SL-31.I.-DELO-SLOVENSKA IGRA

SLOVENIJA DELO 31. I. 2001. Slovenska igra na autogol "Predstavnici štediša u nekadašnjoj zagrebačkoj podružnici Ljubljanske banke zagrebački odvjetnik Milivoje Žugić i poduzetnik iz Opatije Božidar Vukasović pišu pisma i šalju ih na sve moguće adrese. Kako je jučer izvijestio naš zagrebački dopisnik, zbog navodno nezakonitoga postupka slovenske vlade pri 'saniranju' dugova 'stare' LB i utemeljenja NLB nadasve su se ozbiljno pritužili i izaslanstvu povjerenstva EU-a u Zagrebu i Ljubljani te glavnom pregovaraču za Sloveniju Garciji Lombarderu. Priča bi zbog osjećajne i financijske pogođenosti obojice predstavnika i nekoliko tisuća prevarenih hrvatskih štediša (birača) koji ih odano slijede, mogla biti rubna i nevrijedna ozbiljne diplomatske pozornosti. Nešto poput Jorasove perilice rublja. Ako u podtonu ne bi dakako skrivala tihu usklađenost sa stajalištima hrvatske diplomacije i posve ozbiljne pritiske na Banske dvore da zbog tri glavne prijeporne teme između država - LB, NEK i granica na moru - pokušaju podmetnuti klip slovenskom uključivanju u Europsku uniju. Ako sjećanje ne vara, i s Italijom se - isto smo tako predugo oklijevali i čekali odgovarajuću vladinu kombinaciju s kojom bi se moglo lakše zaigrati europski - počelo zaplitati na sitnicama kakve su talijanske mirovine i kućice na Primorskom a svršilo s Oglejom. A i sa susjednom Austrijom stvari se već neko vrijeme razvlače na sličan način. Strah da se poslije dugotrajnog odguravanja problema i bezbrojnih propuštenih prilika sada na posljetku otvara i treća susjedna fronta, čini se dakle opravdanim. Manevarskog prostora za uzmak i zavlačenje sve je manje zbog lani u Nici potvrđenog europskog rasporeda, a zakašnjeli protunapad mogao bi brzo srušiti sve one moguće temelje za kompromis na kojima se susjedi nisu znali sporazumjeti - unatoč srodnoj sudbini osamostaljenja, istim europskim ambicijama i dugogodišnjem međusobnom poznavanju, napokon ni unatoč objema razumljivoj osuđenosti na susjedstvo. Ima li dakle smisla unedogled se prepirati o granici koja će sutra ili najkasnije preksutra ionako biti europska i opet je (kao nekad) tako reći više neće biti? Isplati li se uistinu igrati na argumente tko će biti bliže EU i NATO-u i uzajamno se zamjerati u korist trećega koji nikad u povijesti nije bio pravi prijatelj ni jednoj ni drugoj strani? Zar Zagrebu i Ljubljani zbilja nije jasno da su se stabilizacijskim sporazumom za jugoistočnu Europu okolnosti promijenile, da je važna samo kooperativnost i da je cijeli smisao približavanja euroatlantskim organizacijama ponajprije stabilizacija (ili opkoljavanje i izolacija) jezgre nestabilnosti na poluotoku? Zar slovenski i hrvatski pregovarači nisu svjesni da je to dakle dugoročni projekt u kojem su sitničave međususjedske igre beznačajne? A i besmislene i štetne. Ponajprije za sitničare. To vrijedi i za Hrvatsku kao i za Sloveniju koja se svojom taktikom odgađanja i čekanja možda našla čak u težem položaju nego što je bila u doba Tuđmanova jednoumlja kad se od nemirnoga susjedstva još mogla odvojiti nekim odlučnim potezom (ako je bila kadra) i tada još primjetnom europskom prednošću. Sada je naime prisiljena igrati europski i defenzivno. Daleko više nego Hrvati koji su svih proteklih godina unatoč minimalnom napretku u pregovorima s politikom svršenih činjenica spretno osvajali prostor i još si mogu priuštiti i neki 'prljavi' hitac. Pritužbe zagrebačkog odvjetnika i opatijskog poslovnog čovjeka s već neko vrijeme primjetnim i usklađenim medijskim i diplomatskim razvlačenjem 'paketnoga pristupa' u rješavanju zajedničkih problema neke već podsjećaju na novo promišljeno pripremanje terena. Čak i da zanemarimo činjenicu da je i državama s daleko većim aparatima nemoguće bosti na tri susjedne strane na jedanput, opasnost za mogući novi autogol slovenske diplomacije opet je osjetno veća", zaključuje Damijan Slabe.