DNEVNI PREGLED BR.211 6. STUDENOGA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 5. XI. 2002. Nakon Jugoslavije i Afganistana na redu Irak? Ratni put bombardera Stealth B2. Prilog Alexa Belide. Ako Sjedinjene Države uđu u rat s Irakom, sukob će najvjerojatnije otpočeti napadom B-2 Stealth bombardera koji će ispustiti bombe s navođenjem na postrojbe zračne obrane Bagdada te na ključne vojne objekte. Izvjestitelj Glasa Amerike iz Pentagona Alex Belida imao je rijetku priliku da izbliza vidi ovaj zrakoplov vrijedan preko dvije milijarde dolara, posjetivši zračnu bazu Whiteman u saveznoj državi Missouri gdje su te letjelice stacionirane. B-2 je zrakoplov ugljeno-sive boje i krilima poput šišmiševih. Svega ih je 21 u sastavu američkih zračnih snaga. Dopisnik Glasa Amerike je iz prve ruke promatrao punjenje zravoplova gorivom u zraku, operaciju zahvaljujući kojoj B-2 može provesti sate i sate u zraku s dometom od nekoliko desetaka tisuća kilometara koji mu omogućava djelovanje po cijelom svijetu. Pukovnik Doug Raaberg, zapovjednik jedine B-2 eskadrile u sastavu američkih zračnih snaga, uspoređuje sposobnosti B-2 zrakoplova s elitnom policijskom jedinicom spremnom za upad u zgradu u kojoj su opkoljeni teško naoružani kriminalci. = B-2 je posebno dizajniran - da se tako izrazim - za razbijanje vrata, za upad i ubijanje ciljeva. Znam da to zvuči grubo, ali to je realnost ove najsofisticiranije letjelice ikad napravljene - objašnjava ovaj američki časnik. Sa svojim razarajućim arsenalom, jedinstvenim niskim profilom te specijalno obrađenom površinom koja apsorbira radarske zrake, B-2 može s dvočlanom posadom postići ono isto za što su tijekom II. svjetskog rata bile potrebne gomile bombardera s brojnom posadom. Do danas B-2 je bio u sukobu dva puta, 1999. tijekom zračnog rata na Balkanu, i prošle godine tijekom prve noći američkog napada na talibane i teroriste Al Qaide. Po prvi puta dosad zrakoplovi B-2 bit će smješteni na Guamu u Tihom Oceanu, otoku Diego Garcia u Indijskom Oceanu te aerodromu Fairford u Engleskoj, zbog brže mogućnosti djelovanja. Još uvijek se ne zna kad će i u kojem broju bombarderi biti prebačeni u nove baze, ali s obzirom na sve napetije odnose između Sjedinjenih Država i Iraka, sljedeći put kada bombarder B-2 uzleti možda to neće biti samo vježba. Danas izbori za Kongres SAD. Prilog Deborah Tate. Danas američki glasači izlaze na birališta na izborima koji bi mogli izmijeniti ravnotežu moći u Kongresu i utjecati na političke prioritete predsjednika Busha. Glasači će izabrati svih 435 članova zastupničkog doma i 34 člana Senata. Povijesno gledano, stranka koja kontrolira Bijelu kuću obično gubi u izborima u 'sredini mandata'. Međutim, republikanci se nadaju da će ove godine izmijeniti taj trend i učvrstiti kontrolu u Zastupničkom domu te ponovno zadobiti većinu u Senatu koji u ovom trenutku kontroliraju demokrati sa samo jednim glasom više... Posljednja ispitivanja javnog mnjenja ukazuju na to da će Zastupnički dom ostati pod republikanskom kontrolom. Glede Senata situacija nije jasna u tolikoj mjeri. Kontrola tog doma Kongresa ovisit će o najmanje šest izbornih utrka koje su još uvijek vrlo neizvjesne... Republikanci pokušavaju privući glasače koji su zabrinuti zbog pitanja nacionalne sigurnosti nakon prošlogodišnjih terorističkih napada i mogućeg rata protiv Iraka. Demokrati, s druge strane, pokušavaju privući glasače koji brinu zbog gospodarskih teškoća u Americi. Taj problem naglašava i politički analitičar Charles Cook. = Imamo gospodarstvo koje ove izbore navodi na mlin demokrata, a imamo i vanjsku politiku u vezi s terorizmom, mogućim ratom s Irakom koja ide prema republikancima. Mnogo je toga na kocki za obje stranke i predsjednika Busha. Kad bi republikanci kontrolirali Senat i Zastupnički dom bilo bi puno lakše za predsjednika Busha da provede svoje prioritete dok se priprema za ponovni izbor za dvije godine. Uz izbore za Kongres, danas glasači će odlučiti i o guvernerima 36 američkih saveznih država. (VOA) DEUTSCHE WELLE - DW 5. XI. 2002. SAD: Hoće li biti reprize predsjedničkih izbora iz 2000? Prilog Daniela Scheschkewitza. Bluntville, Tenesee; Atlanta, Georgia; Tampa, Florida; Springfield, Illinois; St. Paul, Minnesota ? nema gotovo ni jedne savezne države u kojoj predsjednik Bush nije pokušao iskoristiti svoj utjecaj kada je odnos snaga republikanskih kandidata i njihovih demokratskih izazivača bio vrlo tijesan. I Iowa je jedna od najmanje šest saveznih država u kojima je ishod današnjih izbora za Senat potpuno neizvjestan: 'Doug Gross za vas je pravi čovjek na položaju guvernera, Greg Ganske najbolji senator', doviknuo je Bush prisutnima. Bilo da je riječ o kandidatima za Senat, Kongres ili brojna guvernerska mjesta - svi su oni tijekom predizborne kampanje mogli računati s predsjednikovom potporom koji na Kapitolu želi vidjeti 'moralno neopterećene, iskrene ljude'. Zahvaljujući svojoj trenutačnoj popularnosti Bush po svaku cijenu želi napraviti povijesni zaokret te u svoju korist izmijeniti odnos snaga u Kongresu - kako Senat ne bi više mogao blokirati njegovu politiku. Kada je na primjer riječ o imenovanju vrhovnih sudaca, tu je Senat, u kojem demokrati imaju glas više često promrsio Bushu račune. 'U Senatu se ne uspijevamo probiti s našim kandidatima za suce. Oni nepotrebno postaju igračkom politike.' Demokrati su dugo i bezuspješno tražili prevladavajuću predizbornu temu. Pitanje Iraka bespogovorno su prepustili Bushu još prije izbora. Preostalo im je još gospodarstvo u kojem vlada nezaposlenost, financijski skandali i sudržanost potrošača. Terry Macauliff, predsjednik Nacionalnog komiteta Demokratske stranke kaže: = Da je Bush gospodarstvu posvetio jednako toliko vremena koliko slabašnim kandidatima svoje stranke, to bi bilo bolje uloženo vrijeme. Tijekom preostale dvije godine svoga mandata predsjednik Bush želi ostvariti još neke za njega važne ciljeve - između ostaloga omogućiti koncernima da se osiguraju protiv terorističkih napada, osnovati superministarstvo za sigurnost domovine i smanjiti porez. Većina u oba doma Kongresa bila bi dakle više nego povoljna. Ali čak i ako bi republikanci u Predstavničkom domu konzolidirali tijesnu većinu, u Senatu im to vjerojatno neće uspjeti. Bill Frenzel s washingtonskog Brooking Instituta kaže: = Uvjeren sam da je Amerika podijeljena u dvije podjednake polovice. Našu su povijest određivale dvije stranke koje su oduvijek bile prilično slične, a u posljednje je vrijeme ljudima bilo sve teže odlučiti se za jednu od njih. Mnogo će ovisiti o tome koja je stranka spretnija u mobiliziranju svojih tradicionalnih birača. Predsjednik Bush često se obraća ovako: = Na ovim izborima svatko očekuje od vas, a i ja osobno, da pomognete kako bi naši ljudi stigli do cilja. To bi dakako moglo potrajati još neko vrijeme. Dok se prebroje svi izborni listići, kartoni za glasovanje i glasovi predani preko kompjutora proći će više dana, a možda čak i više tjedana - svaka savezna država koristi naime drugi sustav. Ipak, nevjerojatno je da bi još jednom moglo doći do kaosa kao na predsjedničkim izborima prije dvije godine u Floridi. Demokratska je stranka unaprijed pripremila 10 tisuća odvjetnika u slučaju eventualnih zahtjeva za poništavanjem izbornih rezultata ili novim prebrojavanjem predanih glasova - ako bi ishod i ovoga puta bio tijesan. (DW) BRITANSKI RADIO - BBC 5. XI. 2002. Tisak Naslovnim stranama britanskih dnevnika danas dominiraju domaće teme, prije svega raskol u oporbenoj Konzervativnoj stranci čija reformska struja odbija glasati protiv usvajanja zakona kojim bi nevjenčanim i homoseksualnim parovima bilo dozvoljeno usvajanje djece. Glavne vanjskopolitičke teme su današnji djelomični izbori u Sjedinjenim Državama i dramatična promjena odnosa snaga na turskoj političkoj pozornici. The Guardian primjećuje da je velika neizvjesnost oko ishoda američkih djelomičnih izbora postigla potpuno drugačiji učinak kod političara i kod birača. Dok su političari potpuno pomahnitali od uzbuđenja, obični Amerikanci su uljuljkani u duboko ravnodušje. Očekuje se da će odziv birača biti dosta manji od 40 posto unatoč dramatičnim predizbornim kampanjama Georgea Busha s jedne i Billa Clintona i Ala Gora s druge strane. The Independent piše da će ovi izbori sasvim sigurno biti spektakularni i među najneizvjesnijima u modernoj američkoj povijesti, ali njihovi rezultati, kakvi god bili, ništa neće promijeniti. Kao i u mnogim drugim vodećim demokracijama, piše list, i u Sjedinjenim Državama razlika desnice i ljevice je sve nejasnija, jer dvije strane jedna drugoj kradu političke stavove. Demokrati se tako, osim nekoliko časnih izuzetaka, uopće nisu ni usudili usprotiviti Bushovoj politici prema Iraku, i to ne zato što podupiru napad na Irak, već zato što ih je strah da ih netko ne optuži za nedostatak domoljublja. The Financial Times poručuje predsjedniku Bushu da ne bi bilo loše da nađe malo slobodnog vremena i razmisli u kakvom je stanju ekonomska politika njegove administracije. Ukoliko George Bush ne želi da kao i Bush Stariji izgubi vlast, morat će vrlo brzo umiješnije pristupiti američkim gospodarskim teškoćama. The Independent u pogledu dolaska umjerenih islamista na vlast u Turskoj piše da je došlo pravo vrijeme da jedna muslimanska stranka pokaže da može upravljati sekularnom državom. The Financial Times slično procjenjuje i ističe da politička i ekonomska budućnost Turske u velikoj mjeri ovisi hoće li nova vlast uspjeti dokazati da islam i demokracija mogu ići zajedno. The Guardian naglašava da će britanski šef diplomacije Jack Straw danas u Beogradu jugoslavenskom predsjedniku Koštunici prenijeti zabrinutost britanske vlade zbog jugoslavenskih isporuka oružja Iraku i Liberiji. Britanski dužnosnici ne isključuju mogućnost blokade nastojanja Jugoslavije da se približi Europskoj uniji, kao i prekid europske pomoći Beogradu ukoliko Koštunica odbije suradnju u zaustavljanju kršenja rezolucija Ujedinjenih naroda. (BBC) RADIO GLAS RUSIJA - RGR 5. XI. 2002. O Jadransko-Jonskoj inicijativi piše Iskenderov. Prošlog tjedna u talijanskom Trstu održan je redovni sastanak ministara vanjskih poslova zemalja članica organizacije Jadransko-Jonske inicijative. U radu skupa sudjelovali su predstavnici Albanije, BiH, Grčke, Italije, Slovenije, Hrvatske i Jugoslavije. Jadransko-Jonska inicijativa je mlada organizacija koja tek počinje djelovati. Službeno osnovana 1997. godine na prijedlog Italije, ova organizacija napravila je prve praktičke korake 2000. godine. Njen cilj, proklamiran u osnivačkim dokumentima, zvuči svečano i istovremeno aktualno - stvaranje klime povjerenja i dobrosusjedskih odnosa među zemljama čije obale zapljuskuju Jadransko i Jonsko more. Iako je Mediteran pravi raj kada je riječ o klimi, zemlje koje leže u njegovom bazenu doživljavaju vrlo složene kolizije. Albanija i Jugoslavija, BiH i Hrvatska - između ovih susjednih zemalja u prošlom desetljeću vladali su vrlo proturječni odnosi. Ali da se ponovo poslužimo hidrografskim terminom - sve teče, sve se mijenja. Okupljeni u Italiji šefovi vanjskopolitičkog resora Jadransko-Jonske inicijative usvojili su čitav niz dokumenata koji se izravno vezani uz bolne probleme regije. U prvom redu treba spomenuti sporazum o poboljšanju suradnje u borbi s kriminalom i ekstremizimom. Oštro osudivši najnovije terorističke akcije, pored ostalog čudovišni zločin čečenskih i međunarodnih terorista u Moskvi, sudionici sastanka u Trstu kao glavnu zadaću svog regionalnog udruženja, a također svih država svijeta, istaknuli su borbu s ekstremizmom i kriminalom. Poseban značaj rješenja donesena na forumu dobivaju zahvaljujući činjenici da je njime predsjedavao talijanski premijer Silvio Berlusconi. Kao što je poznato, upravo on sada obnaša dužnost šefa Ministarstva vanjskih poslova svoje zemlje koja u ovom trenutku prolazi kroz složena unutarnjopolitička previranja. Jasno je zašto Italija i osobno gospodin Berlusconi drže borbu s međunarodnim kriminalom toliko važnom. U prvom redu zbog svog zemljopisnog položaja Italija se našla na raskršću putova kojima u zapadnom pravcu iz zemalja Jugoistočne Europe dolaze ilegalni