FRANC-LE FIGARO OD 26.11.02. SLABOSTI NJEMAČKE DIPLOMACIJE

FRANCUSKA LE FIGARO 26.XI.2002. Slabosti njemačke diplomacije "Godina 1999. bila je godina Njemačke i crveno-zelene koalicije. Pošto se, prvi put u povijesti Savezne Republike Njemačke, upustila u rat na Kosovu, njemačka je diplomacija zabilježila dvostruki pogodak preuzevši ulogu posrednika između srbijanskog, ruskog i europskog predsjedništva, kako bi se dogovorili o prekidu neprijateljstava i utvrdivši plan za stabilnost Balkana. Kancelar je znao pridobiti javnost uvjerivši je u opravdanost napada na Srbiju. Njemačka je bila promaknuta, pa se tako, primjerice, početkom te godine na njezinu tlu održala konferencija o Afganistanu. Naprotiv, 2002. godina bit će, na koncu, annus miserabilis, godina koju bi koalicijska vlada i Njemačka najradije zaboravile. Jer, vlada je uspjela profućkati politički kapital - politički ugled - koji se brižno stjecao zadnjih godina. Upornom protimbom bilo kakvom ratu protiv Iraka, Gerhard Schroeder je svakako postavio dobra pitanja: zašto napasti Irak, a ne terorizam? Je li rat potreban? No ostao je bez prava na odgovor. Pokazujući karte u predizbornoj utrci - najavivši da Njemačka neće sudjelovati u ratu protiv Iraka što god da odluči UN-ovo Vijeće sigurnosti - lišio je njemačku diplomaciju i najmanjeg manevarskog prostora. Onemogućio je njezin utjecaj ne samo u Vijeću - kojega će rotirajući član biti od 1.I. sljedeće godine - već i na Sjedinjene Države; nije li Schroeder uvjeravao Busha, u prigodi njegova posjeta u svibnju, da ima njegovu potporu u iračkoj stvari? Nije li dokaz da je koalicija zašla u slijepu ulicu to što je očajnički htio biti susretljiv - ili možda popustljiv? - prema Washingtonu, u nadi da će laskanjem pridobiti predsjednika Busha. Odmah nakon izbora, Joschka Fischer se odlučno očitovao za primanje Turske u Europsku uniju; što god o tomu mislili, najava je bila prenagljena. Kada je riječ o Afganistanu, gdje njemačke i nizozemske postrojbe predvode Isaf, ministar obarane Peter Struck založio se da NATO bude 'lead nation'. Na NATO-ovu susretu na vrhu u Pragu kancelar je htio istaknuti da će njegova zemlja, dođe li do rata s Irakom, pružiti SAD-u logističku pomoć koju, uostalom, po ugovoru mora osigurati. Međutim, ono što bi najviše zadovoljilo američku upravu, naime općenito jačanje vojne moći, Njemačka ne može osigurati zbog nedostatka financijskih sredstava. Tako se obvezala da će nabaviti transportne zrakoplove A 400M, ali je zbog užasnog stanja u javnim financijama morala ograničiti narudžbu. U stvari, Njemačka svoje slabosti prenosi na međunarodnu pozornicu - proračunsku jer je na repu EU-a što se tiče izdvajanja za obranu, ali i političku. Našavši se u nezgodnom položaju, ugrožen od suparnika za kojeg se činilo da će ga pobijediti na izborima, Gerhard Schroeder se udvarao javnosti umjesto da je predvodi, protivno onome što su činili drugi prije njega - Willy Brandt i Helmut Schmidt, da druge ne spominjemo. Da su se ograničili na istraživanje javnog mišljenja, Willy Brandt ne bi koncem 60-ih zagovarao detant prema Istoku, a Helmut Schmidt se koncem 70-ih ne bi zalagao za raspoređivanje američkih raketa na njemačkom tlu. Napokon, zadržavši u vanjskoj politici unutarnjopolitičke parametre, njemačka je vlada propustila prigodu da zacrta europsku politiku polazeći od, u biti dosta sličnih odgovora Pariza i Berlina na iračko pitanje. Bez Njemačke, europska vanjska politika znači zapravo francuska i britanska vanjska politika koje vuku svaka na svoju stranu. Jer, premda je neobično proljepšanje u Saint-Malou 1998. omogućilo da se najavi osnutak europskih snaga za brzo djelovanje, što je potvrđeno u Laekenu prije godinu dana, Britanci i Francuzi, kao i obično, ne slažu se u jednom: koliko se treba približiti, ili pak udaljiti od SAD-a. Međutim, zasad se s Berlinom ne može graditi europska vanjska politika, jer nema njemačkih diplomatskih i vojnih mogućnosti ni dogovora između Pariza i Berlina o 'snažnoj Europi'. Premda se, uoči četrdesete obljetnice Elizejskog ugovora, Pariz i Berlin jako trude da opet pokrenu francusko-njemački motor, njihova inicijativa na vojnom planu u sklopu Konventa, premda je zanimljiva, ne može biti dovoljna. Ne bude li se povelo računa o Velikoj Britaniji, mogli bismo imati slabu Europu", piše politolog Ann-Marie le Gloannec.