluživali, a naravno i novčanu naknadu za svoj društveno koristan rad. Nakon javnih kritika malo su snizili apetite i zatražili jednu sobu, jednog činovnika i 2.000 kuna naknade. Nije sporno da je i za ovakav rad potrebna neka stručna logistika, koja može uključivati i sobu i službenike, pa i naknadu. Ali način kako su novoizabrani članovi Vijeća započeli svoj mandat, žar koji su unijeli u bitku za vlastiti status, demonstrirajući usput nepoznavanje, pa i nezainteresiranost za svoj osnovni posao ? ukazuje da je ovo tijelo javnog utjecaja oboljelo od sindroma koji je u Hrvatskoj uzeo maha. Riječ je o nesposobnosti da se obavi posao za koji je dobiven mandat. U Vijeću više ne sjede političari, ali političari su ga iskrojili po svojoj mjeri jer nisu bili u stanju razmrsiti čvor kojeg su sami zapetljali, a zove se Hrvatska radiotelevizija. Sadašnja se vlast odbila suočiti s profesionalnom, materijalnom i moralnom pustoši koju je u Hrvatskoj radio-televiziji ostavio bivši režim, poduzeti nužne korake u raščišćavanju stanja i time otvoriti prostor rehabilitacije struke. Propustila je definirati bilo kakvu medijsku strategiju i izabrala put netransparentnog utjecaja. Proizvod koji izlazi iz takvog raštimanoga stroja je - nedovršen, nesiguran u sebe i u snagu javnosti. Hrvatskom se nekompetentnost širi poput kompjutorskog virusa. Tijela javnog utjecaja, razni nadzorni i upravni odbori, vijeća, ponašaju se po obrascu koji su promovirali političari. Članovi Upravnog vijeća HRT-a koji se biraju na temelju javnog natječaja nisu znali niti za koje se tijelo prijavljuju, a kamo li koji im je posao. U Vijeću HRT-a sjede i trojica pojedinaca, uglednih intelektualaca koje su izravno predložili predsjednici republike, vlade i parlamenta. Bilo bi dobro da trojica prvih ljudi u državi reagira prije nego se to tijelo do kraja osramoti. Kad bi oni bar deset posto vremena koje u međusobnim susretima posvećuju tajnim službama, na primjer, potrošili na razgovor sa svojim osobnim izaslanicima u Vijeću HRT- a, možda bi spriječili veći skandal. I demonstrirali i vlastitu kompetentnost . (RFE) NJEMAČKI RADIO - RDW 3. IX. 2001. Do kuda se stiglo u pregovorima oko pristupa novih kandidata Evropskoj uniji pred raspravu u Europskom parlamentu? Komentar Kurta Gerhardta. "Nitko ne zna koliko je blizu prvo primanje u EU. Sigurno je samo da su dvije od dvanaest zemalja s kojima se već par godina pregovara oko pristupa, neće biti primljene u sljedećem krugu zbog teškoća u razvitku. Riječ je o Bugarskoj i Rumunjskoj. Sve ostalo je još uvijek otvoreno. Koje će države prve proći kroz cilj i kada će se to dogoditi? To bi moglo biti, prema službenim stavovima, kada građani zemalja kandidata za prijem u sljedećem krugu izbora za Europski parlament sredinom 2004. godine daju svoju suglasnost. To znači da bi pregovori oko prijema morali biti gotovi krajem sljedeće godine jer bi ratificiranje ugovora o pristupu u nacionalnim parlamentima moglo trajati najmanje godinu dana. Što je dan pristupanja bliži raste i broj nepoznanica. Naime, pitanje je može li to EU osnažiti financijski, ekonomski ili politički. No ukoliko ih se ne primi, zapadni dio kontinenta izgubio bi na svojoj vjerodostojnosti. - Koliko ustupaka bi moralo biti učinjeno da bi pristup uniji bio uspješan? = Kako ja to vidim, i previše. Oni više gledaju kompromise nego svoje stanovnike, no to je i znak da su dovoljno pripremljeni, kaže zastupnica Elizabeta Schroeter, članica Zelenih i stručnjak za pitanja proširenja. Zemlje su pod političkim pritiskom jer narodi više ne žele tako dugo čekati. Ali ljudi su prilično loše informirani o tome što mogu očekivati...koje su prednosti pristupanja uniji. Njihova kritika je da je čitava priča s prijemom novih zemalja pretežito stvar političkih elita, a ne i naroda. Za to je kriva politika kako na Istoku tako i na Zapadu. Na Zapadu pak strahuju od opasnosti od povećanja kriminala koji vide kao prijetnju s Istoka i to prije svega zbog nedovoljnog osiguranja granica. = Sigurnost budućih granica EU će biti djelomično bolja od sadašnjih jer se u to ulaže i velika količina investicija. Bio sam na rusko-letonskoj granici i mogu samo reći jedno; osiguranja s infracrvenim kamerama je posljednja riječ tehnike. Uz to postoje i granične postaje s uređajima kojima se može provjeriti ispravnost svakog dokumenta. Zastupnica Schroeter se ljuti na kuloarske priče u Parlamentu da bi pristup uniji trebalo odgoditi za par godina. To je pogrešno, smatra ona i dodaje da bi, prema njenom mišljenju, trebalo primiti deset zemalja." Pregled tiska Makedonska kriza jedna je od glavnih tema u središtu pozornosti komentatora njemačkog dnevnog tiska. 