IT-25.V.AVVENIRE-FRANCUZI SVOJIM MONOPOLOM OSVAJAJU EUROPSKO TRŽIŠTE

ITALIJA AVVENIRE 25. V. 2001. Privatizacije, europska zbrka "Liberalizirati znači u tržišnu igru uvesti nove subjekte. Naravno, mogli bi ući stari subjekti. I prirodno, nije isključeno da je jedan od starih i javni subjekt. To je, u sintezi, zbrka oko EDF-a i Montedisona: euroneprilika u kojoj Bruxellesu nije omogućeno intervenirati, gdje Francuzi osjećaju da su u pravu jer kupuju na tržištu, te su stoga ispravni. No onda, postavlja se pitanje, svo to poticanje na privatiziranje moralno i političko poticanje, neobvezno, obzirom da EU nije imao, niti još uvijek ima moć nametnuti privatizacije bilo kome, poticaj kojega je Italija u velikoj mjeri prihvatila, čemu je služilo? Da osigura slasne zalogaje bilo kome, možebitno strancu, možebitno javnom subjektu? Nema li nečega strašno nespretnog u svemu tome? Ekonomist Giacomo Vaciago kaže: '(...)Očito je da ako smo željeli učiniti kao Francuzi da smo to i mogli, no trebao bi nam jak i učinkovit monopol poput njihovog. Ja kažem: je li dopustivo da francuska država kupi jedan komad Italije? Iskreno, ne znam. EDF je zapravo francuska država. No tko mu daje dozvolu? Prema meni ne postoji neki zakon koji dopušta francuskoj državi da kupi komad Italije'. No nameće se pitanje, da li bi oni dopustili da to mi učinimo? 'Počeli bi nas šamarati čim bi samo i pokušali kupiti neku tvornicu čokolade, kao što su učinili s De Benedettijem u slučaju Societe Generale de Belgique'. Onda profesore, hoćemo li žaliti za monopolom ENEL-a?. 'Neki tu već izostavljaju upitnik'. 'Činjenica je da je anomalija u EDF-u, a ne u Italiji', kaže poljski ekonomist Tadeusz Komanowsy. Postoji jedna zakonska praznina u Europi koju se u ovom trenutku ne zna ispuniti. Pitam se: što će se dogoditi kada Poljska uđe u EU? Hoće li od nas tražiti da sve privatiziramo, možda pomoću javnih fondova, kako bi si to podijelili? No ono što nedostaje, u okviru u kojemu privatizacije i liberalizacija izgledaju kao jedini kompas, jest zakonski okvir koji bi vrijedio i za konkurenciju: može se kazniti nekoga tko drži monopol, no ne može se globiti javno poduzeće koje kupuje privatno. Čudno.'(...) Vaciago, isto tako, kaže: 'No tko čini Europu, vlade ili tvrtke? Stoljećima su poslove vodile vlade, s dinastijskim vjenčanjima, nasljeđima i slugama koje su zaleđivale unije među zemljama. Već dugo smo tržištu prepustili vođenje poslova, no, kako se čini, to nije uvijek optimalno rješenje'. Kao što se vidi, paradoksi i različita razmišljanja križaju se pod europskim nebom. S jedne strane deregulacija i liberalizacija koju svi traže, s druge pitanje koju svaka država ima obvezu postaviti: što je strateško za nas, za naše zajedničko dobro? I što učiniti kada jedan strateški sektor napadne strana konkurencija? Francuzi su majstori u branjenju sebe, kao i u napadanju, a mi u ovom trenutku i nismo toliko.", piše Giorgio Ferrari.