doseljenici, nezakonito stižu novac i roba. U tijeku svoje predizborne kampanje sadašnji šef talijanskog kabineta stekao je bodove zahtjevom da se otvara vatra na bilo koju brodicu koja se približava iz pravca Balkana. Njegova današnja dužnost zahtjeva veću suzdržanost u izražavanju. Ali zabrinutost Silvija Berlusconija divljanjem balkanskog, u prvom redu etničkog albanskog kriminala potpuno je opravdana. Evo tri priopćenja iz kriminalne kronike ovih dana. Albanska policija uhitila je u gradu Draču članove albansko-talijanske bande trgovaca drogom. Zaplijenjeno je preko osam kilograma heroina. Grčki graničari za vrijeme operacije na granici s Albanijom zaplijenili su 51 kilogram hašiša. Jedan dostavljač narkotika je ubijen. U Velikoj Britaniji ovih je dana raskrinkana banda koja je namjeravala oteti suprugu kapetana engleske nogometne reprezentacije Victoriju Beckham i zatražiti za nju otkupninu. Članovi bande su porijeklom iz Albanije i Rumunjske. Istina je da su među rješenjima donesenim na forumu Jadransko- Jonske inicijative u Trstu i rješenja o mjerama za jačanje ekonomskog partnerstva, turističke, naučne i kulturne razmjene. Pa ipak jasno je da će sve dobre namjere koje se tiču razvitka suradnje i integracije u globalne europske projekte ostati mrtvo slovo na papiru sve dok regija zadržava sumnjivu slavu kriminalnog balkanskog puta iz Azije i Afrike u Europu. (RGR) FRANCUSKA LE MONDE 31.X.2002. Irak je u središtu strategija velikih međunarodnih naftnih kompanija "Uvijek na nju misliti, a nikada o njoj ne govoriti: geslo je velikih svjetskih naftnih kompanija u svezi s iračkom naftom koja potiče apetit u najvećih naftnih tvrtka u Americi i u drugim zemljama. PSA (production sharing agreement): u naftnom žargonu ta je kratica čarobna formula koja omogućuje da se izvuče korist iz prevelike cijene na burzi. Ugovor o raspodjeli proizvodnje između neke zemlje i kompanije omogućuje potonjoj da u završni račun uvrsti zalihe koje nadzire. Računovodstveni postupci smatraju ta prava na istraživanje i na bušenje kao konkretnu imovinu. Razumljivo je da takva procjena vrijednosti imovine privlači ulagače. Naprotiv, druga vrsta ugovora, pružanje usluga, koji nije toliko probitačan, nema isti pozitivan učinak na dionice. Ne želeći dijeliti suverenitet nad svojim energetskim bogatstvom, zemlje poput Iraka i Kuvajta ne žele, primjerice, odobriti PSA. Naprotiv, ugovori o istraživanju i dobivanju nafte koje je nedavno potpisao Sadam Husein s nekim tvrtkama (među kojima i s TotalFinaElfom) jesu PSA. Istina je, uništene naftne infrastrukture i sankcije jako su ograničile manevarski prostor iračkih čelnika na pregovorima. U Washingtonu, kao i u Londonu, dužnosnicima Iračkog nacionalnog kongresa (CNI), saveza oporbenih pokreta kod kuće i u progonstvu, neupadljivo se laska. ExxonMobil i Chevron-Texaco maze Ahmeda Chalabija, jednog od najvećih protivnika bagdadskog režima koji je posebno blizak američkom dopredsjedniku Dicku Cheneyju. I Britanci žele prihvatiti taj izazov. Royal Dutch/Shell opet je pokrenuo svoje mreže koje je ispleo 1998., u neuspjelom napadaju čarima na Bagdad. Protjeran iz Iraka početkom 1960-ih, BP je ponovno aktualizirao svoje stare geološke karte. Glavni direktor BP-a John Browne bio je u utorak više nego jasan u svezi s razdobljem nakon Sadama Huseina, rekavši: 'Rado bismo bili sigurni da ćemo svi biti ravnopravni i da neće biti prethodnih nagodaba'. Tako jako lobiranje je u srazmjeru s ulogom. Na pitanje 'Le Mondea', službeni predstavnik CNI-ja nastojao je na činjenici da će nova momčad, svrgne li se diktator, ostati pri načelu ugovora o raspodjeli proizvodnje. U prilikama pada burze, naftne dionice ulijevaju povjerenje zbog svoje materijalne strane i dobrog držanja cijene barila. Stoga ne čudi što se financijski krugovi više zanimaju, dođe li do sukoba, za nužnu preraspodjelu karata u iračkoj naftnoj igri. 'Nema nikakve dvojbe da su za tvrtke čije su dionice uvrštene na burzu, presudni izgledi za rast. U ovom času nema naftnog područja koje bi više obećavalo od Iraka i njegovih dvanaest milijarda barila dokazanih zaliha. Svjetska proizvodnja je u zastoju jer nema većih pronalazaka': prema riječima stručnjaka iz Cityja, sve velike naftne kompanije u potrazi su za novim ležištima kako bi zadovoljile predviđeno povećanje svjetske potražnje. (...) Zadnji je adut iračke nafte što je cijena dobivanja upola manja nego iz bušotina na velikim morskim dubinama. Unatoč naporima velikih kompanija da smanje svoje pogonske troškove (masovno otpuštanje, financijska konsolidacija), oni su i dalje previsoki, misle analitičari. Ostaje jedna velika nepoznanica: hoće li nova prozapadna i stabilna vlada u Bagdadu poštovati velike ugovore potpisane s desetak neameričkih kompanija? Te licence još nisu počele vrijediti zbog sankcija prema Bagdadu. Nema dvojbe da će se ugovori, svrgne li se Sadam Husein, preispitati u korist američkih kompanija. No francuski, ruski i kineski naftaši sigurno će se snažno oduprijeti takvom preokretu. Napokon, goleme su potrebe za ulaganjem u irački proizvodni sustav. To orijaško gradilište zahtijeva ne samo novac, nego i vrijeme. Zbog tih je teškoća mešetar crnim zlatom u Ženevi rekao: 'Da bi bila svjetski čimbenik, iračkoj industriji trebaju sve velike kompanije, ne samo američke. Gotovo je sigurno da će se ići u pravcu nagodbe'", iz Londona izvješćuje M.R. LE MONDE DIPLOMATIQUE STUDENOG 2002. Socijalni rat "Nakon 11.IX.2001. i rata u Afganistanu, građani imaju dojam da su zaglibili u svijetu u kojemu gospodare političko nasilje i terorizam. Već više od godinu dana, najveća glasila koja objavljuju strašne slike i nevjerojatna svjedočenja, šire strah svojim izvješćima o užasnim atentatima, pogubnim eksplozijama i čudnovatim uzimanjem talaca... Ne prođe ni tjedan dana da se, od Izraela do Balija, od Karachija do Moskve, od Jemena do Palestine ne plati bolni i krvavi danak... Sve to ostavlja dojam da će planet uništiti vrtlog neke vrste novog svjetskog sukoba - 'rata protiv međunarodnog terorizma' - koji je još užasniji od prethodnih. A možebitni američki pohod na Irak bit će tek jedan događaj u tom ratu. Taj je dojam lažan. Protivno očekivanjima, političko nasilje nikada nije bilo tako slabo rašireno. Pobune i prosvjedi političke naravi, ratovi i sukobi rijetko su bili tako malobrojni. Neka nam ne zamjere glasila, ali svijet je miran, tih i u njegovu velikom dijelu vlada mir. Da bi se u to uvjerili dovoljno je da sadašnji geopolitički krajolik usporedimo s istim krajolikom prije dvadeset pet ili trideset godina. Nestale su gotovo sve radikalne pobunjeničke skupine koje zagovaraju oružanu borbu. I završena je većina sukoba veće i manje snage u kojima su, na svim kontinentima, svake godine smrtno stradavali desetci tisuća ljudi. Ugašena je, ili je na najboljem putu da to bude, gotovo sva žeravica koju je zapalila marksistička perspektiva o izgradnji boljeg svijeta. Na Zemlji je ostalo jedva desetak žarišta nasilja: Kolumbija, Baskija, Čečenija, Bliski istok, Obala Slonovače, Sudan, Kongo, Kašmir, Nepal, Šri Lanka, Filipini... Dakako, pojavio se i novi sljedbenik oružane borbe - radikalni islamizam - koji odsad zauzima prednji dio medijske pozornice. No koliko god bile upadljive, te akcije ne smiju zasjeniti ono bitno: oružana politička borba slabi. Znači li to da nema drugih oblika nasilja? Svakako, ne. Tu je, kao prvo, gospodarsko nasilje koje, potaknuti liberalnom globalizacijom, gospodari provode nad podložnicima. Nejednakost poprima neviđene razmjere. Doslovno nepodnošljive. Polovica čovječanstva živi u siromaštvu, više od trećine u bijedi, osamsto milijuna ljudi pati od neuhranjenosti, gotovo milijardu je nepismeno, milijarda i pol nemaju vode za piće, dvije milijarde još nemaju struju... Koliko se god to moglo činiti nevjerojatno, te milijarde prezrenih na svijetu politički su mirni. To je čak jedan od najvećih paradoksa našeg vremena: siromašnih više no ikad, a nezadovoljnika manje no ikad. Može li takvo stanje potrajati? Malo je vjerojatno. Razlog je zacijelo u činjenici da se marksizam kao međunarodni pokretač socijalne pobune istrošio i da je svijet u nekoj vrsti tranzicije. Između dvaju ciklusa političkih revolucija. I dok su nepravde sramotnije no ikad, vidimo da drugi oblici nasilja već dosežu najveći mogući stupanj. Napose, nasilje siromašnih nad siromašnima i neki primitivni oblici pobune koji se očituju u delinkvenciji, kriminalu i nesigurnosti koji, gotovo posvuda, ne samo u Francuskoj, poprimaju značajke pravog socijalnog rata. (...) U Brazilu, jednoj od zemalja u svijetu s najviše razlika - gdje su birači u velikom broju glasovali za 'kandidata siromašnih' Inacija 'Lulu' da Silvu - socijalni rat poprima čudnovate razmjere. Od 1987. do 2000. u Riju je od metka poginulo više maloljetnika nego u svim sukobima u Kolumbiji, Jugoslaviji, Sijera Leoneu, Afganistanu, Izraelu i u Palestini. U tih trinaest godina, primjerice, tisuću je mladih našlo smrt u izraelsko-palestinskom sukobu; u istom razdoblju, 3.937 maloljetnika ubijeno je samo u Riju... Pred tim sve jačim valom 'nesigurnosti' kako kažu glasila, mnoge zemlje - Meksiko, Kolumbija, Nigerija, Južnoafrička Republika i td. - sada više troše za vođenje socijalnog rata nego za vlastitu nacionalnu obranu. Brazil, primjerice, izdvaja dva posto nacionalnog bogatstva za oružane snage, a više od 10.6 posto za zaštitu bogatih od očaja siromašnih... Glavna pouka ljudske povijesti jest: ljudska su se bića na koncu uvijek pobunila protiv porasta nejednakosti. Sadašnji porast, kako na jugu, tako i na sjeveru, delinkvencije i kriminala - koji su često tek primitivna i nesuvremena očitovanja socijalnog nemira - neprijeporan su znak ogorčenosti najsiromašnijih zbog nepravde u svijetu. Još nije riječ o političkom nasilju. No svi smo svjesni da je riječ o odgodi. Do kada?", u uvodniku lista pita se Ignacio Ramonet. LE FIGARO 5.XI.2002. Zbunjenost Europske unije "Izborna pobjeda umjerene islamističke stranke koja sebe više ne vidi kao takvu, pojačala je zbunjenost Europljana koji u odnošajima s Ankarom otežu već četrdeset godina. Službeni se govor nije promijenio. Europsko povjerenstvo, kaže njegov službeni predstavnik za proširenje Jean-Christophe Filori, nema predrasuda. Ono će 'suditi na temelju dokaza' i ne želi, sve dok se ne dokaže protivno, 'reći da je Turska islamistička'. U biti, jako je mali broj čelnika Europske unije sklon prijamu Turske. Dans se više ne može reći, kao što je svojedobno tvrdio Helmut Kohl, da je Europa 'kršćanski klub'. Ana Palacio, španjolska ministrica vanjskih poslova i kršćanski demokrat, kao i bivši njemački kancelar, misli da je 'razumljivo' da 'islamska zemlja i društvo imaju svoje mjesto u Uniji koja nije kršćanski klub'. No vlast ne ide ruku pod ruku s pretjeranim brbljanjem. Primjerice, dok je Hubert Vedrine bio na Quai d'Orsayju, njegov je govor bio 'politički ispravan' koliko je god to bilo moguće. Danas, u razgovoru za 'La Libre Belgique' jezik mu se razvezao: 'Turska, kaže, nije europska zemlja i nema razloga da bude u Europskoj uniji, kao ni mi u Organizaciji afričkog jedinstva'. Dakle, buduću vladu u Ankari treba osokoliti da dokaže svoje proeuropsko stajalište. 'Ona može, ako želi, vrlo brzo' to učiniti, rekao je jučer Guenter Verheugen, povjerenik za proširenje. I pozvao se pritom na oslobađanje političkih zatvorenika i na praktično ukidanje zlostavljanja. 'Učine li to, komentira jedan dužnosnik te ustanove, naći ćemo se u neprilici'. Ipak, trebat će odlučiti. Zahvaljujući reformama iz mjeseca kolovoza koje, navodno, želi nastaviti, AKP će na susretu na vrhu u Kopenhagenu zatražiti od petnaestorice da utvrde nadnevak za početak pregovora o prijamu. Guenter Verheugen misli da su tursko- europski odnošaji u fazi 'provjere'. 