'Koelnische Rundschau' piše o najnovijem razvoju događaja i tvrdi da su skeptici imali pravo: jednostavna, kakvom ju je NATO uvijek javno prikazivao, makedonska misija ipak neće biti. Već nakon tjedan dana mirovni proces je prilično zastao. Iako do sada nema znakova aktualne opasnosti za savezničke vojnike, neuroza u glavnim gradovima raste jer misija koja je trebala trajati 30 dana sada ipak prijeti postati puno dužom. Pritom je formula ? predaja oružja za manjinska prava ? zvučala i jednostavno i jasno. Ali sada kada za obje strane postaje ozbiljno i kada bi se dogovori trebali ostvariti u praksi, 'tvrdolinijaši' nalaze stražnji ulaz u svoju igri moći koja rasteže mirovni proces, komentira 'Koelnische Rundschau'. 'Frankfurter Rundschau' brani makedonsku vladu. Makedonska strana ne može reagirati na prve rezultate mirovnog procesa drugačije nego ovakvim prosvjednim stavom. Kada bi započela provođenjem dogovorenih ustupaka u parlamentu, a u dijelovima zemlje naseljenima pretežito albanskim stanovništvom i dalje traje protjerivanje slavenskih stanovnika, prestrašila bi svoje pristaše. A prijelaz slavenske većine na stranu poznatih 'tvrdolinijaša' i već spremnih paravojnih postrojbi nitko ne želi. Dakle, o djelomično razoružanim pobunjenicima i albanskim strankama ovisi hoće li na sjeverozapadu zemlje koji je u njihovim rukama biti omogućena sloboda kretanja i poštivana ljudska prava. I ? bez obzira na stari ili novi mandat ? u budućnosti će NATO morati osigurati garancije za ovaj sam po sebi razumljivi uvjet početka stvarnog mirovnog procesa, zaključuje komentator 'Frankfurter Rundschau'. Konferencija o rasizmu Ujedinjenih naroda u Durbanu druga je velika tema njemačkog dnevnog tiska. 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' komentira da se to moralo dogoditi. Prigovor skupina za zaštitu ljudskih prava koje su se okupile u Durbanu da Izrael provodi 'rasistički aparthejd' ne samo da potvrđuje sve bojazni da ova proturasistička konferencija služi instrumentalizaciji političkih ciljeva, nego se jeftina kritika na izraelski račun potpuno uklapa u sustav kojim se u Durbanu moralna nepreglednost trpa u korzet arhaične ideologije: ovdje si zapadno-liberalne demokracije dopuštaju da im sumnjivi auguri (vračevi) određuju tko nosi povijesnu i apsolutnu krivnju za svjetski jad. Po njima su kolonijalizam i imperijalizam prapočeci siromaštva, ratova i kršenja ljudskih prava, piše 'Frankfurter Allgemeine'. 'Thueringer Allgemeine' podsjeća da su već 1978. i 1983. konferencije protiv rasizma propale zbog pokušaja da se od njih napravi pozornica za bliskoistočni sukob. I ovoga puta je usporedni forum nevladinih organizacija završio u slijepoj ulici jednostranog okrivljavanja Izraela. Tako ova UN-ova konferencija ne može ništa postići. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 3. IX. 2001. Pregled tiska "Britanski dnevnici i ovoga jutra prate stanje u Makedoniji gdje je predsjednik sobranja Stojan Andov u subotu prekinuo, a jučer odlučio o današnjem nastavku sjednice parlamenta o ustavnim promjenama. Svi listovi ocjenjuju da bi daljnji prekid parlamentarne raspre o ovom pitanju ozbiljno ugrozio NATO-ov pothvat prikupljanja oružja od albanskih pobunjenika. 'The Independent', pak, napominje da nastavak raspre ne znači mnogo jer, kako piše, uspjeh zapadne misije u Makedoniji ovisi o konačnoj odluci zastupnika, koji bi mogli i odbaciti mirovni sporazum. 'The Guardian' navodi da su pojedini, kako ih naziva, umjereni zastupnici u sobranju kritizirali predsjednika Stojana Andova, člana vladajuće VMRO-DPMNE, da je njegova odluka o prekidu sjednice bila gubljenje vremena i da je donesena u pokušaju da ta stranka osigura što više glasova na izborima koji će biti raspisani nakon ratifikacije mirovnog sporazuma. 