SLOV.DELO 28. V. SLOVENCI BI NA BRZINU PIRANSKI Z.? DELO

SLOVENIJA DELO 28. V. 2001. Sudbonosni zaljev "Slovenska ratifikaciju sporazuma o malograničnom prometu i suradnji bez dvojbe bi mogla biti onaj jezičak na vagi koji bi definitivno pomagao usmjeriti slovensko-hrvatske odnose u posve novo razdoblje konstruktivne suradnje i dobrosusjedskih odnosa. Taj čin doista nije moguće držati nekakvom izuzetnom gestom dobre volje, no on će jamačno biti najbolji dokaz prilika koje upozoravaju da bi i u ovom ,,moru,, morali već odavno zapuhati drukčiji vjetrovi. Iako je i previše onih kojima je lijepo na račun slabih hrvatsko- slovenskih odnosa i nedefinirane državne granice na moru (i na kopnu), prilike u Europi koja se bljeskovito mijenja zahtijevaju drukčiji način razmišljanja i života, pa i odnosa sa susjedima. Dvije države do te spoznaje ne dolaze samo s malograničnim sporazumom, o kojemu sada ne može više biti dileme glede ratifikacije u pogledu toga da će donijeti barem neka poboljšanja ljudima uz granicu. Recimo, to se shvaća na području policijske suradnje u suzbijanju kriminala, u zajedničkoj brizi za sigurnost ili kad je riječ o adekvatnijem protoku ljudi i roba kroz granične prijelaze. Skoro se nemogućim zato čini da dvije države ne bi mogle izračunati kako je velika prepreka (pa i financijski) neregulirana granica za njihovu bolju suradnju. A baš je morska granica mjesto gdje između Hrvatske i Slovenije sve počinje i završava. Kao da je Piranski zaljev nekakav čarobni štapić kojega nitko ne znade zavrtjeti na pravi način. I ratifikacija malograničnog sporazuma, takozvanog SOPS-a, kasni četiri godine upravo zbog te granice. Koliko je nepotrebnih teškoća, koliko prepreka, a samo zato što je dogovaranje neučinkovito! Što se morske granice tiče, tu su dva problema. Prvi je slovenska veza s međunarodnim vodama. Od kada se Rupel dosjetio (Perryjeve) točke X, čini se da je taj problem lakše riješiti. Mučnije je sa Piranskim zaljevom. Naš je parlament postavio zahtjev da ostane cjelovit, a hrvatski sabor traži svoju polovicu iako svi koji uz zaljev žive već pola stoljeća najbolje znaju tko ga je koristio i tko njime gospodario. Ukoliko države uistinu budu htjele da dođe do pomaka i uklanjanja niza složenih teškoća, koje desetljeće ostaju nerješivima, onda će morati naći kompromis upravo u tom zaljevu. Tu će biti potreban niz poteza dobre volje i to na obje strane. No, obje se strane boje kako će na kompromis reagirati domaće političke snage. Zbog toga bi arbitražom zapravo najelegantnije izbjegli preuzimanje pune odgovornosti za povijesnu odluku. Jasno, arbitraža bi rješenje opet pomicala u neizvjesnu budućnost. A Hrvati i Slovenci morali bi još od jučer, najkasnije od danas i ne sutra živjeti u uzoritom susjedstvu. To sada nije više samo interes Slovenije. I Hrvatskoj se žuri u Europu. Pa i kad Europe ne bi bilo, nevolje ekonomskog preživljavanja i egzistencije tjeraju je da usvoji pragmatična a nikako politički neprijateljska i huškačka rješenja koja pokazuju tvrdoglavost i ponos. I tako će ubrzo, možda već kroz koji dan, biti poznato kako zrele i učinkovite pregovarače su Slovenci i Hrvati izabrali na zadnjim parlamentarnim izborima. Glas naroda je nakon izbora prosudio da bolju kombinaciju izabranika za dogovor skoro da i nisu mogli izabrati. Ali, za dogovor su naravno uvijek potrebna dva. I ako dogovora ne bude, onda je barem za jednu stranu sadašnji položaj mnogo bolji od rješenja koje bi zahtijevalo kompromise. Možemo se bojati i da bi moglo doći do igara od kojih obični državljani neće imati koristi. Oni će zato sa toliko više iščekivanja zahtijevati malogranični sporazum i ostvarenje inicijativa poput one o prekograničnoj suradnji u euroregiji ove ili one vrste," zaključuje komentar u "Delu" Boris Šuligoj.