DNEVNI PREGLED BR.200 21. LISTOPADA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 20. X. 2002. Tisak Američki dnevni listovi i danas posvećuju prostor na naslovnicama trenutno dominantnim temama ? Iraku i washingtonskom snajperistu. ?Iz palača u Bagdadu, svijet se čini pun saveznika? - piše jutros The New York Times ukratko rezimirajući raspoloženje u iračkom vrhu pred mogući američki napad. Bez sumnje ? razjašnjava njujorški dnevnik - svijet je bolje raspoložen prema Iraku danas nego u doba invazije na Kuvajt. U arapskom svijetu, Sadam ne vidi niti jednu zemlju, koja bi podupirala američku akciju, a u Europi Washington ima samo jednog odlučnog saveznika ? Britaniju. Ipak, to još uvijek ne znači da se stavovi drugih zemalja neće promijeniti u tjednima koji dolaze. S druge strane ? piše list ? pitanje je koliko irački diktator poznaje svjetsku situaciju. Sa zapadnim novinarima nije razgovarao još od prije rata u Perzijskom zaljevu, zemlju ne napušta, a nekoliko neuspjelih atentata učinilo ga je još sumnjičavijim i nepovjerljivijim. Njujorški dnevnik također piše o snajperskim napadima u Washingtonu, koji su do izražaja doveli zanimljivu činjenicu ? da je strah javnosti u potpunom nesrazmjeru s realnom opasnošću od napada. Stanovnici Washigtona, naravno, znaju da su mali izgledi da će biti ubijeni dok toče benzin ili idu u trgovinu, no ipak žive u strahu ? objašnjavaju stručnjaci ? prije svega, zato jer ne mogu ocijeniti rizik kojem su izloženi. Ljudi ? kažu upućeni ? imaju prirodan osjećaj za reguliranje rizika, no kada je u pitanju snajperist, taj im osjećaj nije od velike realne koristi. Naime, njegovi napadi su potpuno nepredivivi, što u očima javnosti daleko povećava osjećaj ugroženosti ? objašnjava ?New York Times?. (VOA) DEUTSCHE WELLE - DW 19. X. 2002. Berliner Zeitung analizira američku politiku prema Iraku: "U međuvremenu za Busha sve teže postaje obrazložiti svoju ekstremnu fiksiranost na Saddama Husseina. Ionako on s time nikad nije bio uvjerljiv. Sad je Sjeverna Koreja priznala da odavno posjeduje ono čemu Irak čak i prema američkim spoznajama samo teži: funkcionirajući program za razvitak atomskog oružja. Valja pozdraviti to što Washington traži političko rješenje tog problema. Ali, to je istodobno još jedan argument u prilog nastojanju da se problem Iraka riješi ne-vojnim sredstvima," naglašava Berliner Zeitung. Radikalno novom vanjskopolitičkom doktrinom bavi se i Sueddeutsche Zeitung iz Muenchena. "U biti ta doktrina naglavačke okreće dosadašnje razmišljanje o sigurnosnoj politici: sloboda bi trebala biti proširena, a ne više samo branjena. Država ne reagira na agresiju, nego agresiju preventivno uočava i djeluje prije nego što je mogući neprijatelj počeo djelovati. Ta doktrina vidi SAD kao jasno dominirajuću silu u svijetu kojoj cilj mora biti tu snagu održati i još proširiti. Ili, rečeno Bushovim riječima izrečenim na (vojnoj) Akademiji u West Pointu: "Mi moramo bitku odnijeti neprijatelju, pomrsiti njegove planove, suočiti se s njegovim najopasnijim prijetnjama, prije nego što one postanu stvarnost." 18. X. 2002. Tisak Stanje državnog proračuna u središtu je pozornosti komentara u današnjim njemačkim novinama. Westdeutsche Zeitung iz Duesseldorfa piše: "Još se ni tinta potpisa pod koalicijskim ugovorom nije bila osušila, a ministar financija Hans Eichel se oprostio od svoga naziva najuspješnijeg njemačkog povjerenika za štednju i sam se raskrinkao. Objavio je da granica deficita od 3 posto ne može biti postignuta, da će novo zaduženje ove godine biti iznad te granice. Zbog deficita državnog proračuna koji se oteo kontroli zacijelo će doći do stvarnih