NJ 2. XII. WELT: TURSKA NE MOŽE U EUROPSKU UNIJU?

NJEMAČKA DIE WELT 2. XII. 2002. Četrdeset godina neiskrenosti "Od 1963. godine Europljani neumorno naglašavaju europski karakter Turske. No, ozbiljna rasprava o tome što uistinu znači prijem Turske u europski klub nije vođena puna četiri desetljeća. U primozgu odgovornih vjerojatno je postojano poput pilule za umirenje djelovala pretpostavka da Turska vlastitim snagama vjerojatno nikada neće postati zrelom za članstvo. Europljani su u prošlosti neprekidno pooštravali zahtjeve za prijem u članstvo. Očitovanja o prihvatljivosti Turske u ulozi članice EU lako su prelazila preko usana čelnih političara u EU budući da su dobro znali da svaki korak naprijed u EU dodatno udaljava zemlju na Bosporu od Europe. Mučenje i kršenje ljudskih prava, dominantna uloga vojske, rat protiv Kurda - sve to bilo je nespojivo s pristupom Turske EU. U proteklim desetljećima Europa se razvila iz čisto gospodarske zajednice u savez država i nacija, međusobno svoje tješnje povezan i na političkoj razini. Bruxelles iritiraju aktualni napori zemlje na Bosporu da uvede europske demokratske i pravne standarde. Iako mnogo toga zasada ostaje na razini najave, Ankara svojim reformskim jurišom suočava šefove europskih država i vlada s dilemom. Obećanje je obećanje? Turneja turskih čelnih političara po europskim metropolama pokazuje da načelno pitanje može li Turska uistinu postati sastavnim dijelom Europske unije zadaje veliku glavobolju. Posvuda ih uvjeravaju da je Turska sa svojim reformskim nakanama na pravom putu te da se, naravno, treba razgovarati i o terminu za početak pregovora o njezinu pristupu EU. No, Pariz, Berlin, London ali i Atena ne navode precizno koji bi to termin trebao biti. Zločesti promatrač optužit će EU za propisnu količinu laži u odnosima s Turskom. U najmanju ruku Schroeder, Blair i Chirac igraju poznatu europsku igru dobivanja na vremenu. No, ono polako istječe. I to zato što - ni konzervativne ni socijaldemokratske - vlade članica EU-a do dana današnjeg nisu uspjele definirati europsku zajednicu ni iznutra ni prema van. Što je zapravo bit europskog karaktera EU-a? Što povezuje samu srž Europe ako ne njezini demokratski, kršćansko-zapadni korijeni? Koliko daleko seže odricanje od nacionalnog suvereniteta u korist Europske unije koja će uistinu zaslužiti taj naziv? Nema odgovora ni na jedno od svih tih pitanja. Članice nisu uspjele ni izvući odgovarajuću konzekvencu i odrediti europske granice prema van. Tako je članstvo otvoreno svakoj zemlji koja ispuni kriterije za prijem - u rasponu od Novog Zelanda do Japana, od Rusije o Južne Afrike. Ta nesposobnost za samodefiniciju urodila je kobnim posljedicama upravo u pitanju Turske. Europljani gotovo i nemaju čime parirati snažnom pritisku Sjedinjenih Država, usmjerenom na sudjelovanje Turske u EU. Nikom u Europi ne bi palo na pamet da iz geostrateških razloga predloži Sjedinjenim Državama prijem Meksika u krug saveznih američkih država. Upravo bi pak to značio prijem Turske u EU. Dok SAD sve temeljitije zatvaraju svoju granicu prema Meksiku, podižući ograde od bodljikave žice, Turska bi se trebala stopiti s Europskom unijom - zato što joj je to prije 40 godina obećano. Odavno su poznate konzekvence takvog poteza ali nijedna vlada ne raspravlja o njima u javnosti. Turska bi na dan pristupa EU postala članicom s najvećim brojem stanovnika, imenovala bi najviše zastupnika u Europski parlament i imala bi kao prva neeuropska zemlja najveću težinu u tijelu koje čine vlade članica EU. U tom slučaju politički najutjecajnija članica EU bila bi istodobno i najsiromašnija - uz nepredvidive posljedice. Složena, mukotrpno odvagnuta ravnoteža između malenih i velikih, siromašnih i bogatih zemalja, koja je članice EU u proteklih 50 godina sve tješnje vezala jedne za druge, bila bi narušena. EU bi se našla pred slomom. Bila bi to ipak previsoka cijena za 40 godina neiskrenosti", smatra Andreas Middel.