RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 5.4.01.AMERIČKO-RUSKI DIJALOG

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 5. IV. 2001. Pitanja iz Moskve: je li SAD dovoljno mudar da vodi konstruktivan dijalog s Rusijom? "Kriza rusko-američkih odnosa zapravo još nije prava kriza. To što danas vidimo tek je pojava koja prethodi krizi. Pritom je po osobitostima te pojave još dosta teško prosuditi kamo će se okrenuti vektor razvoja dijaloga između Moskve i Washingtona. No stanje je doista pogibeljno, budući da je mogućnost negativnog razvoja vrlo velika. Ipak, čak ni očitovanje agresivnosti koje se danas primjećuje u SAD-a, ni jačanje protuameričkog raspoloženja u Rusiji i rusofobije u Americi, nipošto ne moraju značiti da će dvije strane ubrzo obnoviti neprijateljstvo slično onome iz doba hladnog rata. U ovom ćemo napisu pokušati izložiti stajalište Moskve o promjenama u američkoj vanjskoj politici danas i o politici Rusije prema Americi, točnije nešto vrlo blizu tim stajalištima. U zadnje vrijeme Moskva dobiva jako puno otvorenih znakova upozorenja iz Washingtona. S dolaskom nove uprave Bijela kuća je naglo promijenila način očitovanja zahtjeva: dok je SAD prije imao želju da traži rješenje, sada prednost daje ultimativnom obliku razgovora. Činjenica koju je teško pobiti: retorika koja podsjeća na hladni rat potječe upravo iz Washingtona. Moskva reagira mirno. (...) Nova uprava još nije počela raditi punom parom. Od trenutka službenog stupanja na dužnost do početka normalnog rada američke vlade, obično prođe dosta vremena. Praksa pokazuje da državne ustanove u normalnim okolnostima, s jasnom strategijom i taktikom, počinju raditi tek početkom ljeta, a najranije pod konac proljeća. (...) SAD za sada nema ozbiljnu politiku prema RF-u. Za sada se mogu vidjeti samo improvizacije, spontane odluke koje se temelje uglavnom na osjećajima, a ne na zdravom razumu. Prvi koraci nove uprave - protjerivanje diplomata, objava nakane da će se činiti dodatni pritisak na Rusiju u svezi s proturaketnom obranom ili će se napustiti sporazum o proturaketnoj obrani, prijam Mashadova i javne izjave nekih visokih dužnosnika o ruskoj prijetnji američkim interesima - više su posljedica predizborne utrke predsjedničkog kandidata Georgea Busha mlađeg koji je biračima obećao da će Americi dati 'dostojnu ulogu na svjetskoj pozornici', a nema dovoljno jasnu predodžbu kako će to učiniti i što se uopće na toj pozornici događa. U Moskvi vrlo dobro shvaćaju da nova uprava još nema pravu politiku prema Rusiji. Također shvaćaju da negativni procesi koji se sada događaju možda i nisu odraz pravca koji će Washington utvrditi za nekoliko mjeseci. Svijet se promijenio, a sadašnje čelništvo SAD-a to ne vidi. Ljudi koji su došli u Bijelu kuću - točnije koji su se vratili, budući da okosnicu momčadi Busha mlađeg ne čine samo oni koji su radili u doba kada je predsjednik bio njegov otac, već i u upravi Ronalda Reagana - gledaju na svijet, napose na Rusiju, kroz prizmu pojmova hladnog rata. U njihovoj svijesti, Moskva je u najmanju ruku mogući neprijatelj, a u načelu stvaran i stalni neprijatelj, i ne iskoristiti njegovu sadašnju slabost bilo bi glupo. Neki od tog starog-novog osoblja ostali su, na žalost, u političkom razvoju na onom vremenu kada su otišli iz politike. (...) Velik utjecaj Kongresa na predsjednikovu vanjsku politiku može se uvrstiti u skupinu objektivnih razloga, budući da je