'The Times' piše da zapadne diplomate u Skoplju sve više zabrinjava postojanje dviju makedonskih paravojnih postrojba, jedne službene i druge neslužbene, sastavljene od bivših pripadnika redarstva i vojske. Jedan zapadni diplomat o tome kaže: 'Ovakve skupine nas zabrinjavaju, a ne disidenti među albanskim pobunjenicima'. List iznosi pretpostavke da su ove skupine odgovorne za pojedine slučajeve etničkog čišćenja Albanaca i navodi da su neke albanske pobunjenike, koji su predali oružje, nepoznati maskirani ljudi pratili i pretukli. 'The Times' piše da je američko veleposlanstvo u Bjelorusiji, gdje se sljedećega tjedna održavaju predsjednički izbori, priznalo da u toj zemlji vodi politiku sličnu onoj koju je američka vlada osamdesetih godina vodila u Nikaragvi, gdje je financijski pomagala oporbene kontraše. List prenosi da je američki veleposlanik priznao jednom britanskom listu kako su američki ciljevi i u određenoj mjeri metodologija isti u oba slučaja, dok je glasnogovornik veleposlanstva rekao 'The Timesu' da SAD financijski pomažu oko 300 nevladinih organizacija u Bjelorusiji, od kojih su neke, kako je rekao, povezane s onima koji traže političke promjene. List dalje piše da se ova priznanja podudaraju s napisima u više europskih listova da Bushova administracija pokušava povećati svoj utjecaj u Istočnoj Europi i da su, u tom kontekstu, nedavno u jednom makedonskom selu viđeni bivši američki vojnici, a sada, kako se vjeruje, radnici CIA-e, u društvu albanskih pobunjenika". (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 3. IX. 2001. Bosanski 'sveti ratnici' "Islamski 'sveti ratnici' stigli su u planine srednje Bosne iz raznih zemalja, a tamošnji ih je narod poznavao uglavnom iz priča o njihovoj surovosti i okrutnosti. Bili su dobrovoljci u bosanskoj vojsci no imali su vlastita pravila ponašanja. A prema tim pravilima, bilo kakvo mučenje civila i ratnih zarobljenika strogo je zabranjeno. Pa ipak, sud za ratne zločine UN-a u Haagu optužio ih je upravo zbog počinjenih zvjerstava nad civilima i zatvorenicima. U sudnici ne očekuju nikog od muslimanskih ratnika, tvrde dužnosnici tribunala. No tri njihova bivša zapovjednika uhićeni su zbog ratnih zločina i privedeni u Haag u kolovozu kako bi im bilo suđeno. Trojica muškaraca, umirovljeni generali Mehmed Alagić i Enver Hadžihasanović, kao i brigadni general Amir Kubura, izjavili su kako nisu krivi. Datum suđenja još nije određen. Slučaj je neobičan, ne samo zbog toga jer su trojica muškaraca bosanski Muslimani najvišeg vojnog položaja koji su do sada optuženi, nego i zbog toga što mnoge od optužbi protiv njih uključuju zločine koje su navodno počinili mudžahedini. Slučaj će, očekuje se, rasvijetliti organizaciju mudžahedina, tajnog pokreta islamskih dobrovoljaca koji su operirali Balkanom tijekom većeg dijela proteklog desetljeća. Istražitelji tribunala navodno su pripremajući svoj slučaj surađivali sa zapadnom dojavnom službom i očekuje se da će se dio ovih informacija koristiti i na sudu. Poznato je da se 1992. godine u Bosni pojavilo nekoliko tisuća ratnika, uz novčanu pomoć Irana i Saudijske Arabije. Među njima su bili mladići iz Afganistana, Pakistana, Irana i drugih islamskih zemalja, a procjenjuje se da ih je bilo između 3.000 i 5.000. Odigrali su ključnu ulogu u bosanskoj vojsci dok se borila sa Srbima, a zatim i Hrvatima za teritorij u srednjoj Bosni. Prema Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine, mudžahedini su trebali napustiti Bosnu, no određen broj njih je ostao, oženio se lokalnim djevojkama i uselio u kuće koje su napustili izbjeglice. Drugi su otišli u Albaniju, gdje su pomogli obučavati pobunjenike koji su postali poznati kao kosovska oslobodilačka vojska. Ove godine, tvrde zapadni diplomati, mudžahedini su se pojavili još jednom, sada na strani albanskih pobunjenika u Makedoniji. Javnosti je poznato malo je detalja, no optužnica tri bivša bosanska zapovjednika daje uvid u upute koje su izdavali, kao i djela tih ratnika. U optužnici stoji kako se većina pridružila istoj brigadi, gdje su se vojnici morali prisegnuti kako će slijediti primjer pravog muslimanskog ratnika. Morali su se ravnati prema strogo određenim pravilima ponašanja koja su sažeta u knjižici naslovljenoj 'Naputci muslimanskom ratniku', koja je u Bosni objavljena 1993. godine. Dio knjižice koja se tiče ratnog plijena mogao bi objasniti zbog čega su mnogi bosanski vojnici, uključujući i mudžahedine, optuženi za raširenu pljačku srbijanskih i hrvatskih