DE-YU-BA-streljiva-Organizacije/savezi-Nemiri/sukobi/ratovi RDW 8. I. BALKANSKI SINDROM- NIJEMCI PROVELI POVRŠNA ISPITIVANJA NJEMAČKI RADIO - RDW8. I. 2001.Posljedice uporabe uranskoga streljiva u ratovima u BiH i na Kosovu. Prilog
Zorana Arbutine.Skandal u vezi s uporabom streljiva koje sadrži i radioaktivni uran u NATO-vim akcijama u BiH i na Kosovu sve se više širi. Njemački ministar obrane Rudolf Scharping ima sve više poteškoća s objasnidbom njemačkoga stajališta vezano uz tu temu i opravdavanjem dosadašnjih uglavnom vrlo skromnih mjera koje su poduzete za zaštitu zdravlja kako njemačkih vojnika, tako i tamošnjega pučanstva. Streljivo, a riječ je ponajprije o granatama i zrakoplovnim raketama ojačanim uranskom prašinom, koje je rabio NATO savez još u vojnim akcijama u BiH. O tome koji su ciljevi tih NATO-ovih napadaja bili, nije dosada službeno obaviještena javnost. Njemački novinar Andreas Zumach iz Ženeve odlično je upućen u ovu problematiku. On se poziva na jedan interni dokument NATO-saveza, prema kojem su američki zrakoplovi 5. kolovoza i 22. rujna 1994., i između 20. kolovoza i 14. rujna 1995. na srpske postave oko Sarajeva i u čitavoj Bosni ispalili ukupno 10.800 projektila s ukupno deset tona uranske prašine.
NJEMAČKI RADIO - RDW
8. I. 2001.
Posljedice uporabe uranskoga streljiva u ratovima u BiH i na
Kosovu. Prilog Zorana Arbutine.
Skandal u vezi s uporabom streljiva koje sadrži i radioaktivni uran
u NATO-vim akcijama u BiH i na Kosovu sve se više širi. Njemački
ministar obrane Rudolf Scharping ima sve više poteškoća s
objasnidbom njemačkoga stajališta vezano uz tu temu i
opravdavanjem dosadašnjih uglavnom vrlo skromnih mjera koje su
poduzete za zaštitu zdravlja kako njemačkih vojnika, tako i
tamošnjega pučanstva.
Streljivo, a riječ je ponajprije o granatama i zrakoplovnim
raketama ojačanim uranskom prašinom, koje je rabio NATO savez još u
vojnim akcijama u BiH. O tome koji su ciljevi tih NATO-ovih napadaja
bili, nije dosada službeno obaviještena javnost.
Njemački novinar Andreas Zumach iz Ženeve odlično je upućen u ovu
problematiku. On se poziva na jedan interni dokument NATO-saveza,
prema kojem su američki zrakoplovi 5. kolovoza i 22. rujna 1994., i
između 20. kolovoza i 14. rujna 1995. na srpske postave oko Sarajeva
i u čitavoj Bosni ispalili ukupno 10.800 projektila s ukupno deset
tona uranske prašine.
Njemačka vlada svojom tvrdnjom kako okolica Mostara nije bila
gađana tim projektilima ostavlja dojam kao da je točno informirana
o ciljevima i razmjerima američkih bombardiranja. Neke mjesne
bosanske vlasti javljaju o povećanoj radioaktivnosti na njihovu
području, i to u oba entiteta, a tijekom vikenda je novinska
agencija Beta javila da je 400 Srba iz Hadžića u posljednjih pet
godina umrlo od raka i srčanih oboljenja. Hadžići je 1995. posebno
intenzivno bombardirao NATO savez. Nezavisna provjera tih navoda
još nije provedena.
Za sada javnosti nisu dostupni niti podatci o točnim razmjerima
uporabe uranskoga streljiva tijekom kosovskog rata. Tek u ožujku
prošle godine je NATO službeno objavio da je tijekom svih akcija
ukupno ispaljeno oko 31.000 projektila s oko deset tona uranske
prašine, tzv. DU-municije. Koliko toga otpada na Kosovo, a koliko
na Srbiju i Crnu Goru NATO nije potanko razjasnio.
