FRANCUSKA, EURO-SUMMIT FRANCUSKO-TURSKE NAPETOSTI

piše: Frano Cetinić PARIZ, 15. prosinca (Hina) - Iako je francuski predsjednik Jacques Chirac nazvao kopenhagenski summit "potresnim trenutkom povijesti", a mediji se pripetavaju tko će pogoditi "u sridu": "Prvi put u svojoj povijesti Europa je ujedinjena", "Velika Europa" ili "Istinski pad Berlinskoga zida", ipak u velikom broju komentara ukazuje se na mnoštvo problema koji stoje pred Europom nakon "velikog skoka". #L# Prerastanjem Petnaestorice u Dvadesetpetoricu - do čega će i de iure doći 1. svibnja 2004. pod uvjetom da do tada budu ratificirani ugovori o prijemu u svih 25 zemalja - EU pristupa najvećem proširenju u svojoj polustoljetnoj povijesti: njezine granice ubuduće će se poklapati sa zapadnim granicama Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, dok se teritorij uvećava za 23 posto, a s 450 milijuna stanovnika (novih 75 milijuna) imat će godišnji brutto proizvod od 9.200 milijardi eura, gotovo isto koliko i SAD. Radi ilustracije tog europskog prijelaza iz "kvantiteta u još veći kvantitet" dostatno je navesti jedan "tehnički" problem: osigurati prijevod na 21 službeni jezik Unije u situaciji kad je broj mogućnosti simultanog prijevoda porastao sa 110 na 420 kombinacija! Dva su velika pitanja u Kopenhagenu: "tursko" - te unutar njega "nove francusko-turske napetosti" (dnevnik "Le Figaro") - i "poljsko" pitanje, do zadnjega trenutka prijetila dovesti sve u pitanje. Turski "juriš" u Europu, zahtjev da se odredi "datum datuma za početak pregovora o prijemu" - uz snažno lobiranje samog američkog predsjednika Georgea Busha, državnog tajnika Colina Powella i drugog čovjeka Pentagona Paula Wolfowitza - imao je na trenutke odlike prave psihodrame. Turska je, naime, željela da se o njezinim "euro-odlikama" izjašnjava žiri od 15, a ne 25 članova ("uključujući i katoličku Poljsku"!), koji neće imati žarke želje da s mukom stečene "povlastice" dijeli s novim "uljezom". Čak i oni koji su najviše podržavali tursku kandidaturu, London, Rim, Madrid, Lisabon, Bruxelles i Atena (ova zato što bi htjela na Europsku uniju prenijeti svoje probleme s istočnim susjedom) bili su zapanjeni turskim prijetnjama odmazdom: od bojkota europskih proizvoda pa do najave ulaska u NAFTA-u (Zona slobodne trgovine koju čine SAD, Kanada i Meksiko)... Na izjavu turskog premijera Abdullaha Gula da je "istinska ucjena ona koju je pokrenuo Jacques Chirac, francuski je predsjednik odgovorio ne krijući svoju ljutnju kako zbog američkih pritisaka, tako i zbog turskih prijetnji: "Važno je da kandidati nauče duh zajednice, ali je još važnije da se ponašaju odgojeno i civilizirano", dok je luksemburški premijer Jean-Claude Junker govorio o "osjećaju ozlojeđenosti koji je prevladao", a Valery Giscard d'Estaing, predsjednik Konventa, predložio: "Krenimo s organizacijom europske Europe". Najviše tursko izaslanstvo (Tayyip Erdogan i Abdullah Gul) na kraju je - nakon "vrlo pristojnog" susreta s njmemačkim kancelarom Gerhardom Schroderom i s francuskim predsjednikom - pristalo na ono što je nekoliko sati ranije, prema riječima samog Gula, bilo "neprihvatljivo": do razmatranja turske kandidature temeljem ispunjenja "kopenhagenskih kriterija" može doći tek u prosincu 2004. Zauzvrat, Turska je odustala od protivljenja korištenju logistike NATO-a za potrebe "europske obrane", ali i dalje u rukama drži "ciparsku kartu", pitanje podijeljenog otoka, za koji su svi "protagonisti" vjerovali, suprotno brojnim dokazima, kako nije vezano s "turskim pitanjem". Tek što je riješen "turski slučaj", buktinju nezadovoljstva preuzima Poljska koja u ime "desetorice" traži svoja "prava" - "prije no što je i postala članicom" (prenosi dnevnik "Liberation"): milijardu više od ponuđenih 40,4 milijardi eura, iako je predsjedavajući, danski premijer Andres Fogh Rasmussen, dan ranije rekao da u "lisnici nema više ni prebijene pare". Poljska će u razdoblju od 2004. do 2006. dobiti tako blizu polovine od ukupne euro-pomoći, a gledano per capita i od zemlje do zemlje: svaki stanovnik Češke u prosjeku 70, stanovnici bogatije, ali pastoralnije Slovenije 100, Poljske 166, a baltičkih država po 400 eura godišnje. Ukupni pak troškovi proširenja - oko 42 milijarde eura - predstavljaju polovicu "Marshallova plana", što daje podatak da svaki francuski građanin, izračunato je, izdvaja na ime proširenja Unije 40 eura godišnje, u razdoblju od 1990. do 2006. U završnoj deklaraciji, Europsko vijeće "određuje kao cilj prijem Bugarske i Rumunjske u 2007. godini", dok se, istodobno, "ponovno naglašava europska perspektiva zemalja, zapadnog Balkana": Hrvatske, Srbije/Crne Gore, BiH, Makedonije i Albanije - mada se u njihovu slučaju ne određuje datum za početak pregovora. (Hina) fcet dh