kuća i seoskih gospodarstava. U knjižici stoji, navodi se u optužnici, da ako vojnici nisu plaćenici, 'petina ratnog plijena pripada državnoj riznici a preostale četiri petine pripadaju vojnicima.' U poglavlju knjižice koje se tiče ratnih zarobljenika stoji: 'Ubijanje žena, djece i svećenika koji ne sudjeluju u ratu i koji nisu izravno ili neizravno pomagali neprijatelju zabranjeno je; Islam isto tako brani mučenje i surovo ponašanje prema ratnim zarobljenicima kao i sakaćenje ranjenika i mrtvih na neprijateljskoj strani .' Prema optužnici, u bosanskim gradovima i selima u kojima su mudžahedini djelovali tijekom 1993. godine, 'barem je 200 bosanskih Hrvata i Srba, civila, ubijeno, a mnogo više njih ranjeno'", piše Marlise Simons za "The New York Times Service", a prenosi list. Drukčija vojna strategija "Činjenica da je duboko upleten u bitke oko proračuna za Pentagon Paulu Wolfowitzu nije uskratila njegov čuveni vragolasti smisao za humor i sklonost zavirivanju u budućnost. Zamjenik ministra obrane još uvijek, izgleda, uživa u tome da je autor većine zamisli vezanih za ratovanje. Zamisli pokreću moderne vojske. Profesionalni vojnici moraju shvatiti zbog čega im se naređuje da čine stvari na način na koji to nisu činili vojni novaci. Društva koja više nisu suočena s neposrednim prijetnjama uništenja trebaju probavljiva objašnjenja za nastavak ulaganja novca u moćnu zaštitnu silu. Ovo je uloga vojne doktrine a Wolfowitz se nalazi u središtu nastojanja preoblikovanja najdalekosežnijih promjena u vojnoj strategiji SAD-a još od kraja hladnog rata. Veoma cijenjeni profesor međunarodnih odnošaja i dekan sveučilišta kontroverznom stilu ministra obrane Dona Rusmfelda daje intelektualnu težinu. Služio je u Carterovoj, Reaganovoj i Bushovoj administraciji, pomažući krajem 1970-tih oblikovati strukturu koja će 1991. godine poraziti Irak. Nakon revizije koju je dugo provodio Rumsfeld imamo novi koncept, kojeg je Wolfowitz iznio u jednom interviewu i koji će sigurno postati predmetom rasprave u skorim bitkama za proračun s Kongresom: 'Pokušavamo prijeći sa strategije zasnovane na postojanju opasnosti na onu zasnovanu na sposobnosti djelovanja.' Ova promjena, kao i odluka koja je donesena tijekom revizije, da se odbaci zahtjev da SAD planira vođenje i osvajanje dva velika regionalna rata istodobno, natjerat će Pentagon na preoblikovanje svojih planova za nepredviđene okolnosti, promjenu svoje izobrazbe i preoblikovanje svojih postrojba. Ovo akademici nazivaju 'promjenom paradigme.' 'Ove su promjene povezane s načinom na koji se razmišlja o vojnim silama u svijetu u kojem ne postoji određeni neprijatelj, kao što je bio slučaj tijekom hladnog rata', kazao je Wolfowitz. Tijekom proteklih deset godina, nastavio je, 'sve što nam se činilo da nam treba pokušavali smo natovariti na činjenicu da postoji prijetnja i Iraka i Sjeverne Koreje. No te prijetnje ne definiraju zaista ono za što bi inteligentni strateg kazao da nam treba za 10 ili 15 godina.(...)' Umjesto ovog, 'ne pokušavamo identificirati stranu s kojom bi se mogli zaratiti. Ako to ikad budemo morali, važno je da imamo određenu sposobnost djelovanja... A ako imamo tu sposobnost, možemo obeshrabriti bilo koga da joj se pokuša oduprijeti. Uzmimo na primjer gusarstvo. Na moru ima malo gusara jer se taj posao ne isplati', kada znate da se morate boriti s mornaricama svijeta. Osim toga, 'ne želimo olakšavati posao bilo kome tko ima nekoliko raketa ili nuklearno oružje i natjerati ga da smatra kako nam je ravan', pa da dođe u iskušenje da to oružje upotrijebi kako bi nas napao ili ucjenjivao. Planiranje istodobnoga vođenja bitaka sa Sjevernom Korejom i Irakom Pentagon je natjeralo na prevelika ulaganja u 'sposobnost vođenja rata u bližoj budućnosti umjesto u proračun prikladan za neprestane mirotvorne misije koje su neizbježne ili proračun prikladan za sposobnosti djelovanja koje će nam biti potrebne za 10 ili 15 godina.' Rumsfeld je nedavno natuknuo koliko je opsežno i skupo bilo planiranje sposobnosti djelovanja prema starom scenariju. Novinarima je kazao kako je Pentagon financirao sposobnost istodobne okupacije Bagdada i Pjongjanga (...). Takvo ulaganje barem je povezano s potrebama nacionalne sigurnosti. Wolfowitzu je manje po volji sve veće ulaganje u zdravstvo umirovljenika i u druge neizravne povlastice koje Kongres velikodušno daje. No tijekom našeg razgovora te je teme pažljivo zaobišao kako ne bi dodatno otežao Rumsfeldovo stanje na Capitol Hillu. 