O ovoj temi razgovarali smo za našu emisiju s Andreasom Zumachom.
Najprije smo ga upitali kakva opasnost uopće proizlazi iz uporabe
uranskog streljiva.
= Uransko streljivo izgori u trenutku udara u cilj, i nastaje
uranski dioksid u obliku vrlo sitne prašine, čija su zrnca 100 puta
manja od obične prašine. Taj uranski dioksid je i dalje
radioaktivan, a istodobno je i vrlo otrovan. U tijelo ulazi preko
disanja, otvorenih rana, ali i preko hrane ili vode. Ta se prašina
potom taloži u tijelu, na kostima, u limfnim čvorovima i u
unutrašnjim organima poput jetre, srca ili testisa. Ona tamo ostaje
godinama, i kontinuirano zrači i truje organizam, objašnjava
Andreas Zumach.
U dosadašnjem pisanju o ovoj temi uglavnom se govori o opasnosti
koja proizlazi za zdravlje međunarodnih vojnika razmještenih u BiH
i na Kosovu. Civilno pučanstvo se kao i obično spominje tek usputno.
Pitali smo Andreasa Zumacha je li je veća opasnost za vojnike ili za
pučanstvo:
= Veća opasnost postoji za civilno pučanstvo. Vojnici međunarodnih
snaga IFOR u BiH i KFOR na Kosovu u pravilu su samo kratkotrajno
razmješteni na tim područjima, dok civilno pučanstvo tamo stalno
živi. S druge strane su vojnici, barem kada se radi o KFOR na Kosovu,
interno upozoravani. Njima se preporučuje da ne jedu lokalnu hranu,
i ne koriste nepročišćenu vodu. Osim toga na onim mjestima na kojima
je uransko streljivo rabljeno, oni nose zaštitna odjela. Za civilno
pučanstvo takva upozorenja nisu dana, naglašava Zumach i dodaje da
je tako na Kosovu, dok je u BiH stanje još gore:
= Još mnogo gore stanje je u BiH. Tu se do prije četiri tjedna uopće
nije znalo za uporabu uranskoga streljiva. NATO i Amerikanci su te
informacije sakrivali. To je postalo poznato tek sredinom
prosinca, nakon službenog upita talijanske Vlade. To znači da u BiH
nisu godinama bili upozoravani niti vojnici, a posebice ne civilno
pučanstvo, kaže Zumach.
Pod pritiskom javnosti njemačko Ministarstvo obrane je objavilo da
je na nekim vojnicima iz njemačkog kontingenta s Kosova provedeno
ispitivanje, ali nisu otkriveni nikakvi alarmantni nalazi. Andreas
Zumach tvrdi, međutim, da je to istraživanje površno napravljeno i
zbog toga bezvrijedno:
= Ovo istraživanje nije vrijedno niti papira na kojem je napisano.
Ja imam kompletan tekst. Što je učinjeno: od ukupno 60.000
njemačkih vojnika koji su tijekom proteklih godina boravili u BiH i
na Kosovu ispitano je samo 118 s Kosova. Istraga obuhvaća osim toga
prekratko vremensko razdoblje od svega godinu dana, a ispitivalo se
samo postoje li tragovi uranske prašine u urinu. Svi kompetentni
stručnjaci tvrde da se uranska prašina taloži prije svega na
kostima i na jetri, pa se u urinu i ne može naći i da osim toga ona
organizam truje godinama. Zbog toga bi bilo potrebno da se ispitaju
svi ugroženi vojnici i civilno pučanstvo, i to da ih se pregledava
kroz duže vremensko razdoblje, od osam do deset godina. Osim toga bi
NATO morao objaviti potpune podatke o mjestima gdje je uransko
streljivo rabljeno, kako bi se ustanovilo tko je posebno ugrožen,
drži njemački novinar Andreas Zumach.
(RDW)