povećanja poreza - osim ako tijesni korzet propisa stabilnosti eura, kojeg su svojedobno Nijemci smislili, postane tijesan i drugim budućim grešnicima, kao Francuskoj i Italiji, te bude učinjen elastičnijim. Onda će mo imati ne samo poskupljenja, nego i nestabilan euro," upozorava Westdeutsche Zeitung iz Duesseldorfa. Leipziger Volkszeitung vrlo je slikovit: "Savezni ministar financija se ne mora bojati džepara. Jer, golom čovjeku se ne može zavuci ruku u džep. A Hans Eichel je više nego gol. Aktualno stanje državnog proračuna je zastrašujuće. Novo zaduženje mora biti tako jako povećano da će Njemačka čak prekoračiti dopuštenu europsku granicu deficita i da prijeti pismo opomene iz Bruessela. Situacija ne može biti neugodnija za ministra koji je u Europi vrijedio kao najstroži štediša," naglašava Leipziger Volkszeitung. Mannheimer Morgen osvrće se na trenutak objavljivanja očekivanog prekoračenja granice deficita: "S obzirom na konjunkturu koja teži prema nuli taj razvitak se nazirao i prije izbora. Ali, svojom taktikom da činjenice objavljuje samo malo po malo, crveno-zelena koalicija se uspjela provuci kroz krizu bez posljedica. Sad maska mora pasti: što nas još očekuje. Građani imaju pravo na punu istinu," ističe Mannheimer Morgen. Druga tema. Jučerašnja konstituirajuća sjednica novog Bundestaga pokazala je da će u parlamentu ubuduće vrijediti grublja pravila ponašanja. Predsjednik Bundestaga Wolfgang Thierse izabran je s jednim od najlošijih poslijeratnih rezultata, jer velik dio oporbe nije za njega glasovao predbacujući mu pristranost. CDU/CSU je najavio da se ne će držati ni ranijeg dogovora da prilikom glasovanja isključi onoliko svojih zastupnika koliko je kod vladajuće koalicije spriječeno bolešću ili na drugi način. Nordsee-Zeitung iz Bremerhavena ovako to tumači: "CDU i CSU se jednostavno osjećaju od socijaldemokrata prevarenima za izbornu pobjedu, jer su biračima lagali o stvarnom financijskom i gospodarskom stanju zemlje. Sukobi između koalicije i velike oporbene frakcije vodit će se ogorčeno u iduće četiri godine," predmnijeva Nordsee-Zeitung. (DW) FRANCUSKA LE FIGARO 18.X.2002. Istine i laži o proširenju "Čini se u Francuskoj vlada jako velika zbrka u svezi s proširenjem: ono izaziva vrtoglavicu u nekih političara koji su o njemu odlučivali. Reforme koje proširenje zahtijeva izazivaju bezrazložan strah i dovode do ograničavanja planova. Građani se pitaju. Pokušajmo jednostavno odgovoriti na četiri pitanja. Treba li u ovoj fazi zaustaviti proširenje? Ne, nipošto. Prijam zemalja iz srednje i istočne Europe koji je predviđen prema ugovoru iz Rima, ne da se izbjeći. Svršetak Hladnoga rata i ugodan nestanak sovjetskog bloka potaknuli su ih da se priključe Europskoj zajednici. Nostalgičari imaju kratko pamćenje. Dana 31.XII.1989. Francois Mitterrand je pokušao ponuditi alternativu za prijam, ali je njegov prijedlog 'konfederacije' propao. Bila je to neka vrsta 'diplomatske sloge': sjajan izum koji nikada nije imao prođu. Prestanimo, dakle, gajiti izrazito francusku nadu u pričuvnu politiku. Od tada je prošlo gotovo trinaest godina. Pregovori u kojima su francuske vlasti stalno sudjelovale, jako su napredovali s deseterim zemljama. Zadnja odluka petnaesterih vlada trebala bi se donijeti u prosincu, ovisno o sutrašnjem rezultatu drugog irskog referenduma o ugovoru iz Nice. Zatim će doći vrijeme ratifikacija. Milijuni ljudi pripremaju se za proširenje po cijenu velikih žrtava, a da im mi, Francuzi, zatvorimo vrata u času kada naziru kraj tunela? To bi bilo neodgovorno. Je li proširenje skupo? Ne, prema brojkama, proširenje nije skupo. Prijam spomenutih deseterih