AU 28. XI. DS: SCHROEDER I SAD

AUSTRIJA DER STANDARD 28. XI. 2002. Schroederov hod po žici "To se moglo i očekivati - njemački kancelar Gerhard Schroeder ne može održati svoje kategorično NE bilo kakvom obliku sudjelovanja Njemačke u ratu protiv Iraka - čak i uz odgovorajući mandata UN-a - i istodobno izbjeći nanošenje ozbiljne i dugotrajne štete njemačko- američkim odnosima. Schroeder je dao riječ svojim biračima. Odbijanje sudjelovanja u vojnoj akciji protiv Bagdada najvjerojatnije je osiguralo crveno- zelenoj koaliciji tijesnu pobjedu na izborima za Bundestag. U međuvremenu su socijaldemokrati u anketama zabilježili dramatičan pad potpore birača na manje od 30 posto - što je posljedica zamagljivanja dramatičnog stanja u proračunu. Kada bi Schroeder još više izišao u susret zahtjevima Washingtona za potporom u slučaju vojnog pohoda na Irak, ponovno bi se izložio optužbi da je jednostavno prevario birače. Ionako će tek najvelikodušniji interpretatori protumačiti dozvolu na temelju koje će Sjedinjene Države u slučaju rata moći neograničeno koristiti njemački zračni prostor i svoja uporišta u Njemačkoj kao nesudjelovanje Njemačke u ratnom pohodu. Tijekom rata u Zaljevu 1991. g. Njemačka je bila najvažnija logistička baza i tranzitna zona američkih postrojbi - koje su se, doduše, u tom razdoblju oslanjale na puni mandat Ujedinjenih naroda. Aktualnu odluku crveno-zelene vlade u Berlinu fundamentalisti među njezinim biračima ionako će smatrati previše širokogrudnom dok će je Amerikanci ocijeniti nedovoljnom. Postoje, doduše, značajni - međunarodnopravni, moralni i praktični - argumenti protiv rata u Iraku a na praškom sastanku na vrhu NATO-a tek su teškom mukom prikrivene razlike u mišljenjima unutar saveza oko kićeno formulirane potpore rezoluciji UN. No, Schroederovo a-priori odbijanje bilo kakve vojne akcije protiv Sadama huseina bilo je motivirano razlozima izborno-taktičke prirode. Ta činjenica očituje nedostatnu državničku viziju i vjerojatno će - kao što se već sada nazire - uroditi ozbiljnim posljedicama po transatlantski odnos", zaključuje Josef Kirchengast.