IT - 13. XI. LA STAMPA - EX-YU, IRAK I SAD

ITALIJA LA STAMPA 13. XI. 2002. Iz jugoslavenske lekcije dolaze uznemiravajuće sjene na budućnost Iraka "Je li obećanje Bushove administracije da će stvoriti demokratski raj u Iraku nakon Saddama, realna stvar ili način da se 'proda' rat? Kako bi odgovorili na ovo ključno pitanje dobro ćemo učiniti ako preispitamo nedavna iskustva drugdje. Afganistana bi mogao još čuvati neko iznenađenje, no za sada osjetljivi partnerski problemi te zemlje izgledaju sasvim izvan američke angažmana ili vizije, bili oni financijski ili moralni. Trenutno bolji model za uobličiti predviđanja bi mogla biti bivša Jugoslavija, u osnovi suvremena zemlja uz određenu infrastrukturu i razmjerno napredno stanovništvo, gdje je Washington imao nekoliko godina da uvede reforme. No ako je ona indikativna za angažman SAD-a nakon kraja bombardiranja, onda budućnost Iraka neće biti lijepa slika. Na gotovo svim poljima, mir i napredak, preobrazba i transparentnost, demokracija i javno povjerenje, izgleda da se nalazimo vrlo daleko od cilja. Srba na prvim predsjedničkim izborima poslije Miloševića u listopadu bilo je toliko malo da je rezultat poništen. Niti jedan od dvojice glavnih kandidata nije pošteno govorio o ratnim zločinima ili raspravljao o načinima kako zajamčiti trajan regionalni mir. Prevladali su nacionalistička retorika, apatija i skepticizam. Vojnici čuvaju neupitnu moć i samostalnost. Bivši Miloševićevi pomoćnici koje se sumnjiči za sudioništvo u ratnim zločinima ostaju na utjecajnim položajima. Napor za stvaranjem slobodnog tržišta vodi predsjednik vlade kojega se sumnjiči da se obogatio sa svojim prijateljima. Monopoli i poslovni ljudi mafijaškog tipa vladaju mnogim industrijama. U Bosni, umjesto da jamče mir i sigurnost, postrojbe SAD-a angažirane su na takozvanom 'osiguravanju snage'. Visoki vojni časnici mogu se pohvaliti činjenicom da je tom politikom do sada izbjegnut bilo kakav napad na američke vojnike. No što je drugo postigla ta misija? Prvi američki zapovjednik savezničkih snaga izjavio je da je jedina odgovornost postrojbi razdvajanje sukobljenih strana i ustvrdio je, netočno, da nema nikakav mandat za hvatanje ratnih zločinaca. Uz neke iznimke, postrojbe u Bosni stalno su izbjegavale preuzeti važnije inicijative. Čak su bile prisiljene povući se pred gomilom koja je bacala kamenje. Fundamentalističke muslimanske postrojbe djelovale su u sektoru SAD-a barem od 1995. do 11. rujna, no američke postrojbe odbile su izvoditi ophodnje selima ili djelovati protiv tih boraca, a još manje otjerati ih kako bi morale činiti, prema uvjetima daytonskih sporazuma. Unatoč stvaranja, na papiru, središnje višeetničke vlade, danas Bosnom zapravo vladaju tri različite nacionalističke vlade; srpska, hrvatska i muslimanska. 'Zli' gospodari rata i sektaši, ostali su tamo gdje su bili. Lokalni izbori bili su katastrofa. A bez vojne zaštite postigao se slab napredak u pogledu povratka izbjeglih, što je osnovni sastojak ako se želi stabilizirati regija. Posljednjih mjeseci je jedan življi povjerenik UN-a pokušao riješiti stanje, dok se čini da se na Kosovu odvija jedan zajednički napor u učenju grešaka iz Bosne. No na obje te lokacije ostaju isti politički problemi, nedostaje struktura za osuvremenjivanje, doslovno nema gotovo nikakve gospodarske perspektive, a resursi se iscrpljuju. Još je važnije to da se čini kako u svijetlu rasprava o tome kako u Iraku ostvariti jednu okupaciju u japanskom stilu po svršetku Drugog svjetskog rata, interes Washingtona za Balkan brzo nestaje. Dok diplomati SAD-a i međunarodne nevladine organizacije čine jedan pohvalan napor, bez punog angažmana Bijele kuće teško je ostvariti napretke. Može li se doista na temelju tih iskustava vjerovati da su snage SAD-a u stanju lokalizirati i ukloniti 'ratne zločince' koji su doprinijeli opstojanju Saddamove vladavine terora? Hoće li SAD učiniti ono što je nužno kako bi se zamijenili regionalni i mjesni dužnosnici koji stupaju u savez s kriminalnim elementima iz osobne koristi, ili čak spriječiti ono što će ostati od Saddamove vojne elite i tajne policije da uspostave svoje feude i zaustave svaku promjenu? Irak, zemlja sa šijitskom većinom, je pod nadzorom sunitske manjine; Kurdi koji su dugo bili pod represijom žele domovinu. Što će biti potrebno kako bi se potisnuli vjerski i etnički rivaliteti koji će se vjerojatno pojaviti u praznini stvorenoj Saddamovim padom? Stanje na Balkanu i u Afganistanu sugerira da Washington neće obaviti cijelu operaciju. Možemo li onda ovisiti o Arapskoj ligi? U Srbiji je barem postojala jedna živa oporba. No u Iraku nema ničeg takvog, a vodstvo zajednice u progonstvu izaziva velike dvojbe među promatračima. Ako Bushova administracija nije spremna usredotočiti se na složen posao u bivšoj Jugoslaviji, tko može vjerovati i samo jednu sekundu da će se angažirati na pretvaranju Iraka u priču o uspjehu?"