IT - 24. XII. CORRIERE - ROMANO O BETIZZI-KNJIGA, KOMENTAR

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 24. XII. 2002. Ako smo u ratu a da to ne znamo? "Po završetku rata u Bosni bio sam pozvan u Beograd da govorim o odnosima između Jugoslavije i Europe. Kada sam probao objasniti na tiskovnoj konferenciji kakve su reakcije u europskom javnom mišljenju izazvali pokolji u Srebrenici i koliku su štetu nanijeli slici Srbije, shvatio sam da izazivam iznenađenje i ogorčenje. Je li moguće, upitao me netko, da Vi ne uviđate muslimansku opasnost? Je li moguće da Europljani Srbiji ne priznaju zaslugu da je još jednom bila branik kršćanstva protiv islamske plime? Kasnije, svaki puta kada bih kritizirao pogrešnu beogradsku politiku na Kosovu sudario sam se sa sličnom reakcijom. Objašnjeno mi je da će za nekoliko godina plodnost albanskih muslimana izmijeniti ravnoteže u regiji i svesti Srbe na vazale. Reagirati, dakle, bilo je opravdano i nužno. Enzo Bettiza ne zanemaruje te argumente. U svojoj posljednjoj knjizi 'Viaggio nell'ignoto' (Put u nepoznato) govori o 'izrazito plodnim Albancima, većinski muslimanima' i pita se što će moći učiniti europske demokracije 'kako bi spriječile da se kosovski demografski uzorak u budućnosti ne okrene protiv njih šireći se s Balkana na cijelu Europu'. To nije sve. U drugom poglavlju podsjeća da prema gledanju Islama postoje dvije kategorije nevjernika. Prvi su 'harbi': neprijatelji protiv kojih se treba boriti i uništiti ih. Drugi su 'dimmi': građani zemalja koje nisu neprijateljske, i kojima je dopušteno dati, ukoliko koriste islamskoj stvari 'privremeno primirje'. Dok Amerikanci i Izraelci pripadaju prvoj kategoriji, Europljani uz moguću iznimku Engleza, smatraju se i ponašaju kao 'dimmi'. Njihove naklonosti spram Palestinaca, kritike izraelskoj vladi, 'tolerantna politika spram useljavanja', dobrohotnost kojom dopuštaju islamskim zajednicama da ne poštuju građanska načela demokratskih društava, neslaganja s Amerikom glede nekih političkih pitanja, od Afganistana do Iraka, dokazali bi da je Europa već psihološki 'dimmi', i stoga objektivno suučesnik islamskih strategija. Svojim donekle drugačijim stilom, i istančanijim argumentima od Oriane Fallaci, Bettiza pripada onoj skupini europskih intelektualaca koji prijavljuju postojanje islamske opasnosti i zamjeraju popustljivost svojih vlada. Za njega bi teroristički napadi 11. ruja bili samo najistaknutija epizoda jednog 'trećeg svjetskog rata s prekidima', započetog na Kavkazu sredinom osamdesetih godina i nastavljenog devedesetih na Balkanu. Trebamo li onda činiti pokoru radi naše antisrpske politike, priznati greške NATO-a na Kosovu, rehabilitirati Miloševića i u pismohranu staviti apsurdno haaško suđenje? Bettiza odbija te zaključke. Kao i devedesetih godina, srpski je čelnik u njegovim očima 'hladan, beskrupulozan birokrat pokolja, nacionalboljševičkog tipa'. Pa ipak, koju stranicu dalje, autor implicitno tvrdi da je Islam nova prijetnja i nasljednik komunizma, i piše da njegove taktike izlažu istim učincima, za kojima su išle komunističke policije, njima izložene narode. (...) No nije li to bio argument kojime su Srbi opravdavali svoje kosovske represije? Oni koji ne vjeruju ni u suđenju Miloševiću ni u postojanje velike islamske strategije protiv zapada naći će u Bettizinoj raščlambi točke s kojima se neće složiti. No neslaganje će uvijek biti praćeno zgražanjem uz divljenje za književnu kvalitetu njegove proze, njegovu sposobnost korištenja osobnog sjećanja kao političkog argumenta i izvanrednu oštrinom njegova pogleda na svijet. Ne poznajem mnogo drugih knjiga za koje se može kazati, nakon što ih se zatvori, 'ne slažem se, ali bi mi bilo drago da sam to ja napisao'", piše Sergio Romano.