u zadnjih deset-petnaest godina Kapitol dobio zaista jako važnu ulogu u izradi vanjske politike. Republikanci su u oba doma Kongresa vrlo agresivno raspoloženi prema Rusiji. Predsjednik mora o njima povesti računa, a kako pomirljivost nije odlika njegova stajališta, njegov je utjecaj tek u jačanju agresivnih težnja u dijalogu s Moskvom. (...) Najveća je zabluda nove uprave da Rusija djeluje protiv američkih interesa. Moskva u američkoj politici polazi od toga da Washington djeluje u dosta teškim prilikama. Te teškoće mogu se, dakako, loše odraziti na dvostrane odnose, pa će tada protjerivanje diplomata biti sitnica u usporedbi s onim što Rusiju i SAD možda očekuje u budućnosti. Ipak, Moskva neće pasivno promatrati kako jačaju negativne težnje. (...) Obnova neprijateljstva s SAD-om proturječi ruskim državnim interesima. Washington mora shvatiti tu temeljnu istinu. Razloga za to je puno, no dovoljno je spomenuti jedan - novi hladni rat ne treba Rusiji ponajprije zato što će još više oslabiti rusko gospodarstvo. Cilj RF-a nije da naškodi interesima SAD-a. Rusija se ne želi protiviti Sjedinjenim Državama radi protivljenja kao takvog. Načelo sukoba s nultim zbrojem odavno je nestalo iz geopolitičkih težnja Moskve. Rusija želi normalne odnose s SAD-om. Danas će Rusija ponuditi tri glavna načela u odnosima s SAD-om. Oni se na prvi pogled mogu činiti banalni i besmisleni, ali nije tako. Temelj za odnose s Washingtonom Moskva vidi u sljedećem: predvidljivost, konstruktivnost, izbjegavanje sukoba. Čini se da se za takve veze zanima i Washington, ali za sada pokazuje protivno. Temelj ruske politike na svim poljima, pa i prema SAD-u jesu njezini državni interesi. Na područjima gdje se ruski i američki interesi podudaraju, Moskva je spremna surađivati, a tih područja nema malo. No ako ruski interesi budu ugroženi, RF će ih svakako braniti. (...) Ustvari, Washington za sada nema čvrstu predodžbu o proturaketnoj obrani. Postoji načelna želja predsjednika Busha da promijeni strategiju međusobnog zastrašivanja (bit sporazuma o proturaketnoj obrani) koja je dvije nuklearne velesile četvrt stoljeća doista odvraćala od početka sukoba, i da stvori proturaketni štit nad čitavom Amerikom. Započinjući predizbornu utrku George Bush mlađi nije mogao ni zamisliti koliko će taj problem biti težak, koliko inačica rješenja sadrži i koliko posljedica može imati. Uostalom, kao što smo već rekli, primitivan pristup rješavanju međunarodnih problema značajka je Busha sina. (...) Ipak, većina tih zamisli jako je opasna - od stvaranja sustava sa svemirskom sastavnicom do sustava nacionalne proturaketne obrane s pomorskom sastavnicom. Sve to ozbiljno podriva sigurnost Rusije. Nemoguće je dokazati da takvi sustavi mogu biti upereni protiv RF- a. Akmerikanci ne žele vidjeti razliku između 'ne ugrožava Rusiju' i 'ne može ugrožavati Rusiju', premda tu razliku uvijek vide kada je posrijedi njihova zemlja. SAD mora shvatiti da Rusiji nikada neće moći dokazati kako sustav NPRO nije uperen protiv nje. (...) Povrh toga, izražavajući nezadovoljstvo vojnom suradnjom između Rusije i Irana, SAD istodobno sam stvara uvjete za to. On na sve načine pokušava spriječiti izlaz ruskog oružja na druga tržišta. A širenje NATO-a u tom će smislu jako oslabiti položaj RF-a kao izvoznika oružja i vojne opreme, što će povećati potrebu za traženjem novih ugovora sa zemljama na čije odluke Washington ne može utjecati. Optužujući