'Krojenje proračuna moramo ipak prepustiti drugima', kazao je obrambeni intelektualac, koji slijedi Alberta Wohlstettera (svog mentora), Henrya Kissingra, Zbigniewa Brzezinskog (...). Sigurno će ga uspoređivati sa svakim od njih kada zamisli počne pretakati u djela", piše Jim Hoagland za "The Washington Post", a prenosi list. ITALIJA LA STAMPA 3. IX. 2001. Od Bliskog istoka do Balkana čuje se glas Europe "Na Bliskom istoku nisu prestala nasilja, no ne bi trebala spriječiti najavljeni susret između Peresa i Arafata. To je rezultat još neviđene i ohrabrujuće pojave Europske Unije na poprištu izraelsko-arapskog sukoba. Nije da se do sada europske zemlje nisu za to zanimale, ali nisu išle dalje od financijskih pomoći arapskoj strani, praćenih prijekorima židovskoj strani radi 'pretjeranih' odmazdi. I iz toga je proizišla jedna nejasna i neučinkovita nazočnost. Sada, dok Bushova Amerika oklijeva, a možda je i odsutna, europska intervencija konačno je 'politička', odnosno temeljena na nepristranosti, s jednakim razumijevanjem za suprotstavljene argumente i međusobne krivnje. Dakle, Europa počinje uzimati značajniju ulogu. Pokrenuo se njemački ministar vanjskih poslova Fischer, kojega je slijedio talijanski kolega Ruggiero. Zajedno su potom izvršili pritisak na Arafata u Durbanu. Sastanak između njih i Peresa, ako se održi, sigurno neće biti odlučujući, no bit će korak unatrag iz ponora, ključni korak u ovom stanju. Jedna bilješka. Italija i Njemačka bile su posebice bliske u posljednje dvije godine glede europskih pitanja, a sada zajedno djeluju na ključnim pitanjima međunarodne politike (i u Durbanu, na konferenciji o rasizmu, ne samo radi Arafata). Renato Ruggiero je raspršio bojazni od izmjene savezništava u EU-u, i učinio je to svojim iskušanim diplomatskim znanjem, odnosno bez da je Francusku učinio ljubomornom (Vedrine će slijediti njega i Fischera slijedećih dana na Bliski istok) i čuvajući konstruktivne odnose s Velikom Britanijom i Španjolskom, koje su izgledale kao 'novi' saveznici Berlusconijeve vlade (osim što je 'tehničar', Ruggiero obavlja izrazito osjetljivu političku funkciju...) Kako bi umirio američkog supersaveznika, na Bliskom istoku ali i na Balkanu, kao i glede sveukupnosti transatlantskih odnosa, brine se jedna druga dolazeća figura europske scene, koordinator za vanjsku politiku EU-a, Javier Solana, Španjolac više europeistički nastrojen od Aznara, bivši glavni tajnik NATO. Izrazito aktivan na svim kriznim područjima, kao što je u prekjučerašnjem Herald Tribuneu pisala Flora Lewis, počinje sličiti na onog čuvenog sugovornika kojega je Kissinger tražio kada je htio 'telefonirati Europi'. U toj ohrabrujućoj panorami, izgleda da zauzima mjesto manje od svojih zasluga i vrlina Romano Prodi, koji se sprema započeti treću godinu kao predsjednik europske Komisije. No račun nije negativan, njemu je štetu načinila veća vlast vlada, ili jednostavno, ona nacionalna zemalja EU-a (čiji su izraz sam Solana i talijansko- njemačke-francuske inicijative). No Unija će imati stvaran političko-strateški identitet upravo kada će govoriti za svoj račun, jednim i nadređenim glasom, i u tom je smislu Prodi potrošio mnoge plemenite, ali često općenite, riječi. Od njega se očekuje sintetička i konkretna vizija glede država, uoči ostvarivanja velikog 'institucionalnog' cilja 2004..", piše Aldo Rizzo. CORRIERE DELLA SERA 3. IX. 2001. Naomi Klein prelazi u napad: antiglobalistički pokret krivnja je lijevih vlada "- Carlo Giovanardi, ministar za odnose s parlamentom, kazao je da bi vlada mogla zabraniti manifestaciju u Rimu u vrijeme skupa na vrhu FAO-a. Što mislite o tome? = Ako će je uistinu zabraniti nadam se da će u Italiji doći do pobune. Vlada koja ukida pravo na prosvjed zauzima stav kojega bi u inozemstvu nazvali fašističkim. - Objavljeno je da je namjera sačuvati Rim od nasilnih prosvjeda. - Apsurdno je ponašati se kao da bi prosvjed protiv FAO-a mogao biti sličan onome protiv G-8. Cilj rimskog prosvjeda je mirno naglasiti političke uzroke i odluke koje dovode do gladi u svijetu. Riskira se izgubiti dobra prigoda za otkriti kako je korisno saslušati ideje onih