NJ - 29. XII. DEUTSCHE WELLE - ODNOSI NJEMAČKA I SAD

NJEMAČKA DEUTSCHE WELLE 29. XII. 2002 Godišnji pregled njemačke vanjske politike: njemačko-američki odnosi U njemačkoj vanjskoj politici u protekloj je godini dominirala prije svega jedna tema: odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama. Oni su u tijeku 12 mjeseci doživljavali do sada nezapamćenu krizu: "neograničenu solidarnost" nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001, početkom je ove godine zamijenila sve glasnija kritika koja se mogla čuti na račun političkog kursa američke Vlade. "Ovo je objava rata čitavom civiliziranom svijetu. Ja sam američkom predsjedniku Georgu W. Bushu obecao neograničenu solidarnost Njemačke" - izjavio je savezni kancelar Gerhard Schr?der nakon terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu. O "neograničenoj solidarnosti" govorilo se u Berlinu puno u tjednima koji su uslijedili nakon 11. rujna. Postojeće trzavice u američko- njemačkim odnosima, kao npr. odbijanje Amerikanaca da prihvate sporazum o klimi iz Kyota ili planovi Washingtona za izgradnju nacionalnog obrambenog stita (NMD), tada su dospjele u drugi plan. Sve to zasjenila je borba protiv terorizma a prvenstveno protiv organizatora napada u SAD-u - terorističke organizacije Al Qaide Osame bin Ladena i talibanskog režima u Afganistanu koji je teroristima pružao podršku i utočište. Njemačka se u toj stvari snazno angažirala: krajem prošle godine savezna je Vlada bila domaćin konferencije o budućnosti Afganistana. Kada je 1. siječnja 2002. izviđački tim međunarodne zaštitne jedinice ISAF-a krenuo u Kabul, njemački vojnici su s kontingentom od 200 vojnika bili najbrojniji. Stoga je američki predsjednik prilikom Schr?derova posjeta Bijeloj kući bio pun riječi hvale za Njemačku: "Jako sam zadovoljan suradnjom Njemačke, sa činjenicom da su u Afganistan poslani vojnici koji, prema izvještajima koje dobijam, obavljaju izvrstan posao. Čestitam kancelaru i na sjajnoj konferenciji o Afganistanu u Bonnu. Nijemci daju iznimno važan doprinos tome da Afganistan, oslobođen od stege talibanskog režima, uskoro ponovno može stati na vlastite noge", rekao je tada George W. Bush. Iako su prilikom posjeta saveznog kancelara Bijeloj kući jos obje strane demonstrirale vrhunsku harmoniju, u zraku se već dugo osjećala napetost i svađa je bila na pomolu: dan prije toga Bush je prvi put u svom govoru o stanju u zemlji spomenuo "osovinu zla", koja, kako je rekao, ugrožava svjetski mir, a koju čine Sjeverna Koreja, Irak i Iran. On je tom prilikom također najavio da će Sjedinjene Države, citiramo: "učiniti sve sto je potrebno da bi se osigurala sigurnost nacije". U tjednima nakon toga Amerikanci su sve jasnije i očitije na nišan uzimali Irak: ne samo da Saddam Hussein proizvodi oružje za masovno uništavanje, čulo se iz Washingtona, nego on i održava kontakte s Bin Ladenovom Al-Qaidom. Američki je predsjednik najavio da borbu protiv terorizma namjerava proširiti i na Irak. Tada su se u Njemačkoj, kao i u ostalim europskim zemljama, počele čuti sve glasnije izrečene kritike na račun stava Amerikanaca a kretale su se u ovome smjeru: ne smije se dozvoliti da Bush iskoristi pogodnost trenutka za objavljivanje rata svim režimima koji mu nisu po volji. Osim toga, upozoravalo se, postoji opasnost da slučaj Iraka ponuka neke druge arapske zemlje da napuste mukotrpno kovanu međunarodnu koaliciju protiv terorizma. Kancelar Schr?der pokušavao je neko vrijeme smiriti duhove: njemu, stalno je ponavljao, nisu poznati nikakvi planovi Washingtona za vojni napad na Irak. Američka bi Vlada, da tako nešto planira, govorio je, sigurno konzultirala svoje partnere u NATO-u. Istovremeno je Schr?der izražavao mišljenje da su Bushovi zahtjevi od Iraka u svom sadržaju opravdani: "Primjereno je i ispravno vršiti pritisak na Vladu Saddama Husseina, kako bi on ispunio zahtjeve Ujedinjenih naroda: dozvolio kontrolorima ulazak u zemlju da bi se moglo provjeriti proizvodi li se tamo oružje za masovno uništavanje ili ne. To je bio smisao i svrha očitovanja američkog predsjednika i ja dijelim njegovo mišljenje po tom pitanju." Kritičniji je bio savezni ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u svom stavu: solidarnost sa SAD-om da, ali međunarodna koalicija protiv terorizma ne smije biti dozvola