NJ 19. XII. SZ: KAKO UJEDINJENI NARODI MOGU UTJECATI NA PITANJE IRAKA?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. XII. 2002. Strategije za čuvare "Svijet će i sljedeće godine progoniti pitanje rata odnosno mira s Irakom. No, organizirani svijet mora se već sada suočiti s pitanjem mogućeg utjecaja na tu odluku. Ovog četvrtka glavni inspektor Ujedinjenih naroda Hans Blix izvijestit će Vijeće sigurnosti UN što misli o izvješću Bagdada o iračkom naoružanju. Gotovo istodobno svoje će mišljenje objaviti i Bushova vlada. S užitkom će izložiti na stup srama laži i propuste u Sadamovoj ispovijedi i optužiti diktatora za kršenje najnovije rezolucije UN o Iraku. Zaprijetit će ratom a tada ipak salijetati UN da pojačaju pritisak na Bagdad. Ujedinjeni narodi moraju pak i dalje nagađati je li Washington već odlučio hoće li rat ili mir. No, ne smiju se time zadovoljiti. Moraju uvježbati sve moguće scenarije kako bi u slučaju rata mogli spasiti što se spasiti dade. Pritom valja napomenuti da je najpovoljniji scenarij istodobno i najmanje vjerojatan: SAD su samo blefirale, ne žele veliki rat i mogu tolerirati čak i Sadama pod uvjetom da njegovom grabežljivom režimu budu izvađeni zubi. Kako bi to postigao i mamuznuo trome Ujedinjene narode, Washington je skicirao svoju ratnu sliku koja bi trebala funkcionirati kao kulisa prijetnje. Po tom scenariju UN mogu samo dobiti. Držeći korak s Amerikom, vjerojatno će pokušati razoružati Sadama i bez rata. Drugi scenarij drag je kritičarima Amerike: i po njemu su SAD samo blefirale - doduše, sa suprotnom namjerom. Njihov cilj nije razoružanje već svrgavanje Sadama i quasikolonijalna kontrola Iraka. Zato igraju na kartu rata - bez obzira na ishod inspekcija. Takvu strategiju Ujedinjeni narodi ne bi smjeli trpjeti jer će se u protivnom odreći svrhe svog postojanja - očuvanja mira u svijetu. U tom bi slučaju rat ponovno postao sredstvom politike - i to ne samo za samoobranu već i za realizaciju imperijalnih ili gospodarskih interesa. Dakle, svijet bi u najmanju ruku trebao glasno prosvjedovati protiv takvog raspleta. Vijeće sigurnosti trebalo bi uskratiti svoj blagoslov i jasno dati do znanja da je posrijedi razaranje međunarodnog prava. Bilo bi to nešto više od puke moralne geste. Iako se tako ne čini na prvi pogled, Washington treba Ujedinjene narode. Doduše, mogao bi i sam izboriti pobjedu u ratu ali uz kakvu cijenu: bez mandata UN SAD bi morale same snositi sve troškove. Njihovi arapski saveznici još bi teže obuzdavali mase a s kućnim problemima suočio bi se čak i odani Tony Blair. Sve to Washington najvjerojatnije ne priželjkuje. Zato će i dalje nastojati pridobiti potporu međunarodne zajednice. Kako će pak ova reagirati u slučaju realizacije trećeg scenarija? Po njemu je Sadam samo blefirao. Zapravo povlači za nos inspektore za oružje i ni u kom slučaju nije spreman odreći se oružja za masovno uništenje. Ako Washington to dokaže, Bushova vlada može opravdano umarširati u Vijeće sigurnosti UN i zatražiti konkretne poteze, drugim riječima - ustrajati na usvajanju rezolucije o ratu. Za Vijeće sigurnosti bio bi to početak dugotrajnog balansiranja: s jedne strane moralo bi prihvatiti opravdanu želju Amerikanaca za prisilnim razoružanjem Bagdada a s druge spriječiti veliki ratni požar. Rješenje bi se moglo pronaći u striktno ograničenim ovlastima: ustraje li Sadam kruto na svom oružju, dopušteno ga je 'razoružati vrućim metodama', kao što se kaže u diplomatskom žargonu. U tom bi slučaju Amerikanci mogli bombardirati ciljeve poput tvornica oružja i raketnih silosa sve dok režim ne popusti. Ništa manje ali i ništa više. Time bi Ujedinjeni narodi zadržali ulogu čuvara mira u svijetu. Istodobno bi takvo rješenje bilo prihvatljivo i za Bushovu vladu. Koncept preventivnog suzbijanja opasnosti, koji Washington odnedavno zagovara - bio bi u tom slučaju priznat - uz određena ograničenja. Sadam bi bio oslabljen a američki saveznici u Europi mogli bi se ponovno svrstati iza svoje vodeće nacije", napominje na kraju komentara Stefan Ulrich.