IT-4.III. AVVENIRE- ITALIJA KAO BANANA...

ITALIJA AVVENIRE 4. III. 2001. Mana našeg ocrnjivanja u inozemstvu krči sebi put "Treba se pitati zašto institucionalni trokut Ciampi-Prodi-Monti nije dovoljan da poštedi Italiju od kritika do prvog europskog političara koji to poželi. Kontinentalni ugled predsjednika republike nije u pitanju. Romano Prodi je na čelu komisije EU-a, a Mario Monti, osim što je tehnokrat kojega izrazito cijeni koalicija Polo, jedan je od najutjecajnijih povjerenika. (...) Treba kazati da nedavni napadi jednog belgijskog ministra protiv mogućnosti dolaska desnog centra na čelo vlade u Italiji, prvenstveno izgledaju kao plod nepristojnosti. No možda nije dovoljno tako se tješiti. Bolje je pokušati shvatiti. Shvatiti kako to da se Italija može smatrati nekom vrstom politički ničije zemlje, slobodne zone na kojoj neke europske zemlje mogu igrati svoje unutarnjopolitičke igre. Dojam je, na žalost, da se ne radi o koalicijama Ulivo i Polo,, ili lijevom centru i Kući sloboda. Možda je u korijenu šamara jedna medijska i sudska zavjera koju vodi ljevica, kako tvrde pristaše Berlusconija. Kad bi samo pad utjecaja Italije ovisio samo od perspektiva Berlusconija i Palače Chiggi. Strah je da je u pitanju više toga, i gorega. Dojam je da opipljiv postaje rizik da se na Italiju u inozemstvu gleda kao na zemlju u koju se ne može pouzdati. Mijenjanje tri predsjednika vlade u posljednjih pet godina sigurno nam nije pomoglo da vratimo ugled. (...) Ne može biti, a da se talijanska nestabilnost neće iskoristiti u Europi, gdje se unitarnim impulsima kao protuteža postavlja snažna konkurencija između država za dobivanje više sredstava i utjecaja. Utoliko više što se, opet, prati jedna predizborna kampanja koja se vrti oko delegitimiziranja takmaca, u kojoj su usta puna zapadnjačkih vrijednosti, kako bi se potom na protivnike upiralo kao na koncentrat 'talijanskih anomalija'. Konačni rezultat je neugodan dojam da se anomalija potvrđuje kao alibi za dvije strane. No zapostavlja se činjenica da je to i alibi i za one koji imaju sav interes predstaviti Italiju kao zemlju happeninga. Radi toga trokut Ciampi-Prodi-Monti ne može spriječiti određene napade. Štoviše pomišlja se da ih to u nekim slučajevima onemogućuje. Međunarodni kredibilitet počinje unutar vlastitih granica. (...) Jedini razlog zadovoljstva mogao bi predstavljati prihvaćanje federalističke reforme, koju je Ciampi i podržao. No treba kazati da se lijevi centar pomalo razmeće uspjehom, pozdravljajući ga poglavito kao znak vlastitog postojanja. (...) Malo znači, je li ta deformirana slika instrumentalizacije polemike između stranaka istinita ili nije. Više njih, će se u Europi praviti da joj vjeruje i ponovno će je izbaciti uvećanu, sigurni u cilj: upravo kao neprihvatljivi belgijski ispitivač. Paradoksalni ishod je da se ispostavi Italija koja je u stanju iznijeti ličnosti europske veličine, ali nesposobna biti europskom unutar svojih unutarnjih insitucija. To je proturječje koje će se dugoročno, ali i skoro, morati platiti.", piše Massimo Franco.