'Nitko ih ne želi u Uniji, primjećuje jedan diplomat. Ali nitko ni ne zna kako ih zadržati vani. Nemamo razloga'. Možda je napokon došao trenutak da si petnaestorica postave pitanje koje zaobilaze: koje su granice Europe?", pita se Pierre Bocev. SJEDINJENE DRŽAVE THE BALTIMORE SUN * 4. XI. 2002. Uloga nafte u ratu zasjenjuje uzvišene motive "Tanker 'ChevronTexaco', u kolovozu je uplovio u Pascagoulu, u Mississippiu, s teretom od 485.000 barela sirove iračke nafte. Ta nafta nije bila ništa posebno, sadržavala je 2.4 posto sumpora. No rafinerije 'ChevronTexaca' bolje su opremljene od mnogih za uklanjanje nečistoća iz sirove iračke nafte. To, naime, čine već godinama, pokazuju državna izvješća. Količina iračke nafte uvezene u SAD posljednjih je godina premašila uvoz koji je postojao prije rata u Perzijskom zaljevu, a glavni američki klijenti Bagdada su ChevronTexaco, 'ExxonMobil' i 'Valero Enrgy'. I prije svog udruživanja s 'Texacom', prošle godine, 'Chevron' je imao planove vezane za Irak. Kenneth T. Derr, tadašnji predsjednik 'Chevrona', u govoru koji je održao 1998. godine kazao je: 'Volio bih da 'Chevronu' bude omogućeno' da istražuje i crpi iračku sirovu naftu, ne da ju tek kupuje prema programu Ujedinjenih naroda, nafta za hranu. Od 1999. godine ChevronTexaco i njegovi izvršni direktori dali su više od milijun dolara Republikancima, stranci predsjednika koji se priprema izvršiti invaziju na Irak. ChevronTexaco tvrtka je u čijoj je upravi, do 1999. godine, bila i Condoleezza Rice, Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost. Tvrtka je njeno ime dala jednom od svojih tankera. Ona iračkog čelnika Sadama Huseina zove 'zlim čovjekom'. Nitko u vladi ne želi kazati ništa konkretno o svemu ovome. No ove činjenice američko-iračke krize ružan su aspekt toga kako krizu vide u svijetu, što je mrlja na bilo kakvim uzvišenim motivima koje vlada možda ima. U Iraku se nalazi druga po redu najveća zaliha nafte na svijetu. Sjedinjene Države najveći su svjetski potrošač nafte. Odsječene od novih naftnih polja na Aljasci, spriječene ponovno ući u Libiju i Iran i zabrinute zbog političkih rizika u Saudijskoj Arabiji, američke naftne kompanije navodno važu svoje iračke opcije jednako marljivo kao što izbjegavaju govoriti o njima. 'Ne želimo spekulirati o tome što bi se moglo dogoditi u Iraku nakon Sadama', kazao je glasnogovornik ChevronTexaco, Chris Gidez. 'Postoji previše faktora koji bi mogli utjecati na razvoj situacije. Odbijamo uplesti se u tu igru.' Nedavno objavljeno izvješće odjela Deutche Bank za istraživanje tržišta dionica, pokazalo je kako bi tvrtke 'Schlumberger Ltd.' i 'Halliburton Co.' brzo profitirale od pobjede Zapada u Iraku. Čak i u slučaju da je ratna šteta ograničena, u iračke naftne izvore i naftovode trebalo bi uložiti milijune, nakon što su godinama propadali pod sankcijama. Ako 'Halliburton', kojim je prije upravljao potpredsjednik Dick Cheney, svoje karte odigra kako treba, možda će biti uposlen za neke od radova. Ipak, nije tajna da će američke tvrtke pobrati najviše vrhnja u poslijeratnom Iraku. Rusija, Kina i Francuska žarko žele dobiti veći dio kolača u Perzijskom zaljevu. Imaju i pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Naravno Washington, koji bi na kraju mogao upravljati poslijeratnim Irakom, razmotrit će opciju obećanja o pristupu nafti kako bi dobio glasove u UN-u. Očito je da će rat u Iraku predstavljati veliki rizik svim naftnim tvrtkama s interesima u regiji, uključujući Amerikance. Ako se sukob odulji, stradali bi naftovodi i naftni izvori, poremetio bi se protok sirove nafte i smanjila potražnja u svijetu. Ni jednostavna pobjeda nikome ne jamči viši profit. Iračke su zalihe tolike da bi irački naftni sektor, koji bi za proizvodnju koristio sve svoje kapacitete, nakon nekoliko godina ulaganja i rehabilitacije, mogao sniziti cijene i profite u čitavom svijetu. Ne mislim da je nafta glavni razlog zbog kojeg Sjedinjene Države žele napasti Irak. Čelni dužnosnici vlade- Cheney, ministar obrane Donald H. Rumsfeld, zamjenik ministra obrane Paul D. Wolfowitz i zamjenik savjetnice za nacionalnu sigurnost, Stephen J. Hadley, iskreni su čvrstolinijaši, idealistični na svoj način, koji vjeruju kako je napad na Bagdad u nedostatku očite, neposredne prijetnje manje zlo za Washington i svijet. Nafta nije motiv. A naftni profiti SAD-a nisu zajamčeni rezultat. Ipak, ovo ne znači da cijela stvar djeluje 'čisto'", piše Jay Hancock, financijski kolumnist The Sun-a. VELIKA BRITANIJA THE TIMES 4. XI. 2002. Opasnosti prevelike bliskosti s Uncle Samom "Poruka nije mogla biti jasnija. 'Ne želim ga u Bijeloj kući.' Condoleezza Rice, Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost, ovo je kazala na sastanku viših dužnosnika vlade. 'On' je bio ministar vanjskih poslova jedne od najbližih saveznica Amerike, Joschka Fischer iz Njemačke. Dopušten mu je kratak sastanak s Colinom Powellom u State Departmentu, ali ne i s predsjednikom. Nakon napada čelnika SPD-a na Ameriku i samog Busha tijekom njemačke izborne kampanje, predsjednik nije raspoložen ni oprostiti niti zaboraviti. Riječi gospođe Rice prenesene su mi kao zorni primjer ne samo zahlađenih odnosa između SAD-a i Njemačke, nego i općenitog američkog razočaranja u Europu. Tony Blair i Španjolac Jose Maria Aznar pošteđeni su tih kritika. No ovo je za Blaira u jednakoj mjeri i opasnost i prilika. Tijekom posjeta Washingtonu prošlog tjedna, zapanjilo me to da su takve sumnje izražavali i dominantni političari vlade, ne samo pentagonski jastrebovi i njihovi saveznici. Kada sam jednog višeg međunarodnog dužnosnika s dugogodišnjim iskustvom u međunarodnoj politici upitao što Amerikance smeta u pogledu stajališta Europljana, kazao je: 'proračunatost', 'intelektualna arogancija', 'snobizam', 'slabost vodstva' i 'prevrtljivost'. Implicitno, američki dužnosnici mrze kada se prema njima odnose superiorno. Irak je te razlike dodatno produbio, ali ih nije prouzročio. Europske čelnike optužuju da ne žele promijeniti svoja razmišljanja. Smatra se da je Europa usredotočena na samu sebe, opsjednuta vlastitim institucijama i da ne želi popratiti svoju internacionalističku retoriku ulaganjem u obranu. I neki demokrati imaju iste primjedbe, napadajući, međutim, istovremeno Busha za loš utjecaj na odnošaje SAD-a i Europe zbog nespretnog unilateralizma. Naravno, pamćenje je kratko a sadašnji problemi uvijek djeluju gore od onih iz prošlosti. James Steinberg, bivši zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost u Clintonovoj vladi, i kritičar Bushove politike, ističe bivše transatlantske razmirice: zbog gospodarske politike 1960-tih i 1970-tih, i zbog postavljanja krstarećih raketa u Europi početkom 1980-tih. Nesporazumi zbog Bliskog Istoka traju više od 20 godina a potpora SAD-a Izraelu i dalje predstavlja najveći jaz između stajališta SAD-a i onog Europe, uključujući i Veliku Britaniju. Čak i u ovakvoj situaciji, unatoč razmjeni paljbe preko Atlantika, Europa i Sjedinjene Države slažu se u pogledu mnogo više pitanja nego onih oko kojih se njihova stajališta razilaze. Suradnja u pogledu terorizma prošle je godine bila intenzivna, a europski čelnici smatraju, donekle s pravom, kako je Pentagon odbio njihovu ponudu da više doprinesu toj borbi, nakon 11 rujna. Unatoč smanjenju proračuna za obranu, Njemačka je na Balkanu i u Afganistanu bila mnogo aktivnija nego što je se to moglo pretpostaviti prije nekoliko godina. Unatoč ovom zahlađenju, američki i njemački čelnici ipak će morati razgovarati na summitu NATO-a u Pragu, krajem ovog mjeseca. Međutim, postojeći jaz ne može se premostiti tek diplomatskim učtivostima. Problem je djelomice u stilovima upravljanja državom. Netko tko dobro poznaje predsjednika Busha, kazao mi je kako on daje posebnu važnost svom osobnom odnosu s drugim čelnicima. Sviđaju mu se energični čelnici. Bush je mislio da se sporazumio s kancelarom Gerhardtom Schroederom glede Iraka i sada se osjeća izdano i uvrijeđeno zbog grube antiameričke retorike koju je Schroeder koristio u predsjedničkoj kampanji. Slabosti ne prašta kao ni njegova majka, Barbara Bush. Nije ga se dojmio ni francuski predsjednik Jacques Chirac, koji, smatra, nije imao jasnu sliku o tome što želi učiniti nakon francuskih izbora. Pregovori o rezoluciji Ujedinjenih naroda za Irak, koji su se oduljili, nisu pomogli. Tonya Blaira, međutim, naveliko hvale posvuda u Washingtonu. Smatraju kako je utjecajan u jačanju postojećih poriva u pogledu odluke da se borbi protiv al Qaide da prednost u odnosu na rat u Iraku, u pogledu potrebe za sudjelovanjem međunarodne zajednice u Afganistanu i donošenja nove rezolucije UN-a za Irak. Karikatura Blaira kao Bushovog pudla, iza koje stoje Blairovi britanski i europski kritičari, kriva je i netočna. No Blairova taktika davanja podrške u javnosti a iskrenosti samo u četiri oka je klopka. Postoji rizik da će ga početi uzimati zdravo za gotovo. Blaira slušaju kada poziva SAD da se više angažira u međunarodnoj politici, no Bushova vlada ne osjeća potrebu da učini bilo kakve ustupke Blairu. Stoga, kada britanski dužnosnici s pravom ističu kako je UN-ova rezolucija veoma važna za Blairovu unutrašnju politiku, jer bi predstavljala odgovor britanskim kritičarima, članovi vlade odgovaraju kako ih je Blair uvjerio da će uz SAD biti i ako Amerika ne podrži UN-ovu rezoluciju. Od Blaira bi mogli tražiti i da učini previše. State Department ga vidi kao saveznika u razmiricama između washingtonskih agencija. Ipak, mora biti oprezan da ne izazove neprijateljstvo drugih skupina, kao što je to bila učinila Margaret Thatcher. Osim toga, statusu omiljenog Europljanina u Washingtonu sa sobom nosi i rizike. Kao i većina njegovih poslijeratnih prethodnika, i Blair smatra kako je most između SAD-a i Europe. Smatra da je njegova uloga objašnjavati europske probleme u Washingtonu i američke prioritete u Europi. No Blairov utjecaj u Washingtonu ovisi i o njegovom utjecaju u Europi. Savez Washingtona i Londona nije dovoljan. To je jedan od razloga zbog kojih je Blair potaknuo izravne kontakte SAD-a i Francuske, u pogledu UN-ove rezolucije. Cijena ovoga bila su probuđena gaullistička stajališta predsjednika Chiraca, koja su stajala iza njegove nedavne razmirice s Blairom. Tako su bilo kakvi osjećaji zadovoljstva u Londonu zbog napetih odnošaja između SAD-a i Njemačke i Francuske neprilična i kratkovidna. SAD treba snažne saveznike u Europi, jednako kao što europski čelnici trebaju shvatiti američke probleme", piše Peter Riddell. THE GUARDIAN 4. XI. 2002. Njemačka odražava japanske probleme Je li Njemačku napala japanska bolest? Hoće li treće gospodarstvo svijeta zaglaviti u istoj spirali deflacije i stagnacije koje je začaralo drugo svjetsko gospodarstvo u većem dijelu posljednjeg desetljeća? Na prvi pogled, znakovi nisu predobri. Njemačka ima isti kolaps u cijenama aktive - burza i istočnonjemački trgovački sektor - kao i onaj što je poveo Japan nizbrdo, smatra londonski Guardian. Dvije najveće njemačke banke, Deutsche Bank i HVB, nalaze se pod financijskim pritiskom, jer su nedavno izvijestile o gubicima od 75%. Treća banka po veličini, Kommerzbank, dala je naslutiti da će završiti godinu ulaskom u crveno. Razlog tomu je kombinacija visokih troškova i slabih predviđanja za suočavanje s lošim i sumnjivim dugovima. Njemačke banke jednostavno nemaju dovoljno veliki profit da bi izašle iz problema zajmova koji se kvare kako stagnira gospodarstvo. Prijeđimo na Japan, gdje se vlada nedavno obvezala na planove kako bi riješila loše dugove bankovnog sustava. Vezala znači začepila, odnosno, kako su banke i njihove političke pristaše natjerale vlasti da ublaže početni tvrdolinijaški pristup. (...) Kako pada gospodarstvo, sve više poduzeća propada, ostavljajući banke sa sve više dugovanja. To ih čini sve opreznijima za buduća posuđivanja, što znači da tvrtke ne mogu dobiti novac za ulaganje, što znači da se gospodarstvo usporava, što znači još više stečajeva...no, shvatili ste. Zabrinjavajuće je da niti japanska, a ni njemačka vlada naizgled nemaju želje za radikalnim reformama. Znakovi averzije rizika već se počinju pojavljivati u Njemačkoj, gdje su bankovni zajmovi osobito važni za mittelstand sektor - malo i srednje poduzetništvo koje je obično okrenulo leđa prikupljanju novca u korist bankovnih zajmova. Mnoge mittelstand tvrtke već prijavljuju probleme, bilo kroz teže uvjete dobivanja zajmova ili preko izravnog odbijanja. Profesor Tim Congdon iz Lombart Street Researcha u najnovijoj analizi problema u ove dvije zemlje, povukao je