koji prosvjeduju. Naomi Klein kanadska je novinarka koja je svojom knjigom 'No logo' ostvarila jedinstveni izdavački slučaj, uspjevši 100.000 Talijana navesti da pročitaju knjigu od 500 stranica. I zbunjuje one koji je slušaju na svečanosti 'Unita-e': 'Koja je veza između ljevice i pokreta? Jednostavno i izravno: stranke ljevice koje su došle na vlast uzrok su pojave antiglobalističkog pokreta. Kada smo razne Blairove, Clintone, i ne sjećam se točno tko je bio u Italiji, pitali zašto su smanjili izdatke za obrazovanje i socijalnu zaštitu, unatoč povoljnih gospodarskih kretanja, odgovor je uvijek bio: 'To je globalizacija, ne možemo ništa učiniti''. Radi toga je demokracija postala poput neke vrste športa koji se gleda na televiziji, nešto sve udaljenije'. Klein govori o događajima u Genovi: 'Prepuštam da se za osudu nasilja prosvjednika pobrine netko drugi. U danima sastanka G8 bila sam u Austriji, ali mi je srce bilo u Genovi. Redarstvene snage nisu imale stida. Trebamo se pitati kako se to moglo dogoditi u nekoj demokratskoj zemlji'. - Po Vama? = To je stoga što se u mjesecima prije sastanka G8 stvorilo takvo ozračje kršenja ljudskih prava da je pripremilo teren za epizode nasilja. Granice i zračne luke zatvorene, zatvoreni grad, govorilo se o urbanoj gerili dok se još ništa nije dogodilo. Radi toga je zabrana prosvjedovanja u Rimu ružan 'deja vu'. - I Quebec City je bio blindiran za američki sastanak. = I šest tisuća osoba, kanadskih intelektualaca, umjetnika, sveučilišnih profesora, potpisali su peticiju tražeći od vlade da poštuje pravo na prosvjed, kojega treba štititi i kada se ne slaže sa sadržajem prosvjeda. - Radi čega prosvjeduje ovaj pokret? = Ljudi izlaze na ulicu radi toga što arogantni upravljači odlaze u ured i ponašaju se kao da imaju bianco potpis za sve. Jednom izabrani, cowboyi poput Busha i Berlusconija htjeli bi činiti stvari za koje nisu zatražili nikakav mandat, poput stvaranja jedinstvenog tržišta od Aljaske do Ognjene zemlje. No demokracija ne traje jedne izbore, to je neprekidni proces. Ako ljudi prosvjeduju. - I zašto nema dijaloga između ovog pokreta i oporbenih stranaka spram Busha ili Berlusconija? = Političke stranke razmišljaju o pobjedi na izborima i na pokret gledaju oportunistički. Umjesto da si postavljaju pitanja i rade na temama i sadržajima, pitaju se kako uhvatiti njegovu 'energiju' kako bi je mogli iskoristiti za svoje ciljeve." Razgovarao Mario Porqueddu. "Apsurdno je optuživati samo jednu zemlju" "Tom Segev, novinar i intelektualac, smatra se jednim od najprosvjećenijih osoba izraelske kulture. Ne boji se zauzeti neugodna stajališta koja se suprotstavljaju većinskima. - Durbanske su rezolucije teške po Izrael... = Protiv kršenja ljudskih prava i rasizma može se boriti samo vanjskim pritiscima. To je lekcija povijesti: koliko je režima moralo snositi račun međunarodnoj zajednici. No pojavljuje se problem kada pogledam protagoniste ove konferencije. - Na što mislite? = Jednostavno, moja je prva reakcija: 'Čuj tko govori'. Moramo slušati lekcije od osoba poput alžirskog predsjednika Bouteflike. Mnogi nisu u položaju izdavati svjedodžbe. - No hoće li biti nekakav temelj od kojega krenuti? = Postoji jedna osnovna Biblija: godišnje izvješće Amnesty Internationala. Pozorno sam ga pročitao i bez straha kažem da postoje gore zemlje od moje. Očito je da me to ne tješi, no nešto znači. - Želite kazati da postoji dvostruko mjerilo? = U rezoluciji o kojoj se raspravlja ima poneka točka s kojom se slažem, a s nekom manje. - Počnimo od prve. = Istina je, mi gazimo prava Palestinaca. Okupacija njihove zemlje teško je međunarodno kršenje. Optužuje nas stanje koje smo stvorili na teritorijima, to ne mogu zanijekati. Često činimo zloporabe bez razloga. Primjer? Nadzorne točke koje nemogućim čine život Palestinaca. Eto to je najvidljiviji simbol kršenja.