FRANC-LIBERATION OD 14.11.02. RAZGOVOR SA S. GOULARD

FRANCUSKA LIBERATION 14.XI.2002. Europa od Atlantika do Iraka? U svezi s rasprom oko prijama Turske u Europsku uniju, Sylvie Goulard odgovara na četiri pitanja lista, držeći ipak da Turskoj treba ponuditi partnerstvo, a ne integraciju: " - Je li Europa 'kršćanski klub'? = Ne, Unija koja ima milijun muslimana ne može se temeljiti na vjerskoj isključivosti koja se protivi slobodi ispovijedanja vjere i snošljivosti. Kršćani bi uzalud u Evanđelju tražili opravdanje za takvu segregaciju; baštinici braće Lumieres ne bi mogli tako osramotiti Voltairea. Zatvoriti vrata jednom narodu zbog njegove vjere značilo bi za Europljane zanijekati same sebe. - Je li Europska unija geopolitičko oruđe? = Da, ali u razumnim granicama i po mjerilima koje smo sami utvrdili. Francusko-njemačka pomirba, učvršćenje demokracije u Grčkoj i u Španjolskoj, oslobađanje srednje Europe od komunizma, doista je omogućila i pratila integracija EU-a. Pristaše turskog prijama traže iste povoljne učinke. S razlogom tvrde da je stabilizacija Turske, zemlje koja je na razmeđi između Europe i Srednjeg istoka, sigurno u našem interesu. Mogućnost širenja već je potaknula Turke da počnu reforme (primjerice, ukidanje smrtne kazne). Ona može poduprijeti tursku elitu koja je umjerenija od masa. Ipak, prijam Turske izazvao bi neviđene probleme zbog veličine zemlje i njezina zemljopisnog položaja. To bi značilo da će Unija imati zajedničku granicu s Irakom i da će izravno biti umiješana u sukobe na tom području. To nije baš najbolje što se za nju može učiniti, dok istodobno zapinje zajednička vanjska i sigurnosna politika. Pustolovina bi mogla 'uvesti' nestabilnost u Uniju, umjesto da 'izveze' stabilnost u Tursku. Povrh toga, uspjeh se ne može osigurati isključivo diplomatskom odlukom. Bilo kakav sporazum o prijamu Turske moraju ratificirati parlamenti država članica i narodi. No velika je pogibelj od stvaranja koalicije protiv ulaska Turske, kao i euroskeptika i razočaranih proeuropljana. Građanima je već teško shvatiti proširenje koje je u tijeku. Vlade stalno ističu zahtjev za približavanje Unije građanima i za njezinu veću demokratizaciju. Upravo zato osnovan je Konvent. Kako istodobno mogu narušavati unutareuropsku ravnotežu, nikog ne pitajući za mišljenje? Umjesto da povedu računa o mišljenju javnosti, europske se vlade izlažu pogibli da se praznih ruku nađu sučelice Turcima. To će naškoditi europskom projektu, a neće donijeti nikakvu korist turskom narodu. - Mogu li se na Tursku proširiti prednosti zajedničkih politika? = Teorijski da, ali u stvarnosti teško. Postojanje zajedničkih politika (zajednička poljodjelska politika, strukturni fondovi za financiranje infrastruktura u najnerazvijenijim područjima, primjerice) prilično su pridonijeli uspjehu zajedničkog pothvata. Ta solidarnost znači pogolemu preraspodjelu novca. U tom smislu, potrebe Turske, čiji je najveći dio seljački i nerazvijen, bile bi goleme. Jesu li političari koji podupiru ulazak Turske spremni za to platiti cijenu? Možemo sumnjati u to kada, primjerice, vidimo koliko se opiru širenju poljodjelske politike na Poljsku. Usto, zajedničke politike pretpostavljaju djelotvorne i prihvaćene nadnacionalne ustanove. Zbog svoje demografske dinamike, Turska bi u Uniji brzo zadobila premoć, kako u Europskom parlamentu, tako i u Vijeću, nadmašivši velike države utemeljiteljice (Francuska, Italija i, nešto manje, Njemačka). Ništa ne govori u prilog tomu da bi Europljani prihvatili te promjene niti, uostalom, da bi turski puk pristao na nužan prijenos suvereniteta. - Ima li alternativnog rješenja? = Očito je da ga treba pronaći. Jedini europski odgovor na potrebe gospodarskog razvitka i političke stabilnosti okružja ne može biti 'ulazak ili ništa'. U protivnom, nakon Turske trebalo bi primiti zemlje Maghreba koje traže ulaganja i stabilnost. I tako dalje, 'ad absurdum'. Sa svim zemljama na granici Unije moguća su različita partnerstva, od priključenja europskom gospodarskom prostoru do ad hoc saveza kojim bi se osigurale trgovačke olakšice, kulturna razmjena, politički dijalog i slobodno kretanje ljudi. Europa od Atlantika do Iraka je prevelik projekt koji nema potporu europskih građana. Nastavak političke integracije mora prevagnuti nad geopolitičkim razlozima. Sada to moramo reći Turcima, kako ih kasnije ne bismo ponizili negativnim referendumima na kojima će se populisti svih boja sigurno pozvati na jedini razlog koji u ovoj raspri ne vrijedi, a može zapaliti naša predgrađa: razlog 'civilizacijskog sukoba'".