paralele između Njemačke i Japana - iako je oprezan u davanju preranih zaključaka. "Sveukupna presuda jest da je njemački bankovni sustav u velikoj nevolji" rekao je. "Njemačku možda nije zahvatila japanska bolest, ali je ranjiva." Bismo li trebali očajavati jer su takva dva vodeća gospodarska igrača u tako velikoj nevolji, iako sada jedan u većoj od drugog.? Možda ne. Pacifičko vijeće za međunarodnu politiku (PCIP) smatra da rješenje leži u unajmljivanju stranih tehničkih i poduzetničkih vještina kao u slučaju kalifornijskog sektora visoke tehnologije. "Središnja uloga stranaca u priči iz Silikonske doline (Silicon Valley) jedan je od razloga zašto japanski vođe razmatraju opciju smanjenja restrikcija za imigrante", izjavio je Pete Wilson, šef radne grupe PCIP-a i bivši guverner Kalifornije. "Za pet godina Japan će se vratiti zdravom i dobrodošlom ulaganju, i dobit će ga." Možda bi njemački kancelar, Gerhard Schr?der trebao pozvati Wilsona u Berlin, piše Mark Milner. ITALIJA LA REPUBBLICA 5. XI. 2002. Integralni pacifizam i novi svjetski poredak "(...) Trebamo se pitati što stoji iza odluke tako pune posljedica kakvu je donijelo Bushovo predsjedništvo najavljujući doktrinu na temelju koje SAD potvrđuje svoje pravo na 'preventivni rat'. Što nagoni supersilu da si prisvoji moć odlučivanja ne samo tko je neprijatelj, nego i što je to Dobro i Zlo? Koje novosti u svijetu, koji stvarni procesi stoje iza tako imperijalne odluke i tako pune posljedicama? Je li to samo 'velika naftna igra' ili i nešto što se odnosi i na dramatičnu prazninu koja se stvorila u svjetskoj vlasti? I kada to kažem mislim i na nestanak svjetskog poretka kojime su upravljale dvije supersile i na činjenicu da više nije održiva velika iluzija ovih godina: ideja prema kojoj za upravljanje svijetom više nije potrebna politika, njene ovlasti i njena prava, njene institucije. Dovoljno je tržište. Odnosno, u stvarnosti, taj posljednji regulator svjetskog kruženja kapitala kojega predstavlja sadašnja financijska oligarhija.(...) Vrijedi li još uvijek Clausewitzeva izreka prema kojoj je rat politika nastavljena drugim sredstvima? To je bila istina kada je jasna bila razlika između unutarnje i vanjske politike, a granice između država i sfera njihovog suvereniteta očite. No što danas postaje vanjska politika za globalnu silu čija interesna sfera više ne poznaje teritorijalne granice i granice drugih suvereniteta? Odgovor američke desnice se može i ovako objasniti: s idejom izgradnje novog svjetskog poretka više nije dovoljno nadzirati teritorije, potrebno je vladati umovima, razmišljanjem, načinima života, tehnologijom. Kao i spriječiti (hoćemo li se praviti da to ne shvaćamo?) da europska valuta potisne 'gospodarenje' dolara? Stoga se meni stari pacifizam više ne čini odgovarajućim odgovorom. Pročitajmo pozornije strateški Bushov dokument: on je i veliki ideološki nacrt. Tu se shvaća zašto rat mijenja karakter i značenje i zašto se više ne odnosi samo na jednog vanjskog neprijatelja i jednu državu. No i rizik je jasan. Taj je da nas tako unilateralan izbor odvuče u sukob civilizacija i da se sve od sada stvara 'izvanredno stanje', neprekinuti sukob, stalno stanje straha i uzbune koje može imati teške posljedice po unutarnje političko ozračje i na korištenje demokratskih prava. (...) Svijetu je potreban novi policentrični ustroj: eto nove političke teme koja, u temelju, potiče pokrete mladih i koja snagama ljevice i demokratskim snagama stavlja nove odgovornosti. Mi si ne možemo spasiti dušu. Uporaba sile, pod određenim uvjetima, ne može biti isključena. Stajati na Aventinu ničemu ne služi. I mi ćemo se morati nositi s posljedicama raspada druge supersile. Nestao je jedan poredak, i stvorila se praznina koja može izazvati katastrofe. . Dovoljno je pogledati ono što se događa u velikim regijama svijeta (Africi, Balkanu, dijelu Južne Amerike, bivšim sovjetskim republikama središnje Azije) gdje se ne može govoriti o državama sposobnima upravljati javnim poslovima, 'pošto se radi o područjima gdje vlada kaos i gangsteri, plemenski vođe, skupine na vlasti koje si dijele osnovne strateške resurse. I dovoljno se sjetiti što je i što može postati terorizam. Budimo pozorni jer se iza barbarskog napada na moskovsko kazalište, kao i na newyorške Tornjeve, naziru sasvim nove stvari koje izazivaju strah. Vrlo složena mreža koja na velikim područjima svijeta povezuje osobe i skupine, očajne ljude ali i skupine novih bogataša i novih upravljačkih klasa. Mutna struja koja se služi novim tehnologijama kako bi širila poruku mržnje prema zapadu i koja ima vrlo, vrlo 'drugačiju' viziju svijeta od naše. Demokratske kulture i ideje slobode rođene iz prosvjetiteljstva i demokratsko-građanskih revolucija moraju uviđati izazov. A u tom okviru uloga Europe postaje ključna, te tako i ona europske ljevice. Europe kao veliki pol sposoban biti protuteža supersili i potaknuti svijet starih suverenih država 20. stoljeća koji se više ne može vratiti prema multipolarnom regionalizmu. To je doista velika ideja koja sa sobom nosi snagu. Jer samo policentrični ustroj svijeta može se suočiti s rizikom novog endemskog svjetskog rata. No uvjet je da ljevica o sebi razmišlja u širem obzoru od onoga u kojemu je primorana (i ponižena) sadašnjom političkom raspravom prenatrpanom lažnim reformizmima i lažnim revolucionarima.", piše Alfredo Reichlin. Srednjoistočne ravnoteže prema Bijeloj kući "Sve do napada na Tornjeve Blizance izgledalo je da se Sjedinjene Države prilagođavaju srednjoistočnom i bliskoistočnom neredu. Bile su zainteresirane za naftu i Izrael. Ništa drugo. Prije 11. rujna međunarodni pristup energetskim izvorima i sigurnost židovske države izgledali su zajamčeni. Činilo se da izraelsko- palestinski sukob ne potkopava strateške ravnoteže. Određena doza kreativnog kaosa služila je SAD-u da pod rukom drži jednu od svjetskih regija kojom je najteže upravljati. Potom je došao napad Al Qaede: otkriće, zaprepašćujuće za Amerikance, da je iz trbuha saudijskog režima došla razorna prijetnja SAD-u, utjelovljena u Osami bin Ladenu i u 15 do 19 kamikaza. Čiji je objavljeni cilj bio protjerivanje vojnika Sjedinjenih Država iz svete zemlje muslimana i uspostava islamističkog režima, gospodara najvažnijih ležišta nafte planeta. Istovremeno su Al Qaeda i suradnici išli za uništenjem Izraela. Za Sjedinjene Države nastao je Srednji istok u kojem 'umjerene' (odnosno one smatrane prijateljima zapada) autokracije trpe pritisak žestoko protuameričke javnosti, i katkada joj podilaze, u kojem ni Izrael ni nafta više nisu sigurni, u kojemu, na stranu židovska država, više nema saveznika od povjerenja, niti kuću Saudovih, i od kuda mogu krenuti novi teroristički napadi protiv Amerike, u budućnosti možda s oružjem za masovno uništavanje, takav srednji i bliski istok se ne može tolerirati. Treba ga izokrenuti poput čarape. Condoleeza Rice je ukazala koji je cilj: 'Demokratizacija islamskog svijeta'. Pošto u regiji ne postoji niti jedan režim, osim Izraela, koji se i najšire može prisličiti demokraciji, ta objava izaziva jezu kod 'umjerenih' vlada, od Egipta, do Jordana, Saudijske Arabije. (...) Kako bi izmijenio srednji istok Bush je odlučio krenuti od Saddama. Na ovaj ili onaj način irački diktator mora nestati. Ne samo kako bi se spriječilo da dođe do atomske bombe, niti toliko da bi se nadzirala njegova nafta, prije kako bi se napravila odskočna daska za kampanju 'demokratizacije' srednjeg i bliskog istoka, od Crvenog mora do Perzijskog zaljeva. Integracija muslimana u carstvo dobra počinje od Iraka. No retoriku na stranu, 'masterplan' američke Arabije tek se treba napisati. Nema strateške vizije. Geopolitički nacrt tek je skiciran. (...) Kako mi Talijani i Europljani možemo doprinijeti da se izbjegne da se napad na Irak pretvori u geopolitičku katastrofu, i da se ograniče njegovi rizici i iskoristi prilika za pacifikaciju bliskog i srednjeg istoka? Poglavito sprječavajući da se Amerika uljuljka u svoj nimalo sjajni izolacionizam. Mimo forme i diplomatskih uljepšavanja supersila napadnuta 11. rujna je iznenađujuće sama. Bush izgleda siguran da ne može izgubiti rat. No čini sve da ga ne dobije. Jer mu uporno ne određuje ciljeve. Ukloniti 'svaku terorističku globalnu skupinu'? Širok program, primijetio bi general de Gaulle. Ili točnije, čista sociologija. Rat se ne može zamisliti kao beskonačna spirala, niti povjeriti samo vladi Sjedinjenih Država. Jer islamski terorizam, nije važno je li 'globalan' ili nije, prijeti svima: Amerikancima, ali i nama Europljanima, pa čak i samim muslimanima (njih je poginulo najmanje 200 u Tornjevima blizancima). (...) Teroristička uzbuna možda može u američkoj javnosti potaknuti odobravanje potrebno za napad na Irak. No ako bi se rat produljio, pokazao se podmuklim ili ugasio želju za regionalnom demokratizacijom kod najutopističkijih neokonzervativaca, Bush bi bio primoran smanjiti svoje ambicije. Amerika bi izgubila rat a da to ne bi ni primijetila. Izgubili bi i mi, jer bi se tada u srcu svjetskog sustava otvorila praznina na vlasti, štoviše provalija. Čije bi prve žrtva bile nespremnije demokracije, poput naše, koje izgleda da ne uviđaju golemi ulog u igri. Nadajmo se da za naše buđenje nije nužno proći srednjeistočnu apokalipsu.", piše Lucio Caracciolo. L'UNITA 4. XI. 2002. Ako je sve međunarodni terorizam "Postaje sve očitije da je pojam 'međunarodni terorizam', pod kojim Bush želi obuhvatiti svaku pojavu pobune, više ili manje nasilne, spram isključive hegemonije američkog imperija, upravo ideološka krabulja novog svjetskog poretka kojega Sjedinjene Države nastoje nametnuti i tradicionalnim saveznicima, poglavito Europljanima, koji se na sreću opiru (no koliko još dugo?) i ne daju se sasvim hegemonizirati.(...) Uviđamo da je i ljevica već gotovo u potpunosti prihvatila uporabu pojma 'međunarodni terorizam' za obilježavanje zajedničkog neprijatelja protiv kojega se treba boriti, bez sitničarenja glede ljudskih prava i 'formalne' legalnosti. Znamo da je Bushov bijes protiv Iraka motiviran znatnim naftnim interesima, znamo da su dokazi o vezama Al Qaede sa Saddamom vrlo neodređeni, znamo, poglavito, da nas napad na Irak ne oslobađa noćne more oružja za masovna uništavanja koje, kaže se, on posjeduje, i koje bi se vjerojatno razdijelilo u ruke mnogih većih i manjih skupina gerilaca s raznih strana svijeta. No čarobna riječ 'međunarodni terorizam', koju i mnogi političari s ljevice izgovaraju s prijetvornom skrušenošću, služi upravo tome da zaboravimo opravdane dvojbe, stavljajući se na raspolaganje za borbu, vođenu od Busha, protiv osovine zla. Dati se unovačiti u redove dobra, koji od cijelog industrijaliziranog svijeta žele napraviti golemu narodnu masu podržavatelja SAD-a, za ljevicu znači otkriti osnovno odsustvo bilo kakve perspektive spram međunarodne politike koja bi bila alternativa onoj hegemone sile. Zar ćemo pustiti da se svi pobunjenički pokreti mnogih zemalja trećeg svijeta užurbano katalogiziraju kao terorizam, te se 'dobrima' prikažu kao ciljevi za uništenje u 'beskonačnom ratu'? Što je s masama oboljelih od AIDS-a u Africi koji umiru u stotinama tisuća uz 'uljuđenu', možda i 'reformističku' ravnodušnost bogatih zemalja? Što bi bilo ako sami više nećemo govoriti, ili ćemo govoriti s ustručavanjem, o međunarodnom terorizmu, i praviti razliku između mnogih borbi koje se u svijetu pale protiv terorizma Sjedinjenih Država (ne kažem to ja, kažu to Chomski, Gore Vidal, mnogi drugi) koji kada bombardira civilno stanovništvo radi slamanja otpora 'otpadničkih' vlada, ne čini ništa drugo od onoga što čine kamikaze, uz tu razliku da u tom 'čistom' ratu umiru samo nevini?", piše Gianni Vattimo. