FRANC-LE FIGARO OD 13.12.02. UVODNIK O AMERIČKIM PRITISCIMA ZA PRIJAM TURSKE

FRANCUSKA LE FIGARO 13.XII.2002. Američka drskost "To bi mogao biti osrednji izgred i običan prijepor oko utjecaja. Samo da se branitelj koji telefonira državnom poglavaru - Jacquesu Chiracu - i upleće se u parnicu koju ne može nadzirati - možebitni ulazak Turske u Europsku zajednicu o kojemu odlučuju samo Europljani, ne zove George W. Bush. No Chirac nije jedini kojemu je bio upravljen američki poziv: Bush je, pretvorivši se u telefonsku centralu, u više navrata uspostavljao vezu s glavnim europskim čelnicima. Tako pritisak postaje upletanje i ometanje, želimo li biti veći diplomati. Kako ga god nazvali, on je jednostavno nepodnošljiv. U zadnje vrijeme, Amerika se više ne trudi da bude pristojna, ni u otkrivanju svojih želja, ni u pokušaju da nametne svoju volju. Ograničenost i grubost njezina predsjednika ubijaju volju njegovim najbližim suradnicima. Integracija Ankare za Washington je vrlo važna stvar. SAD tako želi nagraditi vjernu saveznicu. Čvrsta utvrda pred bliskoistočnim neredom, vojna sila, potpora Izraelu - barem zasad - susjeda Iraka i Irana, Turska je važan dio američkog sustava. Ona mu je uvijek bila drag prijatelj, kako jučer, kada se trebalo oduprijeti komunizmu, tako i danas, kada treba riješiti bliskoistočnu krizu. A bit će to i sutra budu li Amerikanci, ako uđu u rat s Irakom, koristili turske vojne baze. Turske brige i kalendar ne mogu sami biti izlika za američku drskost. Daleko je iza nas vrijeme kada su Bushovi savjetnici predlagali Bushu da se predstavi kao 'ponizni orijaš' i kada je američki predsjednik, za svog prvog obilaska po Europi, rekao da je došao ponajprije da bi slušao. Bilo je to prvih mjeseci njegova mandata. Kasnije su 11.IX. i rat protiv međunarodnog terorizma toliko povećali krutost Amerikanaca da zaboravljaju kako se trebaju ponašati, kao i pomoć koju im je Europa, napose Francuska, pružila u sukobu sa Sadamom Huseinom. Ne možemo ni zamisliti kako bi reagirao Washington kada bi europski čelnik telefonirao Bushu i zatražio od njega da otvori granice s Meksikom, pa i da vrati Kaliforniju i Teksas koji su nekad pripadali Meksiku! Kao i obično, najskeptičniji će Europljani reći da Europa griješi ako - i kada - dopušta da se s njom tako postupa. To je, mislit će, još jedan dokaz da politički ne postoji i posljedica njezinih podjela. Čak i da je optužba utemeljena, to nije razlog da odobrimo američku obraženost. Ostati bez jedne ruke, ne znači da moramo žrtvovati i drugu", u uvodniku lista piše Michel Schifres.