(...) - Dođimo do optužbi s kojima se ne slažete. = S izjednačavanjem cionizma i rasizma. To je demagoški argument. Cionizam nije drukčiji od ostalih nacionalizama. Danas Europa zatvara vrata useljenicima, i zar to nije na neki način rasizam? Izrael je zemlja koja je, međutim, primila desetke tisuća osoba različitog porijekla, bez obzira na boju kože. - Što Vas zabrinjava u odluci iz Durbana? = Unutarnje posljedice. Nužno će biti oslabljeni oni koji se u Izraelu bore protiv ove vlade i protiv kršenja. Naći će se u apsurdnom stanju, izjednačeni s onima koji nas optužuju izvana. (...) - Kako Izrael može reagirati? = To je izgubljena igra, ne možemo mnogo učiniti. Pa i stoga što su neke stvari koje nam se pripisuju istinite.", razgovarao Guido Olimpio. BELGIJA LE SOIR 3. IX. 2001. Palestina zapalila Durban "Ništa nije pomoglo. Ni žestoke opomene Nelsona Mandele koji je zatražio da izaslanici nazočni u Durbanu zanemare svoje razlike, ni napori Mary Robinson, visoke povjerenice UN-a za ljudska prava, ni zabrinutost Afrikanaca koji se plaše da će još jednom Bliski istok zasjeniti pitanje ropstva i njegovih posljedica. Očito je da stanje u Palestini rasplamsava strasti. Napetosti i izgredi koji su obilježili forum nevladinih organizacija (ONG) mogli bi se odraziti na konferenciju o rasizmu na kojoj su dva glavna govornika ovog vikenda bili Jaser Arafat i Fidel Castro. Treba reći da izjava koju su prihvatili predstavnici tri tisuće nevladinih organizacija ne okoliša: uz osamdeset članaka u kojima se, među ostalim, govori o ropstvu i antisemitizmu, u tekstu se vrlo oštrim riječima prikazuje stanje u Palestini. Tako forum traži da Izrael odmah prekine rasističke i ratne zločine, genocid i etničko čišćenje te upozorava na državni terorizam koji je uperen protiv palestinskog naroda. Izrael je nazvan rasističkom državom u kojoj je oznaka za zločin protiv čovječnosti podjela, segregacija, bantustanizacija i neljudski postupci. U izjavi se također ističe da su žrtve takvog apartheida poglavito žene, djeca i izbjeglice. Tu izjavu, koju će potpisnici predočiti izaslanicima na službenoj konferenciji u nadi da će utjecati na njihove raspre o Palestini, ipak nisu prihvatile sve nazočne nevladine organizacije: velike organizacije za zaštitu ljudskih prava poput Amnesty Internationala, FIDH-a i Human Rights Watcha, koje međutim osuđuju izraelsku okupaciju, nisu htjele potpisati završni tekst. Polemika je trajala čitavog vikenda. Moglo se vidjeti južnoafričke rabine kako nose transparente s natpisima koji osuđuju izraelsku politiku, mlade Židove koji mašu izraelskom zastavom i pjevaju domoljubne pjesme, dok su predstavnici udruga židovske mladeži neumorno upozoravali na ozračje mržnje protiv Židova i nastojanja da se izraelska država stavi izvan zakona. (...) Da je bila potreba, Fidel Castro, u sjajnoj formi, trebao je zaključiti susret ONG-a besjedom dugom više od dva sata i naelektrizirati mnoštvo koje je okupilo sve manjine na svijetu. Tako je, redovito prekidan uzvicima odobravanja, internacionalizam Kube stavio nasuprot kapitalističke globalizacije i podsjetio na činjenicu da je 70-ih u Angoli kubanski ekspedicijski korpus potisnuo jaku južnoafričku vojsku započevši tako propast apartheida. I također upozorio na genocid nad palestinskim narodom...", iz Durbana izvješćuje Colette Braeckman. FRANCUSKA LE MONDE 2.-3. IX. 2001. Napetosti u Beogradu pošto se u javnosti pojavio optuženik ICTY-ja "Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica osudio je u petak 31. VIII. nedavno pojavljivanje u javnosti Veselina Šljivančanina, pukovnika jugoslavenske vojske kojeg je Haaški sud optužio za ratne zločine, rekavši da to 'šteti svima' u zemlji, izvješćuje agencija Tanjug. Pukovnik Šljivančanin, optužen za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, u srijedu je javno ustvrdio da se neće predati Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), u prigodi prikazivanja knjige 'Ovo je moja zemlja' koja je posvećena njemu. 'Ovo Šjavno pojavljivanje pukovnika ŠljivančaninaĆ šteti svima, ali je žalosno to što se manipulira tim događajem', rekao je Koštunica novinarima. Predsjednik je smjerao na izjavu svog političkog suparnika, srbijanskog premijera Zorana Đinđića koji je pozvao 'jugoslavenskog predsjednika i vojsku' da reagiraju u pogledu g. Šljivančanina. 