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 5. XI. 2002. Bosni treba potpora, ne podjela U suprotnom slučaju, zemlja će se strovaliti u rat za nekoliko dana, piše Jean Paul Klein, posebni izaslanik Glavnog tajnika UN-a i koordinator operacija u Bosni i Hercegovini Poslije općih izbora u BiH svjetski su mediji pozvali svjetsku zajednicu na veći realizam u pristupu problemima u cilju postizanja mira u toj zemlji. Osobno se ne slažem s onima koji zaključuju da Bosna i Hercegovina mora biti podijeljena u ime osnaženja demokratskih vrijednosti. Oni tvrde da pobjeda nacionalnih snaga na izborima znači poraz međunarodne strategije. Ali alternativa Daytonu, upravo - povratak hipotetskim rješenjima zbog kojih je izbio rat - nije ono što želi bosanski narod. Osim toga, to bi moglo značiti i političke potrese u cijeloj regiji. Izbor u korist nacionalnih stranaka ne znači ipak izbor u korist ultranacionalizma u duhu Miloševića-Tuđmana. Ti rezultati su izraz prosvjeda protiv 'nenacionalnih' koji nisu ispunili svoja obećanja. Stranke povezane s vladom prevarile su ljude u njihovim očekivanjima, i zato su kažnjene, a ne zbog otklona od nacionalnih težnja. Čak je nacionalna stranka bosanskih Srba izgubila glasove birača. U trenutku gospodarske krize zar se moramo čuditi što su propale na izborima vladine stranke. Ali ni nacionalne stranke nisu ono što su bile početkom devedesetih. Sve one imaju unutrašnje frakcije - reformatore, pragmatičare i opstrukcioniste. A neke frakcije još goje iluziju da je moguća podjela Bosne, iako to međunarodna zajednica neće nipošto dopustiti. Što se tiče posljedica za balkansku regiju u cjelini, one mogu biti katastrofalne za područja u kojim ima prikrivenih remetilačkih procesa i otvorenih sukoba. Prvo se radi o Kosovu, gdje ima pokušaja da se izbori nezavisnost, pa i o Makedoniji koja sada ima priliku da postigne cjelovitost i međunacionalno pomirenje. Pobjeda nacionalnih snaga u Bosni znači da međunarodna zajednica u nije bila dovoljno složna poslije Daytona, da se nije vodilo računa o vremenu i da nije bilo strateškog plana. Nenacionalističke koalicije nisu imale podršku osnovnih triju etničkih skupina, nego su, razdirane unutrašnjim suparništvima i egocentričnim liderima, pretrpjele fijasko, izigravši ljude kojima su zastupali interese. Pa ipak ima i postignuća, unatoč nabrojanim političkim problemima. Bosanska konvertibilna marka je najstabilnija valuta u regiji, što je pretpostavka ekonomskog oporavka. Državni graničari su višenacionalna služba, koja je uspjela za godinu dana smanjiti ilegalnu imigraciju za 90 posto, a za 30 posto povećala carinske prihode. Misija UN-a je zajednički radila s mjesnom policijom na specijalnom programu borbe protiv trgovine ljudima. Sigurnosni problem više nije prepreka za povratak predstavnika nacionalnih manjina u svoja prebivališta. Misija UN-a ima mogućnost da završi nadzor nad velikom policijskom reformom te da napusti zemlju. Novi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Pady Ashdown ima u svojim prioritetima poštovanje zakona, stvaranja radnih mjesta i pravednu vlast. On je obećao podržavati političke programe, a ne posebne stranke ili ličnosti. I to je pametno. Svi pobjednici proteklih izbora obećavali su funkcioniranje BiH-a, a ne podjelu. Sada je i Ashdownu vrijeme da iskoristi svoju vlast za osiguranje daljnjih reforma neovisno o tome koje su stranke pobijedile, piše Jean Paul Klein, koordinator operacija u BiH. Moskva pojačava kinesku vojsku "Ruski Obrambeno-industrijski kompleks (OPK) predlaže Pekingu nove lovce, raketa i radare, piše Igor Korotčenko. Za nekoliko godina godišnja dostava ruskog oružja Kini može dosegnuti 1-2 milijarde dolara. Tome će pomoći jučer otvoreni međunarodni avio-kozmički salon u Čuhaju, na kojemu će dominirati ruski OPK. Njegov glavni izvozni proizvod je višenamjenski lovac Su-30MKK, kao i navođeno raketno oružje za vojne zrakoplove. Zatim su izloženi radari, zrakoplovni motori, avionika i ostalo radioelektronska oprema. Vojno-zračne snage kineske vojske već uspješno lete na lovcima Su- 30MKK. Uskoro će se u Kini otvoriti nekoliko servisnih centara, a industrijski kompleks 'Suhoj' kani u Kini otvoriti i svoje predstavništvo. Međutim, taj potencijal otkriva perspektivu i za nove ugovore, koje kineski stručnjaci procjenjuju na tri milijarde dolara. Direktor 'Suhoja' Aleksej Knišev to objašnjava velikim mogućnostima povećanja bojnih resursa tog lovca zbog njegove otvorene arhitekture nove matematsko-programske spremnosti. Usto, direktor Knišev predviđa da kineska strana sudjeluje u programu stvaranja lovaca pete generacije. Konstruktorska kompanija 'Raduga' iz podmoskovske Dubne prvi put u inozemstvu predstavlja svoju dalekometnu raketu X-59MK, koja širi arsenal uništavanja, poput lovca Su-30MKK. Padanje takve rakete na krstaricu ili brod jamačno potapa neprijateljsko plovilo. KB 'Raduga' predstavlja u Čuhaju i svoj kompleks raketnog oružja 'Ovod-ME' s televizijskim ekranom za navođenje i ispaljivanje u cilj 320 kg trotila s preciznošću od 2-3 metra u širinu. S time se cilj tipa mosta pogađa i sigurno uništava na udaljenosti od 140 km. Široku paletu trupnih radara izložila je i kompanija 'Fazotron- NIIR', od kojih kineska vojska, prema našim nalazima, predviđa kupiti 100 radara 'Žuk' za pojačavanje svojih lovaca F-8IIM za približnu cijenu od 120-150 milijuna dolara. Peking je također zainteresiran za ispunjavanje zajedničkog konstruktorskog zadatka u izradbi trupnog raketno-laserskog sustava RLS s aktivnom faziranom rešetkom. Analiza pokazuje da u realizaciji programa obrambene opskrbe Kina računa na postizanje vojne premoći u mogućoj situaciji vojnog rješenja tajvanskog problema. Rusko oružje, izloženo u Čuhaju, može osigurati uspješnu realizaciju takve zadaće". NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 5. XI. 2002. Tri postupka, dva suda "Ratom na Balkanu za sada se bave dva međunarodna suda u Haagu. Sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju raspravlja o kaznenoj odgovornosti bivšeg jugoslavenskog predsjednika Miloševića. Optužen je za zločine protiv čovječnosti i genocid. Osim toga se na Međunarodnom sudu vode dva daljnja postupka: s jedne strane je Jugoslavija optužila države NATO-a zbog zračnoga rata Sjevernoatlantskoga saveza. Nije imala uspjeha sa svojim žurnim zahtjevom da se smjesta obustave napadi. Postupak o glavnom predmetu još traje. U drugom slučaju se od ponedjeljka obavljaju saslušanja pred Međunarodnim sudom. Bosna i Hercegovina tuži Jugoslaviju za kršenje konvencije o genocidu iz 1948. Bosna je predala tužbu Međunarodnom sudu, glavnom pravosudnom tijelu Ujedinjenih naroda, u ožujku 1993. Zemlja se pozvala na jednu odredbu konvencije o genocidu po kojoj se spor zbog njezine primjene i tumačenja može dovesti pred sud na zahtjev jedne od strana. Sud je u srpnju 1996. odlučio da može dopustit taj zahtjev. U travnju 2001. Jugoslavija je na tu odluku predala prigovor o kojemu se usmeno raspravlja od ponedjeljka. Zemlja se poziva na navodno novu, sudu tada još nepoznatu činjenicu: da zemlja nije identična staroj socijalističkoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, da tek od studenoga 2000. pripada Ujedinjenim narodima pa da stoga nije strana ni u statutu suda niti konvenciji o genocidu. Uistinu je međunarodno-pravno pitanje nasljeđa na Balkanu bilo prijeporno. Također zbog proturječnog držanja Ujedinjenih naroda prema višenarodnoj državi koja se raspadala. S jedne je strane Vijeće sigurnosti 1992. 'Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju' držao nepostojećom. Da Srbija i Crna Gora nisu automatski nasljednice Savezne republike Jugoslavije. Što više, zahtijevali su da zatraže članstvo u UN-u. No Glavna je UN-ova skupština na preporuku Vijeća sigurnosti isključila Saveznu republiku Jugoslaviju iz daljnje suradnje u gremiju, iako navodno uopće nije bila član Ujedinjenih naroda. Taj je postupak bio zamišljen kao sankcija: beogradski se režim morao ponovno kandidirati i ispuniti kriterije za prijam, primjerice da je miroljubiva država. Pod Miloševićevom vlašću jugoslavenski je režim još odbijao predati zahtjev za članstvo. Bivši državni poglavar od veljače ove godine odgovara pred sudom za Jugoslaviju. Za razliku od već odavno etabliranog Međunarodnog suda koji rješava sporove među državama, taj je sud ustrojilo UN- ovo Vijeće sigurnosti kako bi ratne zločince pozvalo na odgovornost. Sve su države obvezne na suradnju sa sudom, jer odluke Vijeća sigurnosti obvezuju. Haaški sud radi punom parom i već je zaključio niz procesa. No budućnost procesa Miloševiću je neizvjesna, zbog obilja optužaba, teškog dokaznog postupka i napokon zbog činjenice da se pravnik i bivši šef države brani sam. Na početku su se rasprave vodile od ponedjeljka do petka više sati dnevno. Milošević je uvijek bio izvrsno obaviješten o svim svjedocima. Dakle, u vrijeme kad se nije održavalo suđenje, telefonski je koristio svoje stare veze. Prijenos procesa u živo nudi mu jedinstveni forum za širenje njegova viđenja balkanskih ratova i iznošenje dvojba u zakonitost suda. Optužbe tužiteljstva u odnosu na Kosovo već su obrađene. Sada su po srijedi zločini u Hrvatskoj i Bosni. Zbog zdravstvenoga stanja 61-godišnjeg optuženika čini se dvojbenim hoće li se postupak moći dovršiti do 2004. Ako Milošević trajno ne bude više sposoban za postupak, proces se mora zaključiti. S državno-pravnog stajališta nipošto ne bi propao. Jer ipak je jedan bivši šef države morao odgovarati pred svjetskom javnošću u poštenom procesu. Postupak Miloševiću ulijeva nadu za praksu stalnog Međunarodnog kaznenog suda koji će uskoro također u Haagu započeti s radom", piše Reinhard Mueller. DPA * 5. XI. 2002. Katolička elita prisjeća se u Berlinu temeljnih europskih vrijednosti "Pljesak je izostao. Potpredsjednik Središnjeg židovskog vijeća Michel Firedman nije podigao ruke kako bi zapljeskao kada je ukrajinski kardinal Lubomir Husar dovršio svoj govor. Poglavar najveće grkokatoličke crkve na Istoku podsjetio je na kršćanske korijene Europe. 'Postoje temeljne vrijednosti koje su svima zajedničke a izviru iz kršćanstva', naglasio je bradati kardinal s Istoka. Ravnatelj Povjerenstva Njemačke biskupske konferencije u Berlinu Karl Juesten brzo je ponovno prišao mikrofonu: 'Kardinal je, naravno, mislio na židovsko-kršćansko nasljeđe? Da, klima glavom'. Berlinska katolička elita okupila se u ponedjeljak u Katoličkoj akademiji na tradicionalnom prijemu povodom dana sv. Mihovila. Pozivu predsjedatelja Njemačke biskupske konferencije kardinala Karla Lehmanna odazvali su se i njemački predsjednik Johannes Rau, predsjednik Bundestaga Wolfgang Thierse, šefica parlamentarne frakcije CDU/CSU Angela Merkel i neki zastupnici. Lehmann je uvjeravao političare da će ih crkva poduprijeti u očuvanju zajedničkih temeljnih vrijednosti. 'Crkva će rado dati svoj doprinos', izjavio je on. U glavnom gradu Njemačke boravila su istodobno čak tri kardinala - i nakon preseljenja vlade takav je stjecaj okolnosti prava rijetkost. Uz Lehmanna i njegova berlinskog kolegu Georga Sterzinskog, najuzbudljiviju biografiju bilježi upravo ukrajinski kardinal Husar. Njegova crkva, koja priznaje Papu ali poput pravoslavne crkve slavi liturgiju po bizantinskom ritualu i dopušta svećenicima brak, bila je zabranjena u Ukrajini za vrijeme sovjetske vladavine. Većina grkokatolika postali su pravoslavci a brojni duhovnici izgubili su život u sovjetkim logorima. Husar, rođen u Lvivu, živio je u Sjedinjenim Državama i u Italiji. G. 1977. tajno je posvećen za biskupa ilegalne crkve. Gotovo dvadeset godina kasnije Vatikan je priznao čin posvećenja. Nakon sloma sovjetske vladavine Husar se vratio u Ukrajinu, gdje je doživio ponovno rođenje grkatoličke crkve. 