RU NEZAVISIMAJA GAZETA 24. 11. 2002. RUSIJA- AMERIKA

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 24. XI. 2002. Savez nesložnih Rusija je postala Amerikancima interesantnija zato što se 'odjednom' promijenila konfiguracija globalnih interesa SAD-a, piše profesor Aleksej D. Bogaturov iz Instituta SAD-a i Kanade Ruske akademije znanosti. Hoće li se sklopiti savez Rusije i Amerike iz trećeg puta? U prvom pokušaju, pri Gorbačevu, ne bi ništa: Sovjetski se Savez raspao i zamisao sovjetsko-američke globalne 'alijanse za poredak' ostade mrtvorođenče. Ništa ne bi ni od drugoga: 'prvopredsjednik' Jeljcin sve vrijeme svoje vladavine dražio je Clintona zahtjevima za jednakošću u partnerstvu, ali je dotjerao samo do svađe zbog rata na Kosovu. Tako Amerikanci nisu ni shvatili zašto je Moskva hlepila za jednakošću, kad nije imala jednakih potencijala kao SAD. Putin je uspio. Prvo, stanje je u zemlji bolje nego za Jeljcina - cijene nafte ne padaju, što omogućava vladi da se povremeno sjeti spomenuti neophodnost strukturne reforme i otkazivanja orijentacije na izvoz sirovina. Drugo, napokon smo našli zajedničkog neprijatelja - zove se terorizam. Nije to da ćemo mi silno pomoći Amerikancima protiv njega. Nije ni to da će SAD pomoći nama u Čečeniji. Ali ipak je zajednički neprijatelj - velika snaga i korist je od njega značajna: prvi put su SAD i Rusija, od Dana pobjede nad nacistima 1945., vidjeli jedno u drugom praktičnu korist. Ranije su, ruku na srce, računali maksimalno na umanjivanje štete. Te su nove okolnosti silno izmijenile političko-psihološku pozadinu rusko-američkih odnosa. Prvi put poslije Gorbačeva Amerikanci su se ponovo počeli odnositi prema Rusiji s primjesom smišljenoga interesa i suzdržanog poštovanja. Rusija je interesantnija Amerikancima zbog toga što se 'odjednom' promijenila konfiguracija 'globalnih' interesa SAD-a, i u novoj - Rusija je zaigrala drukčiju ulogu nego što je bila ona u staroj, zaostaloj iz prošlog vijeka prijelazne strukture međunarodnih odnosa i vanjskopolitičkih težnja Amerike. Ponajprije, pred našim očima odvija se 'europeizacija' američke vanjske politike, čega ranije nije bilo. Američke strateške koncepcije, doduše, spominjale su Euroaziju. Skoro dva stoljeća je glavna vanjskopolitička zadaća Amerike bila sprečavanje nastanka države koja bi bila u stanju uspostaviti hegemoniju u Euroaziji. (...) A sad je drukčije. Europa je ostala važnom, ali je njezino značenje drukčije. Nekoć je bila za SAD prednja crta obrane protiv najopasnijeg protivnika. Sada je Europa za SAD duboko zaleđe, a fronta se pomaknula u dubinu Srednje Euroazije - onamo gdje se dotiču granice Afganistana, bivših srednjoistočnih republika SSSR-a i dviju novih nuklearnih država - Indije i Pakistana. Sada je ondje novo geopolitičko središte svijeta. Na istoku otuda je - Kina, moćna i opasna. Na zapadu - Iran, Irak i Saudijska Arabija, tri moćne naftne države, prve dvije otvoreno, a treća prikriveno - neprijateljske prema SAD-u. Europa tu ničim i nikako ne može pomoći Americi. Njezin je udio - igrati pomoćnu ulogu u američkoj globalnoj strategiji. Kao drugo, promijenila se uloga NATO-a, najmanje za toliko koliko se smanjila strateška uloga Europe. Iako je NATO najprije europska organizacija, samo jedna NATO-ova zemlja, Velika Britanija, može stvarno pomoći SAD-u u rješavanja zadaća globalne ili euroazijske politike. Kao i Europa, NATO je važan SAD-u, ali sada drukčije, jer gubi svoje temeljno značenje. Koliko god bilo paradoksalno, za 'spas' staroga NATO-a kao vojno- političke strukture vanjska politika SAD-a mora u to uvući Rusiju. AKo se ne poziva Rusiju u NATO, onda se savez dosita mora reformirati. Iz osnovne napadačke strukture, on se mora preobraziti u 'običnu' europsku strukturu globalne sigurnosti. U tom slučaju Amerikanci će morati ustrojiti svoju navalnu vanjskopolitičku strategiju u osloncu na dvostrane saveze - s Britanijom, Japanom, a možda i s Indijom. Otuda, kao treće, slijedi nova uloga partnerstva SAD i Rusije. Što ako se naša zemlja nađe među realnim i potencijalnim saveznicima SAD-a. Tečaj suradnje s Amerikancima proglašen je u nas prije deset godina, a njegovi rezultati su očiti tek sada. Ne zato što nas je SAD odjednom zavolio, već što smo im zatrebali. Otud dvostruka odluka o odnosima s Rusijom: dosljedno kritizirati Rusiju za neusuglašenost s njihovim shvaćanjima (recimo, pitanje Čečenije), a istodobno je uvlačiti u dugoročnu vanjskopolitičku suradnju u stvaranju sustava rusko-američkog kvazisaveza. Za nas je to prilika da učvrstimo svoj položaj među jakim državama. S druge je to rizik i izazov: kvazisavez, a u perspektivi možda i normalni savez može biti samo na hladnokrvnim i pomno promišljenim odnosima interesa obiju strana. SAD je trpeljiviji, nego druge zemlje prema Rusiji, pogotovo u pitanjima ljudskih prava. Ali to je samo izvanjsko stanje stvari. U dubini se krije duboka proturječnost u glavnim stvarima. SAD su spreman predložiti Rusiji počasnu ulogu ozbiljnoga partnera s a svim posljedicama - kao što je poštovanje u Washingtonu ruskih vanjskopolitičkih i unutrašnjih pitanja. Ali u Rusiji još nije sazrela elitistička većina koja bi se složila s tom ulogom. Zato se, u želji za zbližavanjem, treba pripremati na neizbježne svađe na tom putu".