WT 19. XI. NOVE ČLANICE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 19. XI. 2002. Krug prijatelja kojima je cilj sloboda "Čelnici 19 zemalja članica NATO-a sastaju se ovog tjedna u Pragu, a glavna svrha sastanka jest poziv za sedam novih zemalja srednje i istočne Europe u Transatlantski savez: Litvu, Letoniju, Estoniju, Slovačku, Sloveniju, Rumunjsku i Bugarsku. Već dugo podupirem ovaj projekt, kao što to čitatelji ove kolumne znaju. Razumijem i to da ovakav entuzijazam zapanjuje mnoge, među kojima su i neki vanjskopolitički stručnjaci koji se od početka boje kako širenje ima mnogo više potencijala da našteti nego da koristi Sjedinjenim Državama. Argumenti protiv širenja NATO-a- i upozorenja koja su ih pratila - godinama su se nizali a događanja su ih uglavnom pobijala. Širenje NATO-a dodatno bi zaoštrilo neprijateljstvo Rusije, na primjer, produljujući njenu ulogu kao neprijatelja Zapada. Drugi argument: Koja je svrha saveza kada više ne postoji zajednički neprijatelj? Ili: kako možemo jačati jamstva za sigurnost teritoriju koji djeluje neobranjivo? Argumenti protiv širenja NATO-a dijele jednu strukturalnu karakteristiku - realno stanje u svijetu nikako ne ide na ruku širenju NATO-a. Prema ovoj teoriji, svijet je okrutan i prepun trajnih činjenica kojima se trebamo prilagoditi. Neprijateljski raspoložena Rusija bi se osvetila za ovakvo širenje (moguće i zbog stoljećima starih ekspanzionističkih sklonosti). Širenje bi sa sobom donijelo i nepostojanje učinkovitog procesa donošenja odluka unutar saveza. Funkcija saveza bila bi ugrožena zbog političke nestabilnosti među novim članicama. I tako dalje. Niti jedan od tih argumenata nije besmislen, svaki od njih je zaslužio (i dobio) ozbiljne protuargumente. No svi su, smatram, krivo shvatili ključnu osobinu projekta širenja, osobinu koja možda nije bila jasna ni onima koji su se najenergičnije zalagali za širenje. Mi koji smo promicali taj projekt, ovo smo smatrali vježbom izgradnje nečega. Svijet tada nije bio amalgam datosti; zapravo, u Europi nakon Hladnog rata sve je bilo još nedefinirano. Imali smo osjećaj (a ponekad i mnogo više od toga) da sada možemo učiniti neke stvari koje bi imale trajni koristan učinak. Neko vrijeme bio sam sklon pitanje širenja promatrati sa klasičnog 'realističkog' stajališta (iako su 'realisti', u smislu u kojem se riječ koristi u teoriji međunarodnih odnošaja, bili uglavnom protiv širenja): Sjedinjene Države, kako su postale moćnije, činile su ono što oduvijek čine sve zemlje koje postanu moćnije: širile su svoju moć. Postojala je još jedna struja koja se zalagala za širenje upravo zbog neizvjesnosti o budućnosti Rusije (takvo stajalište još uvijek postoji među baltičkim zemljama, zbog povijesnih razloga). Drugi, na primjer 'liberali' teorije o međunarodnim odnošajima, širenje su vidjeli uglavnom kao velikodušno proširivanje sigurnosti na narode koji dijele naš sustav vrijednosti. Sa sentimentalne strane, ja, hladnoratovski tvrdolinijaš, također sam osjećao veliki moralni dug narodima koji su toliko učinili kako bi srušili Carstvo zla. Osim toga, narodisSrednje i istočne Europe često su bili energičniji pristaše Amerike od nekih naših starih saveznika. Vrijeme je da im zauvijek pružimo sigurnost. Svatko od nas imao je neki interes u tome, no on je bio malo veći nego što je itko od nas to mogao pretpostaviti. Evo nekih zaključaka koji su, smatram, opravdani događajima do sada. Prvo, NATO je primarno sredstvo za američku uključenost u Europi. Za svo vrijeme Hladnog rata, većina nas NATO je smatrala savezom za obranu od Sovjetskog Saveza. On je to i bio, ali je i Europu postavio u središte američke vanjske politike. To je razlog zbog koje je NATO nadživio sovjetsku prijetnju. Drugo, NATO je trajni mirovni sporazum za članice saveza. Potpisnice Pakta Kellogg - Briand, iz 1928., zauvijek su se odrekle rata. Taj je sporazum bio nekoristan. NATO mir svojih zemalja članica čini smislenim jer je obostrana sigurnost prema sporazumu NATO-a zajednički projekt. Treće, NATO svoje zemlje članice obvezuje u zajedničkom projektu odlučivanja što je projekt zajedničke sigurnosti. On počinje, drugim riječima, prijedlogom da svaka od 19 (uskoro 26) zemalja ima određene ciljeve koje i druge preuzimaju kao svoje. Četvrto, NATO je potaknuo osjećaj pripadanja transnacionalnoj zajednici među građanima zemalja članica. Širenje ovog 'transnacionalnog' društva ima izvanredan potencijal za promicanje mira i napretka. Konačno, NATO je projekt u razvoju. Nema razloga da se smatra kako smo iscrpili svoju sposobnost da ga koristimo obostranu korist njenih zemalja članica. Što je NATO? NATO je ono što mi od njega učinimo", piše Tod Lindberg, urednik časopisa "Policy Review" i član Instituta Hoover.