CSM 3. IV. VANJSKA POLITIKA SAD-A - RAZLIKA JE SAMO U JEDNOSTRANOSTI ILI VIŠESTRANOSTI

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 3. IV. 2001. U raspravi glede uloge SAD-a u svijetu potrebna nam je otvorenost "Dugi niz godina, osnovni argument glede okvira američke vanjske politike bili su izolacionizam ili internacionalizam. Postupno smo došli do unilateralizma ili multilateralizma. Rasprava glede toga da li bi SAD trebao igrati ulogu u svijetu više ne postoji. Sada se raspravlja o tome koja bi ta uloga trebala biti. I sama Bushova administracija je podijeljena glede ovog pitanja, s time da unilateraliste predstavljaju potpredsjednik Dick Cheney i ministar obrane Donald Rumsfeld a multilateraliste državni tajnik Colin Powell. Kada se Powell vratio sa Srednjeg Istoka tvrdeći kako sankcije nametnute Iraku treba modificirati i to uz dogovor sa saveznicima, Rusmfeld je kazao kako sankcije treba ojačati. Kada je Powell kazao kako će Bushova administracija nastaviti s politikom glede Sjeverne Koreje ondje gdje je Clintonova administracija stala, Bush je kazao kako se ovo pitanje analizira. Podjela u Kongresu najizrazitija je duž stranačkih linija. Unilateralisti su najčešće republikanci; multilateralisti demokrati. U pogledu najvećeg broja pitanja, razlika se ne tiče toliko konačnih ciljeva koliko načina na koji isti postignuti. Razlika u taktici je ključna. Unilateralisti su voljni (neki to čak i preferiraju) sami raditi na postizavanju cilja. Multilateralisti traže saveznike kao izvor pomoći i snage. Unilateralisti naglašavaju obranu: ako ćemo sve raditi sami, moramo biti jači nego u slučaju da nam pomažu drugi. Unilateralisti govore- i djeluju- čvrsto; multilateralisti njeguju odnošaje sa saveznicima umjerenim diplomatskim nastupom. Unilateralisti tvrde kako su realisti a multilateralisti romantici; multilateralisti tvrde da su realisti a unilateralisti zastrašivači. Neki se stranci slažu barem ovoga glede zastrašivanja. Bivši ruski premijer nedavno je SAD optužio za to da 'se s nama ophode kao da smo banana republika.' Kada je Bushova administracija obznanila kako će odbiti sporazum iz Kyota glede globalnog zatopljenja, japanski je borac za očuvanje okoliša bio toliko isprovociran da je ovo nazvao 'grješnom izjavom.' Unilateralisti svijet vide kao borbu između dobra i zla; multilateralisti ga vide u nijansama sivog a ne kao crno- bijeli. Unilateralna poruka ostatku svijeta jest- radite kako vam mi govorimo ili ćete zažaliti. Diplomacija se koristi kao sredstvo za vršenje pritiska, ne uvjeravanja ili pregovora. Unilateralisti bi svijet prepravili prema našoj slici i prilici- i svijetu dali upute za svaku fazu preobrazbe. Multilateralisti bi poboljšali sliku o nama uz uvjerenje kako će se svijetu ovo svidjeti. (...) Dobro je da postoji rasprava. Loše je da se njen veći dio odvija privatno. Ono što je dospjelo u javnost tek su vrhovi nekolicine ledenjaka. Ova zemlja zaslužuje nešto bolje. Kao i naši saveznici. Pod svakim predsjednikom kojega se možemo sjetiti, američke su vlade imale maniju zadržavanja vlastitih unutrašnjih neslaganja tajnima- ili su ovo bar pokušavale. Tek kada bi sve pažljivo upakirale otkrivale bi politiku i očekivale podršku javnosti, posebice od Kongresa, u ime nepristranosti. U toj fazi(...) već je kasno za raspravu. Upravo onda kada se neki politički pristup razrađuje u privatnosti Bijele Kuće ili State Departmenta ili pak Ministarstva obrane, javnost- i saveznici- bi u tu raspravu trebali biti uključeni. Ovo je faza u kojoj je oblikovanje politike još dovoljno neodređeno da na njega mogu utjecati Kongres, javnost i saveznici. Treba naglasiti važnost uključivanja saveznika. Jednako kao i Kongres, trebaju (...) sudjelovati u početnoj fazi ako se očekuje da budu prisutni i u konačnoj fazi. Marshallov plan je izvrstan primjer. Nakon što je govor državnog tajnika Georgea Marshalla u kojem se izlaže plan održan, europski su sudionici pregovarali međusobno i sa nama u svezi prepravaka. Kongres je proveo opsežna ispitivanja. Parlamentarni odbor predvođen republikancem Christianom Herterom, koji je kasnije postao državni tajnik pod predsjednikom Eisenhowerom, otišao je u Europu održati svoje pregovore s Europljanima. Ovo je jako daleko od stanja u kojem glasnogovornik administracije ovlaš dodiruje neko pitanje na slijedeći način: 'To se razmatra. Obavijestit ćemo vas kada odlučimo što činiti'", piše Pat M. Holt.