Rusiju za širenje nuklearnih i raketnih tehnologija (suradnju s Iranom), Sjedinjene Države same potiču, i to u velikim razmjerima, širenje nuklearnih i raketnih tehnologija. (...) Danas je problem širenje Sjevernoatlantskog saveza za Moskvu možda još teži od preblema NPRO-a. Za uspostavu NPRO-a treba najmanje deset do petnaest godina. Drugi val širenja NATO-a može se dogoditi već za godinu dana. Za razliku od pitanja strateške stabilnosti na tom polju, rusko stajalište za sada nije točno utvrđeno. Dva se aksioma uglavnom shvaćaju. Prvi - Moskva nema pravo veta na širenje NATO-a. Drugi - o ruskoj sigurnosti mora se voditi računa pri bilo kakvim promjenama ili drugim procesima u Europi, napose tako velikim kao što je mogući ulazak novih država u vojno-politički blok. Glavna je opasnost mogućnost ulaska baltičkih zemalja u NATO, pa i samo jedne od njih. Drugi je problem: što se više Rusija buni protiv ulaska novih zemalja u NATO, veća je njihova želja da uđu u Savez. (...) K tome, postoji mišljenje da je porast broja članova Saveza u interesu Rusije, jer to iznutra 'potkapa' organizaciju i otežava donošenje odluka. Što na koncu može dovesti do toga da Savez iz vojno-političke preraste u vojnu organizaciju. (...) Zaključci. Dakle, što možemo zaključiti iz svega ovog? Prvo. Rusija želi imati normalne pozitivne odnose s SAD-om. Rusija se ozbiljno promijenila i odavno nije zaniteresirana za sukob. Rusiju neki optužuju da želi biti klin između Amerike i Europe, ali Rusija to ne želi, u najmanju ruku zato što shvaća da je to nemoguće. Rusija se promijenila i postala zemlja s novim vrijednostima. Pritom su mnoge njezine vrijednosti potpuno istovjetne zapadnim. Isto vrijedi i za ciljeve razvoja - oni su odavno zajednički. Drugo. Moskva istodobno neće trgovati sa svojim interesima niti će ih se odreći, kakvim se god ciljem to bude opravdavalo. Interesi RF-a i SAD-a podudaraju se na mnogim područjima (borba protiv terorizma, narkotika, rješavanje sukoba). Treba također shvatiti da postoji velik broj nesuglasica oko načelnih pitanja. Te se nesuglasice ne mogu ukloniti zaoštravanjem stajališta. Bude li SAD činio pritisak na Rusiju - bez obzira o čemu je riječ - Rusija će se opirati. Možda će Moskva zbog toga nešto izgubiti, ali izgubit će i Washington. Zato oštar pristup nije u interesu SAD-a. Nova uprava za sada to ne razumije, jer je čvrsto uvjerena da Rusija ne može ravnopravno razgovarati s SAD-om. Treće. Rusija vidi da nova uprava javno pukušava sniziti status Rusije, no to Rusiju nimalo ne uznemirava - njoj je sasvim svejedno kakvo mjesto u nečijoj politici zauzima. Opasnost može biti samo u pritisku, a Rusija će na pritisak odgovoriti. Moskva izvlači i drugi zaključak iz premise da Washington s njom više neće postupati kao s posebnim slučajem - znači, Rusija je doista postala normalna zemlja. Prije je 'poseban slučaj' za Moskvu u politici Washingtona i obratno, bio posljedica sukoba. Četvrto. Nova uprava Sjedinjenih Država ne može bez Rusije. Svi razgovori da se može bez Rusije i bez njezina mišljenja, vode se uglavnom zbog javnosti. Na koncu ćemo još opetovati tri načela na kojima Moskva kani graditi američku politiku: predvidljvost, konstruktivnost i izbjegavanje sukoba. To isto očekuje od nove uprave SAD-a. U svezi s tim, najvažnije pitanje Rusije za novu upravu u Bijeloj kući jest: je li SAD dovoljno mudar da vodi konstruktivan dijalog s Rusijom?", pita se list.