IT-LA STAMPA-3.2.-MILOŠEVIĆ

ITALIJA LA STAMPA 3. II 2001. Miloševićev izazov: "Neću se predati" "Prema posljednjim vijestima, danas bi Slobodan Milošević u Jugoslaviji trebao živjeti u 'samoizolaciji'. Nakon susreta s njim, to se ne bi reklo. (...) Ovaj dugi ekskluzivni interview 'La Stampi' politički je testament nakon deset godina vlasti. (...) - Sve do daytonskih sporazuma Zapad je na vas gledao kao na jedini faktor stabilnosti na Balkanu: što se poslije dogodilo? = Zapadne zemlje, točnije njihove vlade, podržavale su me dok im je odgovarala stabilnost na Balkanu. U trenutku kad im je postala zanimljiva nestabilnost izgubio sam njihovu potporu. Moja se politika nije mijenjala, niti uloga Srbije, nego interesi velikih sila. - To ste i vi kazali: Srbija nije velika zemlja... = No bitna je za stabilnost regije. Deset godina radio sam za politiku neovisnosti: to je određeno vrijeme odgovaralo Zapadu, potom više nije. U meni su imali saveznika dok su prihvaćali takvo usmjerenje: kad sam im počeo smetati pretvorili su me u protivnika. - Što su predstavljali jugoslavenski ratovi posljednjih deset godina? = Zapadna Europa, posebice Njemačka, opijena pobjedom u hladnom ratu, ujedinjenjem Njemačke, uništenjem Sovjetskog Saveza, počela je pohod za stavljanje istoka pod potpuni gospodarski i politički nadzor. Sve proizvodne ustanove istočnih zemalja su demontirane, a to je uzrokovalo vrtoglavo osiromašenje i laku kupovinu uništene industrije. Nijedna istočna zemalja nije uspjela vratiti gospodarsku razinu od prije deset godina. - No Jugoslavija nije bila istočna zemlja. = Nije bila, i nije bila članica Varšavskog pakta, bila je zemlja koja je gradila vlastiti sustav, utemeljen na tržišnom gospodarstvu i nacionalnoj jednakosti. Njezino je gospodarstvo postajalo sve plodnije. Bila je model za budući europski federalizam. - Jugoslavija je, dakle, bila opasno iskustvo? = Bila je 'ružan' primjer za protagoniste novih ravnoteža na starom kontinentu. I zato su njezinu podjelu podržavali izvana, igrajući na kartu napetosti među narodima i republikama bivše federacije. U tom je trenutku počela sotonizacija Srbije, dok se u Hrvatskoj pjevalo 'Danke Deutschland', zahvala za uspostavu 'hrvatske države'. (...) - Je li moguće da u toj katastrofi, srpska nacija nije imala nikakvu odgovornost? = Odgovornost Srba mnogo je manja od odgovornosti Hrvata, Slovenaca i onih koji su sudjelovali u podjeli zemlje. Srbi su pokušali spasiti federativnu republiku, možda zato što su živjeli na cijelom njezinu teritoriju. Nepravedno je da Zapad za njezinu podjelu optužuje baš Srbe, koji su najviše držali do Jugoslavije. - Ne priznajete nijednu krivnju? = Nepravedne optužbe upućene su na pogrešnu adresu, bilo kada je riječ o narodu, bilo kada je riječ o meni. Pred nekim manipulacijama istinom ostajete nemoćni. Sredstva informiranja pretvorena u oružje su, kao i sve oružje, u rukama bogatih i moćnih. Zahvaljujući bogatstvu i moći bit će pošten, hrabar, inteligentan i dobar samo onaj za kojega to oni odluče, i nepošten, podao, glup i zao onaj za kojega to oni kažu. - Vi ste osobno učinili sve što se moglo? = Učinio sam sve što sam mogao kao čovjek i čelnik jedne od republika, dijela zemlje. Moja uloga u događajima povezanim s podjelom bivše Jugoslavije tema je kojom se stalno bavi takozvana međunarodna zajednica. Treba čuditi što se ista pitanja ne postavljaju i čelnicima drugih republika bivše Jugoslavije. Predsjednik Hrvatske, primjerice, ističe svoje 'zasluge' za raspad zemlje. Zašto ih onda takozvana međunarodna zajednica podcjenjuje i svu pozornost posvećuje meni? To je uvredljivo za moje kolege... (...) - Koštunica odbija pretpostavku vašeg izručenja haaškom sudu, mada su se osobe poput Biljane Plavšić 'spontano' predale. = Još nemam mišljenje o novom predsjedniku, potrebno je malo vremena da ga se ocjeni. No haaški sam sud uvijek smatrao nemoralnom i nezakonitom ustanovom, izmišljenom radi osvete neposlušnim predstavnicima neposlušnih naroda, kao što su nekad postojali koncentracioni logori za suvišne narode i suvišne ljude. Ovaj sud postoji poglavito za Srbe. To je isti oblik zastrašivanja koji su nacisti rabili prema Židovima i potom prema svim slavenskim narodima. (...) - A talijanska politika? = Slična je Talijanima: pokušava se držati načela, poštivati druge, gledati svoje interese, ne ulaziti u sukob s Europom, ali imati utjecaj. Ministar Dini u mnogim je prigodama pokazivao dobre namjere, bio je pravedan i srdačan prema našoj zemlji u teškim godinama i posebice tijekom rata s NATO-om. Na žalost Italija nije imala snage suprotstaviti se tom besmislenom zločinu protiv našeg naroda 1999. - Što biste na kraju željeli kazati talijanskoj javnosti? = Nitko velikim ne može učiniti malog čovjeka. Niti kukavicom hrabroga. Niti zlim dobroga. Makar se u to ulaže veliki napor: financijski, tehnološki, medijski, diplomatski i psihološki." Razgovarao Giuseppe Zaccaria.