'Šljivančanin je u nadležnosti generala Nebojše Pavkovića Šzapovjednik jugoslavenskog glavnog stožeraĆ, a ovaj pak u nadležnosti g. Koštunice. Ako oni ne reagiraju, imamo problem', izjavio je g. Đinđić. Gospoda Koštunica i Đinđić glavni su vođe DOS- a, koalicije koja je na vlasti u Srbiji i u Jugoslaviji. Upravo je g. Đinđić dao zeleno svjetlo za izručenje Slobodana Miloševića Haagu 28. VI., unatoč protivljenju g. Koštunice. G. Šljivančanina, koji je još aktivan u jugoslavenskoj vojsci, ICTY sumnjiči da je 1991. počinio pokolje u Vukovaru, u Hrvatskoj. K tome, Socijalistička stranka (SPS, oporba) Slobodana Miloševića čestitala je bivšem jugoslavenskom predsjedniku na njegovu držanju pred 'nezakonitim Haaškim sudom', izvijestila je u petak agencija Tanjug. U telegramu naslovljenom na g. Miloševića SPS mu čestita na 'dostojanstvenom držanju koje ohrabruje sve građane Srbije i Jugoslavije, kao i golemu većinu ljudi u svijetu koji se bore za slobodu, pravdu i istinu'. G. Milošević se u četvrtak drugi put pojavio pred ICTY-jem, nastupivši jednako borbeno kao i u prvom pojavljivanju 3. VII. 'Ne vidim zašto bih se trebao braniti od lažnih optužaba pred lažnim sudom', rekao je bivši predsjednik koji je zatvoren kada je 28. VI. došao u Den Haag i optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene na Kosovu. Gospođa Del Ponte obznanila je u četvrtak u Haagu da 1. X. kani potpisati dvije nove optužnice koje će obuhvatiti odgovornost g. Miloševića za sukobe u Bosni (1992-1995.) i u Hrvatskoj (1991- 1995.). Optužnica za bosanski sukob uključit će odgovornost za genocid, što je za ICTY najteži zločin", piše list pozivajući se na AFP. LIBERATION 3. IX. 2001. Euro postaje stvarnost "U tjednima koji dolaze bit ćemo izloženi žestokoj promidžbenoj kampanji koja nas treba pripremiti za rastanak od dobrih starih franaka. Znat ćete sve, baš sve o tome kako će se stvari događati, kao i o novim tehničkim čudima koja su ugrađena u naše nove komade papira, no treba zaviriti iza kulisa te predstave. Za početak, sjetite se da je franak mrtav od 1. I. 1999. Promidžbeni je stroj tada radio punom parom, a onda smo zaboravili na taj događaj. No, franak je sada tek dio naše nevidljive valute, eura. 1. I. bit će jednostavno njegov 'coming out'. Čini se da zabrinjavaju dva pitanja: rast cijena i vrijednost eura. Nema dvojbe, mnogi će proizvođači i trgovci iskoristiti to kako bi cijene u eurima zaokružili naviše. Cjenike su mogli odmah prilagoditi, ali se nadaju da će njihovi apetiti ovako biti manje očiti. To znači držati kupce za budale, no to je častan rat. Vlade to dobro znaju i već su iskolačile oči, ali ne mogu ništa učiniti jer su cijene slobodne. Na potrošačima je da okrenu leđa proizvođačima koji pretjeruju i koje će udruge svakako otkriti. Rezultat će biti rast razine cijena, što će izazvati dva osjetljiva problema. Prvo za ECB koji za početak 2002. obećava pad inflacije ispod praga od dva posto koji je nepromišljeno utvrdio i koji je prestupio prije osamnaest mjeseci. ECB će teško moći dokazati da to nije prava inflacija, što je uostalom točno, jer je događaj jedinstven. Njegova sposobnost komuniciranja mora se udeseterostručiti, ali uspjeh nije zajamčen, odakle druga teškoća: zaposlenici će tražiti naknadu kroz povećanje plaća, što će povećati troškove, a time i cijene, a to je inflacija. Kako nema ni govora da se od radnika naplati prijelaz na euro, doći će do zastranjivanja, pa trgovci, znajući to, nemaju razloga da se svladavaju. Drugo je pitanje što će se dogoditi euru. Različiti argumenti najavljuju pad vrijednosti. Prvi je razlog: ljudi će prodati svoje franke i marke, pa će cijena pasti. Naravno da ne! Kupit će eure, pa će njihova vrijednost porasti? Opet ne. Već dvije godine franci i marke su euri. (...) Drugi razlog: šverceri koji imaju gomile maraka neće doći na šaltere banaka, već će odmah zamijeniti marke za dolare. Posrijedi su veliki iznosi, zbog čega će dolar skočiti, a euro pasti. Koliko god ti iznosi bili veliki, to nije mnogo u usporedbi s onim što se prodaje na deviznim tržištima. Uostalom, šverceri su sigurno već počeli veliko čišćenje, a euro raste više od mjesec dana. Ustvari, budući da će euro postojati u novčanicama po 500, možemo očekivati da će biti omiljena valuta švercera koji su umorni od nošenja kovčega s dolarima čija je najveća novčanica od sto dolara. Treći razlog: marka kruži u mnogim zemljama istočne Europe, što u manjoj mjeri vrijedi za franak u Africi. No nije predviđeno ništa što bi osiguralo njihovu konverziju, zbog čega će se morati rabiti dolar radi povezivanja. No i tu su iznosi mali i, kako god bilo, bit će to par pljusaka bez trajnih posljedica", piše Charles Wyplosz, profesor u Institutu za visoke međunarodne studije u Ženevi.