za invaziju na neku zemlju. Takva kritika mora se moći izreći, rekao je Fischer jer... "Ovdje je rijec o raspravi medju partnerima, štoviše, među prijateljima. I moramo razumijeti da Amerikanci imaju različito viđenje stvari od nas Europljana - kao što i, obrnuto, Amerikanci moraju razumjeti da mi neke stvari vidimo drugačije od njih." Krajem svibnja Bush je došao u Europu kako bi izgladio trzavice nastale njegovom izjavom o "osovini zla". U svom govoru pred Bundestagom američki je predsjednik naglasio da bez obzira na sve razlike između Europe i SAD-a - obje strane brane, citat: "istu kucu slobode", te da se ne smije potcijeniti opasnost koja prijeti od terorizma i režima koji ga podržavaju. "Optimizam može biti ugodan, ali on ne donosi sigurnost. Nazovite to strateškim izazovom. Nazovite to, kao sto to ja činim, osovinom zla. Nazovimo to kako želimo, ali recimo istinu. Ako budemo ignorirali ovu prijetnju, onda dozvoljavamo da nas se može ucjenjivati, a time ćemo riskirati sigurnost milijuna naših gradjana. Američka Vlada će u svakom trenutku blisko surađivati sa svojim prijateljima i saveznicima, ali ne smije biti sumnje: mi se moramo i hoćemo boriti protiv ove zavjere koja ugrožava našu slobodu i naš život." Bush je pronašao riječi koje su vidljivo dojmile njemačke političare: ministar vanjskih poslova, Joschka Fischer, govorio je o "sasvim novom tonu" američkog predsjednika. Bush je, rekao je on tada, napravio veliki korak prema Nijemcima. Prvog čovjeka Bijele kuće pohvalio je i Schr?der riječima: "Mislim da smo svjedoci jednog doista važnog govora. Govora koji je opovrgnuo brižljivo njegovane predrasude o američkoj politici i predsjedniku". No, sredinom godine, počeo se naslućivati novi prijepor: 1. srpnja trebao je stupiti na snagu statut o Međunarodnom kaznenom sudu Ujedinjenih naroda u Haagu. Za taj projekt prvenstveno su se zalagale europske države, no brojne velike zemlje nisu ga htjele podržati: pored Rusije i Kine, ratifikacijske povelje nisu potpisale ni Sjedinjene Drzave. Kada je u proljeće 60. država ratificirala statut čime je ostvarena potrebna kvota, američki predsjednik je prvo pokušao izvršiti pritisak jednom simboličnom gestom: proglasio je potpis svog prethodnika Billa Clintona na povelji nevažećim. Kao razlog je naveo bojazan da bi Međunarodni kazneni sud mogle manipulirati zemlje neprijateljski nastrojene prema Americi. Konkretno je spomenuo strah da bi američki vojnici mogli biti optuženi pred Haškim sudom za eventualno sudjelovanje u vojnom napadu na Irak. U Njemačkoj su Bushova objašnjenja naišla na nerazumijevanje: savezna ministrica pravosudja Hertha D?ubler-Gmelin, jedna od najangažiranijih zagovornica Međunarodnog kaznenog suda, neumorno je ponavljala da su strahovanja SAD-a potpuno neutemeljena. Ovakav međunarodni sud, argumentirala je ona, potpuno je u skladu, konačno, s tradicijom američkog prava: "Amerikanci su imali puno pozitivniji stav prema Međunarodnom kaznenom sudu prije ove sadašnje vlade. Američki predsjednik John F. Kennedy tako je, npr. vrlo jasno rekao da cilj američke politike nisu prava snažnijeg nego snaga prava. Vjerujem da je nužno potrebno podsjetiti sadašnju američku vladu na ovaj cilj." No svi apeli na američku Vladu da potpiše Statut urodili su neuspjehom. Umjesto toga, Washington je dodatno pooštrio svoj kurs: početkom srpnja na dnevni red je došlo produženje UN-ovog mandata za Bosnu i Sjedinjene Države su uložile veto kako bi ishodile imunitet za svoje građane pred novim sudom u Haagu. To je Vladu u Berlinu stavilo pred novi problem: sada se na kocki našla i misija oko 1500 njemačkih vojnika u SFOR-u jer je ona strogo povezana s UN-ovim mandatom. Prepirka oko produženja mandata u Vijeću sigurnosti trajala je 2 tjedna, tadašnji savezni ministar obrane Rudolf Scharping uzalud je upozoravao: "...da mandat jedne mirovne misije nije prikladno sredstvo za očitovanje razlika u mišljenjima o Međunarodnom kaznenom sudu." Natezanje je završilo sredinom srpnja i to kompromisom: američkim vojnicima u UN-ovim misijama bit ce osiguran ograničeni imunitet, mandat za Bosnu produžen je za novih 6 mjeseci. No, ljutnja zbog krutog stava američke Vlade nije tek tako nestala. Bush je pritom jos pooštrio svoje prijetnje Iraku: više mu nije dovoljna dozvola kontrolorima razoružanja za