'Bio je to žestok udarac za pravoslavce', izjavljuje Husar. Spor se rasplamsao ponajprije oko pitanja crkvene imovine. U više od 400 slučajeva pravoslavne i grkokatoličke zajednice još se uvijek ne mogu dogovoriti o upotrebi crkava. Unijska crkva - koja je taj naziv dobila zbog povezanosti s Rimom - sjedi između dva stolca - nije ni pravoslavna ni rimokatolička, ne smatra se istinskim sastavnim dijelom Europe ni nekadašnjih sovjetskih država. Kardinal smatra da je to prilika: 'Živimo u dvije kulture i zato možemo biti posrednici. Husar se nadovezuje na izjavu Pape Ivana Pavla II.: 'Europa diše uz pomoć dva plućna krila - jedno je bizantinska a drugo latinska tradicija'. Po Husarovu mišljenju Nijemci su najbolje sačuvali svijest o kršćanskom podrijetlu Europe. Valja napomenuti da se zaista upravo Njemačka biskupska konferencija zalaže da u preambuli ustava EU u nastajanju bude spomenuta i vjera. No, reakcija na Husarov govor pokazuje također da je pogled na europske korijene u Njemačkoj nešto širi no što ukrajinski kardinal pretpostavlja. Usprkos tome, Friedman nije ostao na prijemu dulje no što je bilo nužno", napominje na kraju priloga Ulrike Koltermann. DPA * 5. XI. 2002. Sharon mijenja svoj imidž "buldožera" u državnika "U 20 mjeseci na dužnosti predsjednika vlade, Ariel Sharon je uspio izbrisati svoj imidž 'buldožera' u očima Izraelaca a i Amerikanaca. Umjesto toga, 74-godišnji predsjednik Likuda predstavlja se kao mudar državnik koji je iznad svih stranaka, čija je prava briga nacionalno jedinstvo Izraela. Frakcije lijevog i desnog spektra koje su mu sada uskratile potporu i time učinile neizbježnima nove izbore, Sharon je kritizirao kao neodgovorne i egoistične. U očima Palestinaca Sharon je ipak potvrdio sliku koja ga je pratila najkasnije od njegove vrlo dvojbene uloge ministra obrane u izraelskom pohodu na Libanon 1982. Grub postupak vojske u izbjegličkim logorima Jeninu i Nablusu u proljeće ove godine među mnogim je Palestincima probudio uspomene na pokolj Palestinaca koji su obavile s Izraelom povezane kršćanske milicije u rujnu 1982. u logorima Sabra i Shatila u Libanonu. Kao predsjednik vlade Sharon je iznenadio političke saveznike i protivnike s puno tankoćutnosti i okretnosti u prevladavanju brojnih prepreka koje su mu postavljali na put. Stil Sharona koji je 26. veljače 1928. rođen u Kfar Malalu sjeverno od Tel Aviva kao Ariel Scheinerman, razvidno je drukčiji nego njegovih prethodnika. Često se obavija šutnjom i pokazuje se daleko manje pred kamerama nego oba šefa vlade prije njega, Benjamin Netanjahu i Ehud Barak. Svoje stvarne političke nakane i stajališta Sharon naprotiv zna spretno zamagliti. Mentor židovskog pokreta naseljavanja s jedne je strane izrazio spremnost za 'bolne ustupke' Palestincima i za ustroj palestinske države. Istodobno je dalekosežnim zahtjevima za prestanak nasilja spriječio obnavljanje mirovnih pregovora i odbio smanjiti proračun u milijardama za židovska naselja. Tako je Sharon do sloma njegove velike koalicije stalno bio uspješan u teškom raskoraku između proturječnih težnja izraelskog desnog i lijevog tabora. Njegovi desni protivnici mogli su Sharona prisiliti samo na to da konačno ukloni veo koji mu je omogućavao da 'uživa najbolje od oba svijeta', kako je napisao komentator Akiva Eldar u utorak", izvješćuje Sara Lemel. DPA * 5. XI. 2002. Natezanje oko kandidata: tko će postati turskim premijerom? "'Tayyip Basbakan (premijer Tayyip)!', skandira baza kad god se šef stranke Recep Tayyip Erdogan ukaže pristašama svoje islamističko- konzervativne AKP. No, nakon premoćne pobjede AKP na parlamentrnim izborima i euforičnih proslava pobjednika Turska se našla u neobičnom položaju - naime, nitko ne zna tko će ubuduće upravljati zemljom. Zbog ranije presude o krivnji za huškanje naroda izborni pobjednik ispada iz kruga kandidata za položaj premijera. U Ankari sada svi napeto iščekuju tko će povući prvi potez: Erdohan ili turski predsjednik Ahmed Necdet Sezer, koji po ustavu ima pravo imenovati premijera 'iz redova članova Velike narodne skupštine'. Trzavice između dvojice političara izvile su već prije izbora, kada je Erdogan objavio da će stranka imenovati svog kandidata neposredno nakon izbora. 'Kandidata određuje predsjednik a ne šef stranke koji ne može postati (čak ni) zastupnikom u parlamentu', uzvratio je Sezer. Turski pak mediji predstavljaju čitav niz mogućih kandidata. Jednim od favorita ocijenjen je Abdulah Guel, suosnivač AKP i zamjenik predsjedatelja stranke. Taj 52-godišnji profesor ekonomije bio je glasnogovornik vlade islamističkog premijera Necmettina Erbakana, kojeg je vojska kasnije potisnula s dužnosti. No, uz njega spomenuto je još najmanje sedam drugih kandidata - uglavnom iz perspektive njihove 'prihvatljivosti' kada je riječ o turskom predsjedniku. Pretpostavljene prednosti odnosno nedostaci svakog pojedinog kandidata glase ovako: Vecdi Goenuel, 'Sezerov školski kompanjon', 'žena ne nosi veo', 'ali nema dobre kontakte sa strankom'. Nenošenje vela smatra se važnim jer bi se 'first lady s velom' teško uklapala u sekularni image (...) Turske. 'Imamo 363 kandidata', poručio je zastupnik Koeksal Toptan, aludirajući na osvojene mandate u parlamentu. Po Huerriyetu, Erdogan se sam suprotstavio pretpostavkama da će angažirati marionetu kako bi iz pozadine sam držao sve konce u rukama, objasnivši da ne želi 'slabog' premijera. 'Njegov neuspjeh moj je gubitak', kazao je Erdogan, istaknuvši da su mu važni isključivo sposobnost i rezultati. Gotovo jednoglasno turski su listovi u utorak zastupali mišljenje da će Erdogan nakon dogovora sa stranačkim tijelima predstaviti nekoliko imena i zatim 'postići suglasnost' sa Sezerom. Takav razvoj događaja odgovarao bi dosadašnjoj politici šefa AKP- a, kojem je očigledno silno stalo da se ne zamjeri moćnim institucijama države. Kada su ga inozemni novinari upitali kakav je stav vojske, Erdogan je uzvratio: 'Vojska je naša vojska, naša zjenica. Nitko ne smije stati između nas'. Erdoganu ionako predstoji još jedna bitka s pravosuđem. Zbog prethodne kazne glavni državni odvjetnik ustraje na zahtjevu da Erdogan podnese ostavku na dužnost predsjedatelja stranke. Ustavni sud tek će donijeti odluku o tom pitanju. Kratko prije izbora sud je Erdoganu odobrio dvotjedni poštedni rok", napominje na kraju priloga Ingo Bierschwale. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 5. XI. 2002. Politika iz čarobnjakova sanduka "Ponuda Ariela Sharona unutarstranačkom suparniku Benjaminu Netanjahuu da preuzme ministarstvo vanjskih poslova mogla bi se pokazati klopkom u koju će upasti sam izraelski premijer. Ne bi to bio prvi put da je Sharon podcijenio Netanjahuovu lukavost. Kako bi odvratio Netanjahua od pokušaja da torpedira aktualnu manjinsku vladu i inzistira na prijevremenim izborima, Sharon je došao na ideju da mu ponudi mjesto u svom kabinetu. Suprotno mnogim drugim ministrima Netanjahu savršeno govori engleski i najbolji je zagovornik Izraela na diplomatskoj pozornici. Osim toga, bivši premijer, star tek 52 godine, nije dovoljno angažiran nakon prijevremenog raspada njegove vlade prije tri godine. Dakle, najbolje rješenje za Sharona bilo bi Netanjahuovo preuzimanje dužnosti određene izraelskom premijeru: uključivanjem unutarstranačkog neprijatelja u vladu Sharon bi ga umirio. Istodobno Netanjahu mora prihvatiti ponudu ako ne želi biti žigosan kao sebičan političar, koji osobne ambicije pretpostavlja interesu Izraela. Pritom valja podsjetiti da je riječ o zemlji koja se već desetljećima nalazi u temeljnoj egzistencijalnoj krizi. No, Sharon je očigledno podcijenio Netanjahua. Ovaj je, doduše, spreman voditi ministarstvo vanjskih poslova - ali samo pod uvjetom raspisivanja prijevremenih izbora. Naime, s aktualnom ultradesnom, vjerskom koalicijom nije moguće razborito vladati, tvrdi Netanjahu. Njegov uzvratni udarac suočava Sharona s dilemom: usprotivi li se prijevremenim izborima - što je dosada činio u strahu od Netanjahuove kandidature - 74-godišnji izraelski premijer naći će se u ulozi čovjeka koji očajnički želi ostati na vlasti. Mogući ishod natezanja dva suparnika unutar Likuda zasada je još neizvjestan. No, istupanje stranke rada 'Avoda' zaista bi moglo označiti početak kraja Sharonove koalicije. Naime, premijer, koji svom narodu godinu i pol dana gotovo hipnotički sugerira prednosti velike koalicije, utišavši potencijalne protivnike položajima i plaćama, ne može politički preživjeti u ulozi služavke isključivo desnih i vjerskih stranaka. One su u prošlosti opetovano zloupotrebljavale svoj status jezičca na vagi kako bi ucjenjivale premijere u ime vlastitih partikularnih interesa. Čini se da su prijevremeni izbori u Izraelu neizbježni kako bi se zemlja očuvala od unutarpolitičke blokade. Netanjahuova odgoda smrti koalicije i pristup vladi neće značiti dobitak za vanjsku politiku. Na dužnosti premijera Netanjahu je svojim sukobima sklonim i ignorantskim vodstvom više puta stavio na kocku dobre odnose sa SAD. Osim toga, Netanjahu želi poslati Jasera Arafata u egzil, što bi najradije učinio i Sharon - da nije obećao američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu da Arafatu neće pasti ni dlaka s glave. SAD pak uoči vojnog udara na Irak zabrinuto prate očajnički pokušaj Sharona da ostane na vlasti", napominje na kraju komentara Thorsten Schmitz. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 5. XI. 2002. Turska kušnja "Premoćna pobjeda turskih islamista pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana suočava Tursku s političkom kušnjom. Kroz Stranku za pravdu i razvoj (AKP) na vlast dolaze snage koje odbacuju bitnu točku dosada vladajuće državotvorne ideologije: naime, one dovode u pitanje laicističko odvajanje države od vjere. Islamisti su osvojili trećinu glasova i gotovo dvije trećine zastupničkih mjesta u parlamentu. Mogu sami vladati i uz potporu nekoliko nezavisnih zastupnika potaknuti i ustavne promjene. No, predsjednik može zabraniti takav referendum - odgovarajuća odredba štiti od ekscesa. Dvije trećine birača nisu poduprle islamiste već druge stranke od kojih će pak samo jedna ući u parlament - riječ je o Republikanskoj narodnoj stranci s osvojenom trećinom zastupničkih mjesta. Njezin je izvor Atatuerk, utemeljitelj suvremene Turske te je ta stranka stekla status čuvara svetog Graala laicizma. Doduše, Republikanska narodna stranka će kao jedina oporbena stranka u svojoj manjinskoj poziciji raspolagati tek ograničenim manevarskim prostorom. Nijedna pak od stranaka dosadašnje vladajuće koalicije nije uspjela prijeći prepreku 10-postotne prohibitivne klauzule koja je zapravo trebala spriječiti ulazak kurdskih stranaka u parlament. Sada se u tu zamku uhvatila dosada vladajuća elita. Time su je birači kaznili za nepravilnosti u privredi i za korupciju. Trenutno veliko pitanje glasi: hoće li vojno vodstvo dopustiti da vlast preuzmu islamisti? Ili će ponovno intervenirati kako bi ih zadržalo podalje od vlasti kao što je učinilo 1997. g.? Malo se zna o raspravama koje su vođene iza zidova vojarni. Postoje naznake demokratskog otvaranja: AKP nije zabranjena prije izbora - u tom je pitanju očigledno prevladala mekana struja u časničkom zboru. No, tvrda struja ni u kom slučaju nije neutralizirana; ipak je uspjela spriječiti Erdoganovu kandidaturu a nastoji i dalje izboriti zabranu AKP-a. Vrhovni sud trebao bi donijeti odluku za dva tjedna. No, ne čini se vjerojatnim da bi vojska u sadašnjem trenutku, tako brzo nakon izbora, mogla iznuditi zabranu AKP ili spriječiti islamističko preuzimanje vlasti. Bilo bi to ukidanje demokracije i otklon Turske od Zapada. Uslijedile bi oštre reakcije iz Europe i ponajprije iz Amerike; ne treba očekivati blagonaklono toleriranje vojnog udara kao što je još bio slučaj u Alžiru. U tom bi slučaju pristup Turske EU bio nezamisliv u duljem vremenskom razdoblju a pripreme Bushova kabineta za rat protiv Iraka bile bi ometene u kritičnom trenutku. Osim toga, turska vojska želi u slučaju pohoda na Bagdad biti u taboru Amerikanaca kako bi mogla utjecati na poslijeratni poredak u susjednom Iraku. Valja očekivati da će vojska u najmanju ruku pružiti priliku islamistima - to više što Erdogan ne dovodi u pitanje dvije smjernice koje već godinama određuju tursku politiku usprkos povremenim konfuzijama: naime, ustrajat će na savezu sa Sjedinjenim Državama i želi ući u Europsku uniju. Osim toga, tijekom predizborne kampanje a ni tijekom gradonačelničkog mandata u Istanbulu Erdogan se ni u kom slučaju se nije ponašao kao islamistički fanatik. Ako svi pokazatelji ne varaju, njegov cilj nije uspostava diktature mulla. No, među njegovim pristašama nedvojbeno su prisutni i radikalni elementi; Erdogan nije slučajno pozvao svoje pristaše da se klone provokacija. On zna da ovisi o blagonaklonosti zapadnih sila; zna također da ga ne podupire većina naroda. Postojanom vanjskom politikom i umjerenom unutarnjom politikom turski islamisti mogu postići pozitivne rezultate. Mogu postaviti nove standarde za korektno upravljanje budući da mnogi od njih očekuju 'čistu' upravu koja će raskinuti s korupcijom. Nadalje, mogu pobiti uvjerenje skeptičnog Zapada da islamska vladavina u načelu nije spojiva s demokratskim poretkom", napominje na kraju komentara Andres Wysling. BiH SLOBODNA BOSNA 31. XI. 2002. Velika Britanija i BiH: Od Caringtona do Ashdowna U proljeće 1992. godine Britanac lord Peter Carrington prvi je strani diplomat koji je kazao kako je mir u BiH moguć samo ako se ona podijeli; deset godina kasnije njegov zemljak, također lord, Paddy Ashdown preuzeo je na sebe nezahvalni posao podjele Bosne i Hercegovine, piše Edina Bećirević koja raščlanjuje taj "kontinuitet izopačene britanske politike prema BiH. Ashdown je 1993. rekao da su ?agresiju na BiH izveli Srbi koliko i Muslimani? Je li termin ?međunarodna zajednica? zapravo eufemistički naziv za ?sedmeročlanu bandu? u BiH? ?