ŠV-25.I.-NZZ-SRBIJA I PROŠLOST

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 25. I. 2001. Srbija i teret prošlosti "Pitanje što bi se moralo dogoditi bivšem jugoslavenskom predsjedniku Miloševiću sve više raskoljuje beogradsko vodstvo. Dok se manjina izjašnjava za bezuvjetnu suradnju s UN-ovim sudom u Haagu, drugi, ponajprije jugoslavenski predsjednik Koštunica, sud drže političkom ustanovom usmjerenom protiv Srbije. Sudu osporavaju legitimnost. Izručenje jugoslavenskih građana protiv kojih je sud podignuo optužnicu, a među koje među ostalima pripadaju Milošević i sadašnji srpski predsjednik Milutinović, za Koštunicu i dalje ne dolazi u obzir - iako je Beograd na to obvezan. Argument da ustav ne dopušta izručenje, tanak je i prijeporan i u vladi. Čak i da je tako, reformske snage svojom dvotrećinskom većinom mogle bi u parlamentu donijeti odgovarajući ustavni zakon. To je i hrvatska legislativa učinila nakon promjene vlasti u Zagrebu. Beogradsko vodstvo želi Miloševiću održati proces u Srbiji, u prvom redu zbog zloporabe položaja i korupcije. I srpsko stanovništvo u velikoj većini u Miloševiću ne gleda ratnog zločinca nego političara koji je upropastio zemlju i mnoge stanovnike bacio u siromaštvo. No takav sudski postupak nije dovoljan. Zamisao koju su iznijeli neki srpski političari da se Miloševiću održi proces u Srbiji prema međunarodnim normama i pod vodstvom haaškoga suda, već bi samo zbog tehničkih problema u postupku mogla biti osuđena na propast. A Hrvatska i Bosna bi se u tom slučaju s pravom mogle osjećati nepošteno tretiranima. Držanje Beograda ponajprije je povezano s mišljenje, koje je u Srbiji još rašireno, da Srbi uopće nisu počinili nikakve nepravde, da im što više, drugi nanose nepravdu. Da se srpski narod samo branio, od Hrvata, od Bošnjaka, od Albanaca na Kosovu, od NATO-a. To se ni poslije promjene vlasti protekloga listopada nije puno promijenilo. Neki političari koji danas određuju ton, još su - jednako kao predstavnici staroga režima - zarobljeni u srpski mit o žrtvama. Novo vodstvo u Beogradu čini se još nije shvatilo da je središnji sastavni dio demokratizacije kritički obračun s najnovijom prošlošću, s nepravdom koja je u ime Srbije nanijeta i Srbima. U to pripadaju i deideologiziranje povijesti, očišćenje nacionalnih mitova koji su služili za opravdanje teritorijalnih zahtjeva. No u to ponajprije pripada kazneni progon ratnih zločinaca od strane UN- ova haaškog suda. Individualiziranjem krivnje spriječit će se baš ono što Beograd stalno predbacuje drugima: kolektivna osuda srpskoga naroda. Povjerenstvo za istinu koje se, po Koštuničinim riječima, mora ustrojiti u Srbiji za istragu političke odgovornosti Miloševićevog režima, nije nadomjestak Haagu nego nadopuna. Politička je nužnost početak procesa osvješćenja, bespoštednog javnog obračuna s ulogom Beograda u raspadu jugoslavenske višenarodne države. Prve korake u tom smjeru Hrvatska je napravila poslije promjene vlasti. U slučaju Beograda zbog proturječnih se signala nameće pitanje je li novo vodstvo uistinu na to spremno. Neki koji su danas na vlasti, morali bi se zapitati što su govorili i radili u Miloševićevo doba. Intelektualni huškači koji su na vrhuncu nacionalističke euforije Miloševića slavili kao spasitelja navodno ponižene srpske nacije, danas šute ili se prave da su se oduvijek zalagali za demokratski poredak. Poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji nije bilo obračuna sa zločinima počinjenim u građanskom ratu. Tada je parola glasila 'bratstvo i jedinstvo'. Baš zato što su komunistički vlastodršci sve pomeli pod tepih, nacionalni su vođe i njihovi propagandisti dva naraštaja poslije imali lak posao. Nakon svega što se dogodilo na području bivše Jugoslavije, ne smije se jednostavno prijeći na dnevni red. To jednako vrijedi i za Beograd kao i za Zapad. Europa i Sjedinjene Države ne smiju mjeriti Srbiju drukčijim mjerilom nego Hrvatsku. Moraju, kako su napravili u slučaju Zagreba, primijeniti pritisak. Obzir prema Beogradu zbog političkih promišljanja po pitanju suradnje s UN-ovim sudom bio bi pogrešan signal", drži komentator C. Sr.