ulazak u zemlju nego sada želi i svrgnuće Saddama s vlasti - ako treba i uz pomoć oružja. Time su i u službenom Berlinu i u njemačkom narodu umrle nade u pomirljiviju politiku Washingtona pobuđene Bushovim govorom pred Bundestagom. Uz to se još i kampanja za parlamentarne izbore počela zahuktavati. Schr?der je pitanje Iraka učinio glavnom predizbornom temom. "U ovakvim egzistenicijalnim pitanjima moguć je samo jasan odgovor - i nema izmotavanja: ja sam protiv vojne akcije u Iraku. I pod mojim vodstvom Njemačka u njoj neće sudjelovati," bio je decidiran njemački kancelar. Njegov protivnik, kandidat CDU-a i CSU-a, Edmund Stoiber nije, pak, želio potpuno isključiti mogućnost sudjelovanja njemačkih vojnika u eventualnom vojnom napadu, pod pretpostavkom da za to bude dobijen mandat Ujedinjenih naroda. Stoiber je Schr?deru prije svega predbacivao da svojim predizbornim parolama riskira ugrožavanje dobrih odnosa sa SAD-om: "Vi, gospodine savezni kancelaru", obratio mu se jednom prilikom, "Vi svojim ponašanjem štetite američko njemačkim odnosima - to je neosporno!" Washington se, međutim, nije samo uzrujavao zbog Schr?derovog odbijanja vojnog napada na Irak, nego i zbog predizbornih izjava savezne ministrice pravosuđa, Herthe D?ubler-Gmelin: jedan novinski list prenio je da je ona usporedila Busha s Hitlerom. D?ubler-Gmelinova je to, doduše, demantirala, ali bijes američke Vlade nije time stišan: "nečuveno je" to što je njemačka ministrica pravosuđa izrekla, grmio je Washington. Posljedica tog incidenta je bila odluka Herthe D?ubler-Gmelin da se povuče s ministarske funkcije u novom mandatu crveno-zelene Vlade. Joschka Fischer pokušao je izgladiti nesporazume: "Sjedinjene Države nisu samo za nas nego i za druge naše europske partnere najvažniji saveznik izvan Europe. Nikada nećemo zaboraviti da je oslobođenje od nacionalsocijalizma bilo moguće samo uz angažman SAD-a, najstarije demokracije. Nikada nećemo zaboraviti njemačko jedinstvo - ponovno ujedinjenje u slobodi i miru - imamo bitno zahvaliti angažmanu američkog predsjednika. To su činjenice. Mi ćemo i dalje njegovati naše tradicionalno dobre odnose i raditi na tome da postanu još bolji", rekao je Fischer. No, Bijela kuća odgovorila je na ove pokušaje pomirenja hladnoćom - nije bilo telegrama čestitaka za izbornu pobjedu, kao što je to uobičajeno.Umjesto toga, stiglo je upozorenje predsjednikovog glasnogovornika Arija Fleischera: ono sto su njemački političari izgovorili za vrijeme predizborne kampanje, neće se tako brzo zaboraviti. "Nitko ne bi smio gajiti iluzije i praviti grešku vjerujući da će nakon izbora sve biti kao što je bilo prije. To jednostavno nije automatski slijed stvari s obzirom kako je protekla ova predizborna kampanja." Krajem rujna Njemačka je izabrana da kao privremena članica 2 godine sjedi u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda sa 180 od 183 moguća glasa. I Sjedinjene Države glasovale su za nju. To se, kako je nakon glasovanja rekao američki veleposlanik pri UN-u James Cunnigham, podrazumijevalo. Široka podrška na generalnoj skupštini UN-a može se objasniti i činjenicom da je savezna republika Njemačka povećala kontingent vojnika s kojima sudjeluje u mirovnim misijama - s gotovo 10 000 vojnika, druga je najjače zastupljena država na svijetu. Osim toga, Bundeswehr je do sredine ove godine zapovijedao misijom "Jantarna lisica" u Makedoniji i šest mjeseci imao zapovjedništvo nad flotom u morskom tjesnacu na Rtu Afrike. Prvog ožujka iduće godine, Njemačka ce, zajedno s Nizozemskom, preuzeti vodstvo i međunarodnom zaštitnom jedinicom ISAF u Afganistanu, što bi također trebalo pomoći zatopljavanju američko- njemačkih odnosa. Već prilikom zadnjeg posjeta saveznog ministra vanjskih poslova Fischera i novog ministra obrane Strucka SAD-u, ton domaćina je postao malo srdačniji. No, ni demonstrativno rukovanje Schr?dera i Busha na sastanku NATO-a u Pragu ne bi smjelo zavarati: ljutnja Amerikanaca jos nije sasvim nestala. Schr?der im je doduše obećao da će, u slučaju napada na Irak, smjeti letjeti kroz njemački zračni prostor i koristiti vojne baze na njemačkom teritoriju, ali njegov stav je i dalje ostao nepromijenjen: "I dalje vrijedi ono sto smo rekli: sudjelovanje njemačkih vojnika u vojnoj akciji protiv Iraka ne dolazi u obzir," piše Klaus Dahmann.