Što je britanski cilj na Balkanu a što u Bosni i Hercegovini?? ?Ashdownovo ponašanje tijekom rata u BiH bilo je humanitarne a nikako strateške prirode?, tvrdi britanski analitičar Brendan Simms. Na okruglom stolu održanom u Budimpešti 1998. godine, gdje su brojni međunarodni analitičari pokušavali dosegnuti tajnu strategije međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, poznati ekspert za Balkan Paul Williams je zaključio: ?Kao prvo, ne postoji ništa takvo poput međunarodne zajednice; posrijedi je sedmeročlana banda koju čine SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, potom Italija, te Europska unija. Kao drugo, najjači interesi te sedmeročlane bande posve su sebične naravi.? Upozorivši publiku da se ne hvata za glavu tijekom njegova izlaganja, Williams je na ovom respektabilnom akademskom skupu izbjegao svaku tendenciju k apstraktnom i plastično objasnio kako se, da bi se shvatila ?strategija? međunarodne zajednice u BiH, u vidu mora imati sljedeće: - SAD-u je bilo bitno stvoriti status quo bez pretjeranog udubljivanja kakav status quo; - Njemačku su pokretali ponajprije gospodarski interesi, na koje je štetno djelovao priljev izbjeglica u ovu zemlju; - Glavni motiv Velike Britanije i Rusije je istovjetan: bilo je potrebno sačuvati sliku svoga statusa kao svjetske sile, ali se ne smiju smetnuti s uma ni spekulacije o povijesnim vezama Srbije s Britanijom i Rusijom i infiltracija zagovornika srpskih stavova u britanski (ruski) politički sustav; - Francuzima je na pameti bila samo ravnoteža moći u okviru europskoga kontinenta. I danas, dakle tri godine kasnije, zbog zbunjujuće ?strategije? međunarodne zajednice u BiH, ozbiljni analitičari međunarodnih odnosa imaju ozbiljnih poteškoće u razumijevanju smisla dugoročnih planova u BiH. Podsjetili smo na stavove gospodina Williamsa stoga jer predstavljaju osvježenje za zdrav razum budući da Williams stvari naziva pravim imenom. Međutim, u ovom tekstu nećemo tretirati strategiju ?sedmočlane bande? prema Bosni i Hercegovini, već samo jednoga njezina člana - Veliku Britaniju. O tradicionalnom srpsko-britanskom prijateljstvu napisane su brojne studije. Britanci, koje su predstavljali lord Carrington, John Major, David Owen, Douglas Hurd, Pauline Neville Johnes, Malcolm Riffkind, general Michael Rose, uz Grke i Rumunje, bili su najkorisniji prijatelji Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. ?Od početka do kraja, od Tribunala za ratne zločine, od zone zabrane leta do zračne akcije i dopreme hrane iz zraka u Cersku i Žepu, Britanci su bili zabrinuti da to može ?alarmirati Srbe'. Bio je to britanski diplomat u UNPROFOR-u Cedric Thornberry, koji je prvi počeo pozivati novinare s namjerom da im proda fabriciranu pornografsku laž da bosanska vlada ubija svoje ljude u Sarajevu u namjeri da ubrza vojnu intervenciju. Bilo je to bolesno i zlo.?- kazao je u intervjuu za Slobodnu Bosnu 1997. ugledni novinar i višestruki svjedok u Haagu Ed Vulliamy. Vulliamy je također objasnio da u britanskoj politici postoji tradicija da se po inerciji podupire jači, jer će jači uspostaviti ?red? , čak i ako taj ?red? znači smrt za sve druge. Slično stanje je bilo i s Hitlerom 1938., a takva vrsta razmišljanja je bila i na snazi od 1991.-1995. Drugu razinu britansko-srpskog prijateljstva Vulliamy objašnjava istim razlozima koji su održavali britansko prijateljstvo s Hitlerom. Naime, većina britanske elite, uključujući i kralja Edwarda VII. i veliki dio Foreign offica, nisu imali problema s Hitlerovim ?konačnim rješenjem?. Britanci su mrzili Židove koliko i Hitler, samo su htjeli da to uradi netko drugi. Usporedba između Židova i Bošnjaka, kaže Vulliamy, nametnula mu se još od prvih dana rata. Treća razina srpsko-britanskog prijateljstva, po Vulliamyiju i najjača, jest izravni politički interes. Srpska vlada je izravno uplaćivala na račun lobija da zastupaju njihove interese. I njihovi interesi, o čemu postoje materijalni dokazi, bili su efektivno zastupljeni. ?Tu postoji i druga veza: britanske kompanije su ilegalno opskrbljivale Irak oružjem, kršeći embargo, i to se radilo uz odobrenje britanske vlade. Beograd je korišten kao lažna 'eksportna destinacija' . Britanci su znali da su Srbi ovo znali, i da, ako su zauzeli previše tvrdu liniju prema Srbima u Bosni, Milošević je mogao kreirati skandal?, kaže Vulliamy. U knjizi ?Sleaze? koja govori o korupciji u britanskom parlamentu David Leigh i Ed Vulliamy dokumentirali su i financijske malverzacije koje je u ime ?skupine prijatelja Srbije iz Britanije? vodio Douglas Hurd. Naime, nakon što je Douglas Hurd otišao u mirovinu, dobio je ravnateljsko mjesto u banci Netwest Markets. Za ugovor od dva radna dana u tjednu dobio je godišnju plaću od 400.000 funti. Zanimljivo je da je prvi ugovor koji je Hurd napravio za tu banku bio s Vladom Srbije, koji je sklopljen nakon ?radnog doručka? sa Slobodanom Miloševićem. Na tom doručku bila je Hurdova velika saveznica u potpori Srba, koja ih je podupirala i savjetovala čak i u Daytonu. Zanimljivo je da i Pauline Neville Jones dobila posao u Netwest Markets, te da je iznos njene godišnje plaće 300.000 funti. Leigh i Vulliamy u ovoj knjizi su dokumentirali i priču o lobistu iz britanskog parlamenta koji je za 150.000 dolara koje je uzeo od Miloševića izravno podupro projekt ?etničkog čišćenja? kroz koridore političke moći u Londonu. No sve do sada navedeno samo je podsjećanje na prošlost i na prosrpsku politiku čiji je nositelj bila konzervativna britanska vlada. Dolaskom na vlast britanskih laburista, britanska se politika prema Bosni i Hercegovini mijenja. Ratoborni Tony Blair na vojnu intervenciju inspirira američkog predsjednika Billa Clintona, a u poslijedaytonskom razdoblju Britanci su ti koji zagovaraju čvršći stav u vezi s uhićenjem ratnih zločinaca i na tom polju se stalno sukobljavaju s (i dalje) prosrpski orijentiranim Francuzima te Amerikancima kojima je samo na pameti ne izložiti riziku živote vlastitih vojnika. Međutim, britanski antisrpski stav ipak ima limite. Iz pouzdanih izvora, bliskih Haškom tužilaštvu, u vrijeme dok je Louise Arbour pripremala podizanje optužnice protiv Slobodana Miloševića, stiže vijest da je britanski ministar Robin Cook odbio Arbourovoj uručiti obavještajne podatke koji bi poduprli ovu optužnicu. Isto su uradili i Amerikanci, dok su sve relevantne obavještajne podatke bez rezerve Arbourovoj predali Nijemci! Pozicija britanskog lorda Paddyja Ashdowna prema Bosni i Hercegovini, također je još jedna ilustracija da u međunarodnoj politici nema vječnih prijatelja i vječnih neprijatelja, kao i to da su pozicije pro i contra u diplomaciji veoma relativni pojmovi. Brojnim dolascima u Bosnu i Hercegovinu za vrijeme rata, izlažući riziku vlastiti život, te istupima u medijima Paddy Ashdown je podupirao jedinstvo Bosne i Hercegovine. Ashdown nije samo glasno govorio protiv srpske, već i protiv hrvatske agresije. Svoje stavove jasno je artikulirao i svjedočeći pred Haškim tribunalom, prvo u suđenju Tihomiru Blaškiću (o famoznom Tuđmanovom crtežu na salveti), a potom i u slučaju Milošević. No ovaj prohaški diplomat nedavno je ostao nijem na izvješće Ureda Vlade RS-a za saradnju s Haškim tribunalom. Treba li se onda čuditi onima koji u kontinuitetu prate rad ovog diplomata a imaju problem povezati Ashdowna kao svjedoka na Haškom tribunalu i Ashdowna kao visokog predstavnika koji ostaje potpuno nijem na sramno izvješće Vlade Mladena Ivanića kojim se negira genocid u Srebrenici? Poslužit će mo se i dalje slučajem Ashdown da bismo ilustrirali kako je svijet diplomacije često nedokučiv za ozbiljne istraživače koji se trude izbjeći spekulacije i objasniti zbog čega napori da se razumiju likovi iz svijeta visoke međunarodne politike češće završe konspirativnim tumačenjima nego razumnim objašnjenjima. Naime, ova novinarka je 1993. s bosanskohercegovačkim izaslanstvom, kao promatrač, u Londonu nazočila razgovoru Paddyja Ashdowna sa Muhamedom Šaćirbegovićem. Razgovor je vođen u Ashdownovom uredu, a ono što je bilo fascinantno na tom sastanku je krajnji prijateljski ton kojim su razgovarali Šaćirbegović i Ashdown. ?Što želite da uradim za Vas? Što god Vi kažete, ja ću zagovarati u Parlamentu. Samo recite!?, rekao je Ashdown. Šaćirbegović je naravno potencirao zračne udare na srpske postave i podizanje embarga na oružje. Brendan Simms u najboljoj studiji o britanskoj politici prema Bosni i Hercegovini ?Unfinest hour - Britain and the destruction of Bosnia? (2001.) potanko i dokumentirano govori o pozicijama unutar britanske politike i sagledava razloge zbog kojih je Velika Britanija podupirala genocidnu srpsku politiku. Ono što je zanimljivo za nas, a daje nam pozadinu kako je Ashdown konkretno odgovorio na Šaćirbegovićev zahtjev, jest sljedeći paragraf: ?U travnju 1993. godine Ashdown se usprotivio vođi laburista koji je tražio da se bosanskim Srbima postavi ultimatum nakon kojeg bi uslijedili zračni napadaji na njihove opskrbne pravce iz Srbije, ako bude potrebno. 'Nitko tko je vidio taj teren uživo, ne bi preporučio tu akciju? Njima ne treba opskrba iz Srbije? Ništa se gore ne može smisliti da se ojačaju Srbi i da se ovaj konflikt pogorša.? Na ovaj način Ashdown je usvojio retoriku neophodnosti ?vojnika na terenu? koja je unijela opću zbrku u cijelu debatu o Bosni. On se također žestoko usprotivio podizanju embarga na oružje jer bi se tom akcijom svakako osiguralo ?proširenje rata?. On je inzistirao da bi samo postrojbe na terenu mogle osigurati kraj rata.