NJ 18. XII. SZ: PRIZNANJEM SMANJUJE KAZNU?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 18. XII. 2002. Kad padnu zidovi šutnje "Mnogi Srbi pogrdno je nazivaju izdajnicom a valja napomenuti da nikada nije bolje služila svome narodu nego kada je u Den Haagu priznala krivnju. 'Bila sam radikalnija od svih jer je bio rat', izjavila je svojedobno nekadašnja heroina bosanskih Srba Biljana Plavšić. U aktualnim uvjetima krhkog mira na Balkanu Plavšićka čini zaokret za 180 stupnjeva. Priznaje ubojstva, mučenja i protjerivanja, koja su - uz njezinu suodgovornost - počinili srpski krvnici u Bosni. Izražava kajanje i poziva druge ratne veličine na preobraćenje. I na kraju umirovljeni rasni fanatik objavljuje i da glavom i bradom želi služiti međuetničkom pomirenju. Previše lijepo da bi bilo istinito - ili je posrijedi istinsko čudo preobrazbe u Den Haagu? Vjerojatno neće samo sucima biti teško povjerovati u katarzu 72- godišnje dame. Plavšićka se možda samo nada nižoj zatvorskoj kazni, želi si uštedjeti mučan sudski proces ili jednostavno osvetiti se nekadašnjim kompanjonima a današnjim zakletim neprijateljima poput Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. No, možda je njezina preobrazba autentična; možda su krvave godine navele ženu s bojišnice na spoznaju da na kraju svega i njezinim dragim Srbima mir više koristi nego rat. Sudska presuda neće ponuditi potpuno odgovor na pitanje je li u pitanju računica ili autentična spoznaja. Ionako je od možda zamršenih motiva nekadašnje profesorice biologije važnije pitanje kakve će biti posljedice njezinog suđenja za ostale - zločince, žrtve i sam sud. Najlakše je odgovoriti na dio pitanja vezan za sud. Naime, za haaški je sud nesretna srpska strategija bila pravi dar s neba. Sud Ujedinjenih naroda za ratne zločince dugo je čekao da jedan od glavnih krivaca za pustošenje Balkana napokon prizna krivnju. Dok se koljači naroda poput nekadašnjih srpskih vođa Karadžića i Mladića još uvijek skrivaju, optuženik broj jedan Milošević izvodi u sudnici svoju propagandnu točku. Virtuozno koristi slabosti mladog međunarodnog pravosuđa i njegovih još slabo iskušanih pravila kako bi posredstvom televizijskog prijenosa držao govore upućene javnosti u Srbiji, zastrašivao svjedoke i nastupao u ulozi progonjenog pravednika iz Beograda. Neki već sumnjaju u smisao suda UN; SAD već koriste njegove slabosti kao argument kontra čitavom konceptu međunarodnog kaznenog pravosuđa. U tom je kontekstu gospođa Plavšić nastupila zaista u pravom trenutku. Njezin dragovoljni odlazak u Den Haag i njezino priznanje osigurali su sudu nešto više od dragocjenih insiderskih dokaza protiv ostalih glavnih optuženika: demonstrirali su njegovu legitimnost. Ako već 'majka svih Srba' ima povjerenja u suce međunarodnog suda, i u Srbiji će teže podržavati glasine o pristranom, osvetničkom sudu NATO-a. Usprkos tome, proći će još puno vremena prije no što većina Srba uvidi da taj sud služi njihovim interesima. Njegove presude dokazuju da nije narod skrivio zločine već pojedini čelnici i vojnici; da nije ubijala Srbija već sasvim određeni Srbi. Ta spoznaja može pomoći pri izlasku iz prkosom opkopane nacionalne tvrđave koja zapravo predstavlja zatvor; može pomoći Srbima da priznaju patnje drugih i zaustave kružni tok osvete. Žrtvama će pak napokon biti zajamčeno ako već ne zacjeljivanje onda bar priznanje rana. Gotovo ih ništa ne uznemiruje više od zatvaranja strahota koje su proživjeli u podrume povijesti. U Den Haagu se ruše zidovi šutnje. Svaka presuda potiče nadu da će bar istina preživjeti rat. Biljana Plavšić počela je sudjelovati u ispisivanju te istinite povijesti. Ta okolnost ne umanjuje nijedan od njezinih zločina ali sprečava novo poniženje njezinih žrtava", zaključuje Stefan Ulrich.