RU NEZAVISIMAJA GAZETA 2. 12. 2002. RUSKA VNJSKA POLITIKA

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 2. XII. 2002. Dronjci ruske diplomacije U protekloj godini vanjska politika Moskve nije stekla nikakav stožer, piše Evgenij Vasiljev. Glavno dostignuće ruske vanjske politike u protekloj godini jest učvršćena suradnja Moskve i Washingtona. S 'američkim čimbenikom' ionako su vezani najznačajniji ruski vanjskopolitički uspjesi, a i ono što se takvim predstavlja. Zahvaljujući Amerikancima, ističu u Kremlju, 'otklonjena je afganistanska opasnost od talibana'. Uz njihovo sudjelovanje i Tbilisi je počeo osjetljivije reagirati na 'čečensku brigu' Rusije. Napokon, u samom čečenskom problemu i Kremlj se počeo osjećati komfornije otkako je Washington 'diskvalificirao' Mashadova kao mogućega pregovarača. Između Europe i Azije Moskva je postala ključnim saveznikom SAD-a na protuterorističkim frontama i u borbi protiv širenja sredstava masovnog uništavanja (SMU). Strane su složne u tome da je zajednički izbor prijetnja - ratoborni islamski fundamentalizam i ekstremizam. Trgovine glede razmimoilaženja i nesuglasica o objektima borbe bit će i dalje pa se treba dogovarati i usklađivati svoje gospodarske i političke stavove. A sporovi u hodu su neizbježni. Narasla ovisnost Moskve o Washingtonu diktira promjene u mnogim moskovskim stajalištima: 'drugi val širenja NATO-a u Moskvi je zato primljen bez primjedaba, iako rusko društvo i dalje na to gleda neprijateljski. Da li 'sila zakon mijenja' ili nam NATO doista nije više neprijatelj - Putin će morati objašnjavati narodu. Zbog svega se toga zaključuje kako pozicioniranje Rusije kao dijela zapadnog svijet a još nije gotovo u ovoj godini. Razdor s Eurosavezom pokazuje koliko je teška integracija u zapadni svijet. I to ne u kolotečini borbe protiv nekoga, nego u općeprihvaćenim i vrednovanom prostoru, kroz usklađivanje osnovnih interesa. Nama izgleda bolje ide udruživanje radi borbe protiv nekoga, a to bi značilo - najbolje sa 'starijim svjetskim policajcem' (SAD), nego li s najkrupnijom integracijskom zajednicom zapadnih zemalja (EU). Lakše nam je s Amerikancima dijeliti 'zone odgovornosti', nego li tražiti zajednički jezik s onima na koje smo osuđeni povijesno i zemljopisno. Zajednički 'prostor utjecaja' Moskvi lakše polazi za rukom s autoritarnim režimima, bili to partneri u ZND-u ili Kina. S njima nema problema ne glede Čečenije, ni ljudskih prava ni SMU-a. A nema ni razgovora o 'općim vrijednostima', nego surađujemo u okvirima Westfalskog sustava: nitko se nikome ne miješa u poslove, a prvo se vrednuju geopolitički a onda gospodarski interesi. Ali već se i na toj fronti pojavljuju pukotine: Lukašenko želi gospodarske povlastice i pravo na veto u Saveznoj državi, u zamjenu za to što, kao, Bjelorusi 'pokrivaju' Rusiju sa Zapada. Od koga? Kažu: od toga istog NATO. U Moskvi o tome šute - znači, da jest tako. U protekloj godini i dalje smo se lomili između Europe i Azije. I na geopolitičkom planu i unutar samoga ruskog društva i političke elite. Zato nismo jasno kazali svijetu tko smo mi: dio zapadne zajednice ili neka Euroazija. Želimo bez viza u Europu, ali pritom držeći otvorenom granicu s 'našom' Azijom. Želimo stvarati zajednički gospodarski prostor a Europom ali isto i u okvirima ZND- a. Želimo biti strateški partner Americi, ali i razvijati 'povjerljivo partnerstvo' u vojno političkoj sferi s Kinom. Kao rezultat, kod onih koji su nas pratili - nismo stekli povjerenje. Tako samo zasad stranci i jednima i drugima. Peking je prošle godine s nama potpisao dogovor u cilju strateškog partnerstva, a onda gledao kako se strelovito okrećemo prema Zapadu. Jasno da su Kinezi shvatili da se ne treba uzdati u rusku vjernost... Politika prijelaznog razdoblja Kako nam vanjska politika nije rezultat općenacionalnog sporazuma ni odrazom dugoročne strategije razvitka - mi smo i dalje 'prijelazna' država koja nema formiranu vanjsku politiku. Nemamo sporazuma u vanjskoj politici, onoga koji se stvara unutar građanskoga društva, među politološkim centrima. (...) Naša se vanjska politika stvara u kuloarima, u visokim kabinetima i ne obvezno u diplomatskim. Tajkuni lobiraju za svoje interese kroz 'kabinete', a još ih podupiru kroz najutjecajnije, o njima ovisne, tiskovine. U našem parlamentu nema rasprava o vanjskoj politici, ili su samo spekulativne ili prigodne. Jedan mi zastupnik kaže kako će se naša vanjska politika i dalje voditi 'reagiranjima' od slučaja do slučaja. Tko će to činiti nije baš jasno, ali izgleda da će biti pod utjecajem lobista nekih korporativnih interesa ili pod vanjskim utjecajem, na primjer, SAD-a. Iako su naši lobisti, za razliku od američkih, anonimni - uvjeravaju nas da su njihovi interesi - državni. Ali, prije će biti da su samo korporativni, koji ne prelaze okvire 'vojno-sirovinske' ekonomije, koja ne pomaže razvoju konkurentnosti Rusije na svjetskom tržištu. Dronjavo odijelo korporativno-grupnih interesa održava pokidanu na komade našu vanjsku politiku, izmičući cijele regije izvan sfere ruskih utjecaja. Izlazi da ondje gdje nema naših korporativnih interesa, na primjer na Balkanu, onda tu nemamo što reći. A na drugim mjestima, gdje ih imamo, na primjer u Ukrajini gdje je veleposlanik Viktor Černomirdin, prednost korporativnih interesa nad političkim je očita. Kad veleposlanik ima na stolu telefon s izravnom vezom s predsjednikom, znači da se u vanjsku politiku ministar vanjskih poslova uopće ne miješa. Rezultat je svakome očit, kada je diplomacija sluškinja politike: u Jugoslaviji smo zadnju kartu stavljali na Miloševića, u Ukrajini na Kučmu, u Bjelorusiji na Lukašenka, a u Iraku - na Saddama. Prijateljujemo ne sa zemljama i ekonomikama, nit s vrijednostima', nego s elitama, grupama i liderima. A onda počinjemo 'izdavati' pa se 'umiljavati': tako dolazi do širenje NATO-a, sloma Ugovora o strateškom naoružanju, dolaska Amerikanca u Srednju Aziju, prihvaćanja iračke rezolucije unatoč nama itd. A onda se predsjednik 'ozari' i 'odmahne'. 'Uspješna vanjska politika Rusije mora se zasnivati na poštovanju razumne ravnoteže između njezinih ciljeva i mogućnosti dosezanja', pisao je Putin 2000. u dokumentu Koncepcija vanjske politike RF-a. U praksi, ton nam zadaje inercija velikodržavnosti - da s e nekome prijeti prstom a nekome šakom. I poslije ritualne geste, rezultata nema i onda uslijedi zapovijed 'svi natrag'. Kao u pitanju Kalinjingrada. Koliko god smo pritiskali Eurosavez, viza će ipak biti, makar zamjenskih. Kremlju laska što mu je Amerika počela podilaziti - s njom se opet osjećamo kao velesila. Iako u stvari jedva možemo ostati regionalnom državom. A koliko se u ruskoj vanjskoj politici slijede načela međunarodnoga prava? Može li na primjer borba sa separatizmom biti 'ispravno načelo' u odnosu na 'lojalne partnere' (kao što je Kina u okviru Šangajske organizacije za suradnju) ili 'nelojalne' poput Gruzije. Je li ispravno dijeliti separatiste na 'svoje' (Ardzinba u Abhaziji, Smirnov u Pridnjestrovlju) i 'tuđe' (Dalajlama). O tim pitanjima nismo mogli dobiti razjašnjenja ni od Kremlja ni od MVP- a. Ali zato 'skliske teme' do besvijesti rabe lideri lijevih i nacionalističkih grupacija. Tipična je praksa našega MVP-a - kad se predsjednik sprema u neku 'prijateljsku' zemlju, onda veleposlanstva i konzulati grade virtualna Potemkinova sela kako bi izgradili dojam kako nas cijene i poštuju ondje pa bi bilo vrijeme da se stvari strateško partnerstvo. Sad je već i Peking uzeo kurs prema približavanju SAD-u, pa i s NATO- om: očito ih ne zadovoljava naš oštri geopolitički trokut. A na to se moramo jako zamisliti. Više nam nema igre na proturječnosti između Kine i Zapada pa treba prestati i s ulogom mlađega brata na dvjema bojišnicama.