(?) Paddy Ashdown je tek 1995. godine počeo zagovarati strategiju podizanje embarga na oružje i zračne udare, ali tada su tu strategiju zagovarali svi.? Muslimani agresori na BiH Brendan Simms naglašava da je Ashdownova ?zbunjenost? Bosnom i Hercegovinom počela je još 1992. godine, kada je napisao: ?Ovo je rat manjina. Svi su oni - Srbi, Hrvati, Muslimani, pravoslavci ili katolici - nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini: što može objasniti zbog čega oni vladavinu lokalne većine provode s takvim divljaštvom.? Ovu Ashdownovu izjavu Simms doživljava kao izjednačavanje srpskih separatista s bosanskom vladom, što jednostavno nije tačno. Ali krucijalni Ashdownov citat koji navodi Simms (u fusnoti se poziva na britanske vojne izvore), a koji Ashdownov prijateljski odnos prema Šaćirbegoviću (i Bosni) dalje dovodi u pitanje, jest izjava iz travnja 1993. godine. Naime, nakon što je naglasio da Srbi jesu glavni krivci za rat, Ashdown je dodao ?sada već ima dovoljno dokaza da su agresiju na Bosnu i Hercegovinu započeli Muslimani koliko i Srbi.? Brendan Simms na kraju smisleno definira Ashdownove stavove: ?Možda je zbog ovih razloga njegova preokupacija uvijek bile na humanitarnoj, radije nego na strateškoj strani.? Stavovi Paddyja Ashdowna, prema dosad navedenom, ne razlikuju se od stavova bilo kojeg britanskog vojnika koji je bio u Bosni. Podsjetimo, James Rubin kaže da je praktično slogan svakog britanskog vojnika kojeg je vidio u ratu u BiH bio: ?Mi smo Britanci, mi smo cinični, mi smo sve ovo već vidjeli! Vi mladi naivni Amerikanci jednostavno ne razumijete. Ovo je kao Irska i kao Cipar i ovi mali narodi će se nastaviti boriti jedni protiv drugih?? U prisjećanju na Ashdownovu nekonzistentnost olakšavajuća okolnost je njegov vojnički background. No ako jednog dana, po odlasku iz Bosne i Hercegovine, poput Hurda i ostale skupine ?prijatelja Srba? dobije ugovor od pola milijuna funta u Netwest Market banci, to ne bi trebalo biti veliko iznenađenje... Svi Ashdownovi ljudi (1) DAMIR FAZLIĆ, SRPSKO-BRITANSKI ŠPIJUN KOD SILAJDŽIĆA piše: Mirsad Fazlić ?Nije samo informacija o ratnom kriminalu objavljena u Ljiljanu dokaz kako iz FOSS-a cure informacije?, kazao je visoki predstavnik Paddy Ashdown ministru vanjskih poslova Zlatku Lagumdžiji i federalnom premijeru Aliji Behmenu na dan kad je odlučio smijeniti direktora FOSS-a Munira Alibabića. ?Uzmite samo naslovnu stranu Slobodne Bosne?, kazao je visoki predstavnik ne precizirajući na koju se naslovnu stranu našeg lista ta njegova inkriminacija odnosi. Pojašnjenje je naš glavni urednik zatražio od Ashdownovog savjetnika Juliana Braitwaitea, koji je bio prisutan spomenutom sastanku. ?Visoki predstavnik nije spominjao Slobodnu Bosnu?, kazao je Braitwaite, nakon čega mu je Avdić kazao da ne govori istinu pitajući je li inkriminirana naslovnica ona na kojoj je stajalo kako ?Ashdown i Silajdžić pripremaju srpsko-britanskog špijuna i mafijaša Damira Fazlića da zamijeni Aliju Behmena?. Savjetnik Braitwaite je kazao kako on ne poznaje Fazlića, a Avdić je konstatirao: ?Jasno je da ne možete osobno poznavati svakog od vaših brojnih špijuna u BiH, ali Fazlića svakako poznajete i ti i tvoj šef?. Ashdown je, dakle, bio uvjeren kako je napad na Damira Fazlića ?naručen i logisticiran iz FOSS-a? i uperen protiv Visokog predstavnika osobno, što je, jasno, i glupo i netočno, budući smo u proteklih dvije godine lik i djelo ovog špijuna i preveranta iscrpno analizirali i potkrjepljivali novim dokazima. Ponovit ćemo neke osnovne podatke o Fazliću. Rođen je u Foči 1975. godine da bi s ocem Šaćirom, predratnim direktorom rehabilitacijskog centra Vilina vlas, i mjakom Jovankom, predratnom profesoricom ruskog jezika, preselio u Višegrad gdje je živio do početka agresije na BiH. Po svemu običan dječak s Drine i njegova obitelj višegradski pokolj izbjegla je zahvaljujući majci Jovanki, rodom iz Vojvodine, koja je navodno u bliskim robinskim vezama s Jovicom Stanišićem, tadašnjim šefom sribijanskog SDB-a i jednim od najvažnijih suradnika Slobodana Miloševića. Sam Fazlić priznaje da poznaje Stanišića, ali da nisu u rodbinskim vezama iako ne objašnjava kako ga je i kojim povodom uopće upoznao. Bilo kako bilo, petnaestogodišnji Damir Fazlić je na početku rata s obitelji preselio u Beograd, da bi poslije nekoliko mjeseci preselili u London. Tu započinje intenzivni tečaj školovanja. Prema vlastitim navodima, upisao je London School of Economic and Political Science. Prema pisanju crnogorske Publike, kao polaznika spomenute škole Fazlića je zavrbovala britanska obavještajna služba. Nakon toga kao školarac i obavještajac Fazlić se prebacuje na prestižno američko sveučilište Harward University. Ostaje nepoznato da li Fazlić zaista posjeduje diplome svih ovih škola i sveučilišta, ali činjenica je da s nepunih dvadeset godina Fazlić dobiva posao u jednoj od najvećih investicijskih banaka na svijetu, engleskom NetWestu. Konačno, 1997. godine, školovan i vjerovatno vrbovan za britansku obavještajnu službu, Damir Fazlić vraća se na Balkan kao jedan od ključnih suradnika potpredsjednika NetWesta, bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova i jednog od najvećih krvnika BiH među diplomatama Douglasa Hurda koji posreduje prilikom prodaje srpskog Telecoma Telecomu Italije. Lord Hurd je, na Miloševićev nagovor prilikom jednog radnog doručka, prihvatio posredovanje između talijanskog kupca i srpskog Telecoma koji je prodan po cijeni od 900 milijuna maraka. Dakle, Fazlić je kao biznismen uglednog NetWesta bio jedan od posrednika prilikom prodaje srpskog Telekoma vrijednog gotovo milijardu maraka čime je Miloševiću omogućeno da produži svoju diktaturu još nekoliko godina. Srbijanski premijer Zoran Đinđić posljednjih mjeseci ponavlja kako nikad nije vidio misteriozniju financijsko-poslovnu operaciju i kako ne vjeruje da ju je itko u stanju raspetljati. U isto vrijeme kada Fazlić ispred NetWesta posreduje u prodaji srbijanskog Telekoma, u Beogradu boravi i britanski diplomata Julian Braitwaite, koji u to vrijeme obnaša dužnost prvog tajnika britanskog Veleposlanstva u Beogradu. Begrađani ovog diplomatu zaduženog za medije pamte po spektakularnim, raskošnim, da ne kažemo raskalašenim, tulumima koje je priređivao za predstavnike sedme sile. Braitwaite, koji potiče iz ugledne britanske aristokratske obitelji, uskoro u Beogradu stječe status ?najpoželjnijeg neženje?, kolone pripadnica džet-seta hrle na njegove nezaboravne tulume, mnoge i po nalogu Jovica Stanišića i njegove službe. Premiju je izvukla atraktivna Beograđanka porijeklom iz Bratunca u Bosni i Hercegovini, koju je mladi britanski diplomata oženio i poveo sa sobom u London. Iako Braitwaite tvrdi da ne poznaje Fazlića, male su šanse da se te 1997. godine nisu sreli, ako ništa ono barem na nekom od mnogobrojnih tuluma kojima je domaćin bio diplomata Braitwaite. Nakon pet godina ova dva lika ponovo će se sresti, ovaj put u BiH. Braitwaite je u ulozi savjetnika i glasnogovornika Visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, a Fazlić u ulozi biznismena, ovaj put daleko manje uspješnog u usporedbi sa 1997. godinom kada je prodavao srpski Telekom. U međuvremenu, dakle od 1997. godine do danas Fazlić je bio uključen u niz neuspjelih privatizacijsko- poslovnih projekata u BiH, a svoju poslovno-obavještajnu mrežu proširio je na čitavu regiju. Počeo je 1999. godine kao zastupnik britanske tvrtke Europen Finance koja je bila ?savjetodavno? tijelo tadašnje Federalne vlade u procesu privatizacije. Od bivšeg premijera Edhema Bičakčića uzeo je 25.000 KM za posredovanje pri izgradnji nikad izgrađenog hotela Rogner u Sarajevu. Od Županijske agencije za privatizaciju u Mostaru naplatio je 90.000 KM za prodaju Tvornice duhana Mostar tvrtki Adriatica iz Italije u vlasništvu Rusmira Kadragića, koji je ujedno vlasnik lažnog Japan Tabaco Internationala, protuzakonito registrirane tvrtke u Beogradu koja nosi isti naziv kao treća po veličini duhanska kuća u svijetu. Pored ovoga, Fazlić je sa svojim prijateljem, tradicionalnim ministrom prometa i komunikacija Besimom Mehmedićem bio glavni u dovođenju francuskog Buika koji je trebao, a nije izgradio ni metra autoceste, prodavao je Natron iz Maglaja, a među posljednjim poslovnim (ne)uspjesima je prodaja Tvornice duhana Sarajevo i privatizacija Investicione banke. Naime, u svojstvu predstavnika američke investicijske banke Capital Investment Menaging Corporation i uz potporu bivšeg američkog veleposlanika u BiH Thomasa Millera Fazlić je uveden u posao privatizacije TDS-a od kojeg je naplatio 300.000 KM za pripremu tendera i promociju privatizacije, a s Federalnom vladom govorio o dokapitalizaciji Investicione banke za 15 milijuna dolara. U međuvremenu Fazlić je krstario na relaciji Sarajevo-Banja Luka- Beograd-Zagreb-New York-London..., gdje se sastajao s državnicima Zoranom Đinđićem, Milom Đukanovićem, Vojislavom Koštunicom i njegovim savjetnikom Aleksandrom Tijanićem, ali i s vodećim balkanskim mafijašima poput Stanka Subotića Caneta i Tine Brale. Nakon poraza Harisa Silajdžića činilo se da političke akcije ovog ?čuda od djeteta? padaju, međutim budući da su i Silajdžić i Fazlić svoju sudbinu vezali za Ured Viskog predstavnika, vrlo brzo se pokazalo kako njihovo vrijeme tek dolazi. Fazlić posljednjih nedjelja uporno krstari na relaciji OHR ? Avaz (odnosno Fahrudin Radončić)- zgrada Misije UN-a gdje je čest gost stanovitoga gospodina Sandaya Blytha, izvršnog časnika budućeg komesara EU policije u BiH. Izvori iz UN-a tvrde da je Blyth agent britanske obavještajne službe MI6 koji je prije nekoliko mjeseci u BiH stigao s minimalnim policijskim, ali velikim obavještajnim iskustvom. Svi Ashdownovi ljudi (2) ZORAN PAJIĆ, PRAVNI EKSPERT piše: Adnan Buturović Alfa i omega pravnih reformi koje provodi ured Paddyja Ashdowna, ekspert koji kreira smjer zakonodavne reforme je dr. Zoran Pajić, predratni profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Godinama uoči rata pripadao je ?naučnom krugu? Nenada Kecmanovića, kojem je bivša država nedvosmisleno dokazala povezanost s britanskim tajnim službama zbog čega nije mogao biti kandidat za Predsjedništvo SFRJ. Početkom rata, u sastavu jednog državnog izaslanstva Pajić iz Sarajeva odlazi u London i postaje predavač na Kings Collegeu London. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ponovno se vraća u Sarajevo gdje pokušava dobiti status gostujućeg profesora na Pravnom fakultetu. Nastavno-znanstveno vijeće mu to ne dopušta uz obrazloženje da je Pajić 1992. napustio katedru i fakultet bez ičijeg znanja. Radeći honorarno za britanske poslovne i diplomatske krugove u BiH (posebno za ured britanskog veleposlanika u BiH, potom za Međunarodnu kriznu skupinu u vrijeme kada je na njenom čelu bio prvi veleposlanik Velike Britanije u BiH Hopkins), sudjelujući u znanstvenim sesijama o Daytonskom sporazumu, Pajić u svojim javnim i stručnim analizama konstatira, pored ostalog, da je ?Ustav BiH ilegalan?, potom da je ?Dayton stvar kompromisa koji mora ići na reviziju i prihvatiti realnost u BiH?, i na kraju kako se ?ne zna što je BiH?... Kao savjetnik Muđunarodne krizne skupine Pajić je svjedočio u procesu protiv Tihomira Blaškića gdje je analizirao pravni sustav HZ Herceg-Bosne. To je ?savršena paradržavna tvorevina povezana sa Hrvatskom?, svjedočio je Pajić. Na drugoj strani, zaključio je kako je ?Republika Srpska realnost?. Nikada dr. Pajić nije spomenuo da su Srbija i Crna Gora izvršile neki čin agresije, zločina protiv čovječnosti ili genocida u BiH. Nakon ICG-a, uz pomoć britanskih i srbijanskih diplomatskih krugova u Londonu i Sarajevu, zbližava se sa Paddyjem Ashdownom i engleskom postavom koja stiže u OHR i briše sve ostatke prethodne Petritscheve uprave. Ubrzo profesor Pajić postaje konzultant- ekspert za međunarodno pravo i biznis u Anglo-Bosnian Business Forum (ABBF) pri britanskom veleposlanstvu u Sarajevu. Nakon Ashdownovog dolaska u proljeće ove godine postavljen je za šefa tima zaduženog za zakonodavnu reformu u OHR-u. MONITOR 5. XI. 2002. Ashdown tabu tema za političare u BiH Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH u cijelosti je odbacio optužbe koje je na račun lorda Paddyja Ashdowna uputio smijenjeni direktor Federalne obavještajno-sigurnosne službe (FOSS) Munir Alibabić. Ashdownovi glasnogovornici su Alibabićeve tvrdnje o povezanosti visokog predstavnika s Radovanom Karadzicem i srpskim i britanskim špijunima nazvali običnim izmisljotinama i neistinama. Iako je riječ o do sada najozbiljnijim optužbama na račun visokog predstavnika, nitko od domaćih političara nije se odlučio oglasiti u javnosti. Razloge vjerojatno treba traziti u činjenici da će Ashdown imati presudnu ulogu u očekivanu konstituiranju izvršne vlasti, pa nitko ne želi nekom nesmotrenom izjavom stvoriti sebi i svojoj stranci neprijatelja u liku visokog predstavnika. A ono za sto bivši prvi federalni obavještajac Alibabić optužuje Ashdowna više je nego ozbiljno. Iz broja u broj dnevnik Oslobodjenje i tjednik Slobodna Bosna objavljuju Alibabićeve, ali i tvrdnje nekih drugih neimenovanih izvora, prema kojima je Ashdown pomagao u skrivanju haaškog optuženika Radovana Karadžića. Alibabić tvrdi da je o tomu informirao i glavnu tužiteljicu Carlu del Ponte. Slobodna Bosna, pak, u nastavcima objavljuje feljton o prosrpski orijentiranim britanskim politicarima. Lorda Ashdowna taj je tjednik svrstao uz Davida Owena, Petera Carringtona, Douglasa Hurda i druge, kako kazu, pristaše "velike Srbije". Zanimljivo je da Alibabićeve i tvrdnje pojedinih medija ne komentiraju ni bosanskohercegovacki političari, koji su otvoreno napadali, odnosno branili Munira Alibabića neposredno prije nego što ga je Ashdown smijenio. To se posebno odnosi na lidera SDP-a i ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžiju koji je, tvrde upućeni, najveći politički zaštitnik kontroverznog agenta Munira Alibabića. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk