IT-LA STAMPA 1.III.-EUROPA I TALIJANSKE STRANKE

ITALIJA LA STAMPA 1. III. 2001. Europa između sumnje i slobode "Pravo na izražavanje vlastitih mišljenja, bila ona ispravna ili pogrešna, načelo je i metoda europskih demokracija. Kritičko mišljenje, možda s predrasudama, jednog belgijskog ministra prema možebitnoj talijanskoj vladi desnog centra može stvoriti nelagodu ili nezadovoljstvo, ali ono ulazi u logiku javne rasprave u demokratskoj Europi koja integrira različita politička područja. Na dan kada talijanski parlament prihvaća zakon o federalizmu spontano dolazi jedna analogija: hoće li u budućoj federalnoj strukturi predsjednik regije Lazio moći iznijeti svoje mišljenje glede političke promjene u Lombardiji ili će morati šutjeti? Ako se neće smjeti očitovati, teško da će takav regionalni autizam biti kompatibilan s jedinstvom zemlje. Isto tako, smatrajući da belgijski ministar vanjskih poslova nema pravo iznositi svoje mišljenje glede talijanskih političkih pitanja, desni centar bi u dvojbu stavio svoju privrženost europskoj političkoj integraciji i tako bi riskirao upravo da potvrdi belgijsku kritiku, koja je odraz osjećaja sumnje prema demokratskim jamstvima što daje 'Kuća sloboda' a što je sam predsjednik komisije EU-a Romano Prodi nazvao bezrazložnim, no to se ne može podcijeniti, niti smatrati usamljenim slučajem u Europi. Bilo bi naivno ustvrditi da belgijski ministra nema pravo uključiti se u unutarnju predizbornu raspravu jer talijanske stranke odgovaraju samo talijanskim građanima. Kao što se događa unutar neke zemlje kada se odlučuje, primjerice, o subvencijama ili zračnim lukama, tako i u Europi (poglavito u Europi) se stalno donose odluke koje se odražavaju na više područja. Kako bi se to moglo dogoditi potrebno je da svaka vlada može imati povjerenja u bilo koju drugu vladu. Sve veći prijelaz prema većinskom odlučivanju u Europi znači u biti da se svako biračko tijelo odriče dijela suvereniteta i prihvaća da birači i izabrani iz drugih zemlja sudjeluju u odlukama koje utiču na njihov život, pa i uz rizik da se nađu u manjini. Protuteža tomu je, kao u svakoj demokraciji, vlastito pravo na govor, kritiku, na miješanje i utvrđivanje zajedničkih pravila. Na kraju, pogrešno je smatrati, navodeći austrijski slučaj, da je takva vrsta uplitanja beskorisna ili čak štetna za Europu. Godinu dana nakon sankcija bilanca je pozitivna: bečka se vlada distancirala od ekstremističkih stajališta, Haider je morao odstupiti, njegova je stranka u jasnom padu, proračunska politika koja je u početku odstupala vratila se u granice koje dijele partneri, prijetnja opstruiranja zajedničkih odluka nikada nije provedena. No ono što je najvažnije je to što se to nije dogodilo radi sadržaja, ispravnih ili pogrešnih, europskih kritika, koliko radi metode: Austrijanci primorani suočiti se s vanjskim kritikama, spontano su se izvukli od ksenofobne čari vlastitog kaveza, otvorili su se umjesto da se zatvore: najbolji mogući uspjeh za one koje brane vrijednosti suočavanja, demokracije i slobode. Upravo tome zapravo služi Europa.", piše Carlo Bastasin.