U FRANCUSKOJ SE NE STIŠAVA RASPRAVA OKO PRIJEMA TURSKE U EU

piše: Frano Cetinić PARIZ, 7. prosinca (Hina) - Mjesec dana nakon što je Valerie Giscard d'Estaing, predsjedavajući Europske konvencije, uzbudio duhove na "Starom kontinentu" izjavom kako "Turska nije europska zemlja" i da bi njezin prijem označio "kraj Europe", u Francuskoj se ne stišava polemika oko tog pitanja.#L# Rasprava prošloga tjedna u Nacionalnoj skupštini, nakon izvještaja što ga je zastupnicima podnio BGE, pokazala je kako je "tursko pitanje", nakon javnosti - koja većinom od 59 posto odbacuje prijem Turske - podijelio i samu političku klasu zemlje, podjela koja se ne poklapa s tradicionalnom crtom razdvajanja na "ljevicu" i "desnicu". Samo nekoliko dana nakon izvanredne parlamentarne rasprave, fenomen koji je sam po sebi rijedak, na tu temu oglasio se šef diplomacije Dominique de Villepin, govorom u Marseilleu, u kojem je naznačio obrise francuske vizije "velike Europe". Petnaestorica plus 10 kandidata plus Rumunjska i Bugarska plus Turska plus zemlje "sudionice Zagrebačkog summita" - Hrvatska, Srbija/Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Albanija - to je "prvi krug", oko kojega se gradi drugi, "zemlje partnerstva" - Rusija, Ukrajina i zemlje Sredozemlja, te naposljetku, treći krug "pridružene zemlje" Afrike. I ono što ne mogu posve iskreno reći odgovorni na različitim razinama vlasti, kaže se na stranicama vodećih dnevnika, u čemu prednjače Le Monde i Le Figaro, koji danima već posvećuju odnosima Turska/EU i po nekoliko stranica. Za prijem Turske izjasnili su se na stranicama ovih dnevnika, bivši socijalistički premijer, trenutačno euro-zastupnik, Michel Rocard, i to bez ikakvih rezervi, te visoki povjerenik EU za vanjsku politiku i sigurnost Javier Solana. "Turska ima svoje puno mjesto u Europi", kaže Solana, ali isto tako postavlja i prešutnu ogradu jer, po njemu, "o samoj Turskoj ovisi hoće li znati iskoristiti svoju šansu", tj. ispuniti "kopenhagenske kriterije". Protiv ulaska Turske - ili za njezin ulazak na "grčke kalende" - među prvima se izjasnio bivši šef francuske diplomacije Hubert Vedrine koji, razvijajući Giscardove ideje i argumente, drži da je od vitalnog značenja da se razjasni što je "europski identitet", da se vodi računa gdje su "europske granice". Eurozastupnik Jean-Louis Bourlanges, jedan od najuglednijih francuskih znalaca "europskog dosega", iznosi mišljenje da je "tursko pitanje ključ ustavne debate", jer ono na dnevni red postavlja određenje EU kao "posebnog zemljopisnog, povijesnog i političkog entiteta". On hvali hrabrost D'Estaingea da pokrene "tursko pitanje" u raspravama Konvencije, ali sa žalošću ustvrđuje da je to možda samo da bi se izbjegla ozbiljna rasprava o reformi euroinstitucija. Potsjećajući na podatak da je na euro-summitu u Helsinkiju, u prosincu 1999. kad je Turskoj "priznata europska vokacija", ta sudbonosna odluka bila donijeta nakon svega tri minute rasprave i da joj je posvećen bio jedan jedini redak u završnom priopćenju, Bourlanges se pita može li buduća granica EU prolaziti posred Kurdistana, što bi za posljedicu donijelo i to da imamo "Europske Kurde" i "Azijske Kurde", kao što u Ionesca imamo "afričkog i azijskog nosoroga". Polemika ima i veseliju stranu, onu koju ozbiljniji povjesničari nazivaju, "delirijem potrage za porijeklom". Nakon što otpjevaju, kao obavezni sastav, novokomponiranu ariju kako "Europa nije kršćanski klub", pristaše ulaska Turske u EU posežu za "poganskom" Trojom, za Hektorom i Andromahom, Talesom, za "pravovjernom" i koncilskom Nicejom ili Tarsom (rodnim gradom Saula/sv. Pavla) i premošćujući tako čitava tisućljeća koja dijele "mitsku" Troju i, kasnije, "egejsku civilizaciju" od dolaska Turaka u Malu Aziju (dakle Aziju!) prenose, i ne hoteći, težište rasprave s teze o europskom karakteru Turske, na tezu o "turskom karakteru" Europe. Brojni sudionici u ovoj raspravi ne žele se, dakle, zadovoljiti ulogom primalje koja prisustvuje i pomaže pri rođenju, već žele biti nekom novom vrstom babice, onom koja želi utjecati na spol budućeg djeteta. (Hina) fcet dh