zemalja u cijelosti se financira iz proračunskih sredstava predviđenih za tekuće razdoblje (1999-2006.). Povrh toga, proširenje će, dakako, imati svoju cijenu, ali i pozitivne učinke: pristupnici su drugo tržište po veličini za izvoz petnaestorice. Stopa rasta u tim zemljama veća je od stope rasta u sadašnjoj Uniji. Razmišljajmo kao ulagači koji su spremni na srednjoročnu stratešku raščlambu: proširenje nas stoji 0,15 posto našega bogatstva; za pristupnike to ulaganje iznosi 3 posto njihova nacionalnog bogatstva, a dolaskom privatnog kapitala osigurava im ukupno ulaganje od 10 posto. Proizvodni je učinak stvaran. Naprotiv, računovodstveni je pristup (koliko neka država uplaćuje/koliko dobiva) ograničen. Uz to bi mogao uništiti europsku solidarnost, iako je Francuska bila veliki korisnik zajedničke poljodjelske politike. Samo nepoznavanje reda veličina omogućuje da se bulazni. Sa zajedničkim proračunom koji iznosi najviše 1,27 posto našeg bogatstva, tko može ozbiljno tvrditi da je Europa skupa? 1,27 posto našeg bogatstva za mir, stabilnost kontinenta i jedinstveno tržište od kojeg živimo, to je smiješno. Dakako, moramo otkrivati prijevaru i reformirati neke politike, ali se ukupne svote moraju staviti u kontekst. Tako europski porezni obveznici, a da toga nisu ni svjesni, plaćaju puno više da bi pomogli poduzećima iz prošlog doba i ispravili državne pogrješke u upravljanju (primjerice, u Francuskoj Credit lyonnais jučer, France Telekom sutra; ugljenokopi u Njemačkoj). Hoće li Francuska nestati u masi proširene Europe? Ne, binarno razmišljanje ne pomaže jasnom viđenju. Bivši ministar Hubert Vedrine nedavno je pred Francuze postavio sljedeću dilemu: ili će Francuska prihvatiti nužne reforme da bi se Unija proširila na 25 država članica i to će biti kraj njezinog suvereniteta; ili ih neće prihvatiti, pa će se Unija paralizirati. Takvo je tumačenje prijeporno. Prvo, premda proširenje zahtijeva temeljite reforme, smiješno je govoriti o bezuvjetnom napuštanju suvereniteta. Konvent koji predvodi Valery Giscard d'Estaing upravo je i utemeljena radi obnove europskih ustanova i izrade Ustava. Nitko u Konventu ne govori o ukidanju država. Pustimo ih da u miru rade do proljeća 2003. (...) Nemojmo se više držati samo ustanova: Europa je ponajprije prostor intelektualnog suparništva. Bit ćemo manjina u EU-u? Moramo se boriti da bismo progurali svoje zamisli? Pa što! Francuzi u privatnom sektoru koji se svakodnevno bore da bi bili konkurentni, neće oplakivati sudbinu nekolicine francuskih diplomata i političara koji svoje zamisli moraju prodavati svojim partnerima, ako treba i na engleskom. Biti objektivan znači shvatiti ne samo da su Francuzi manjina u Uniji, već i da su Europljani potpuna manjina u svijetu: po broju, a ujedno i po svome iznimnom komforu u kojemu uživaju, dok milijardama ljudi nedostaje sve. Ukratko, europski partneri trebaju nama, kao što i mi trebamo njima; zato nemojmo tražiti bračna prava ako živimo u... celibatu. A što je s francusko-njemačkim odnošajima u svemu tomu? Nakon puno zajedničkih gubitaka i pogrješaka, važno je da se Francuzi i Nijemci nagode oko europske budućnosti kako bi, na dobro sviju, ostvarili sintezu dviju političkih kultura čije je suparništvo pogubno koliko je njihov spoj koristan. Francuska i Njemačka moraju opet biti 'laboratorij integracije'. Uzmimo konkretan primjer: naš izbor u UN-u nije samo da ljubomorno čuvamo svoje sjedište stalne članice i da ga 'jeftino prodamo' Europskoj uniji. Između tih dvaju krajnjih slučajeva ima mjesta za pragmatičnu, sve tješnju suradnju između Francuza i Nijemaca. Potonji će u siječnju sljedeće godine, kada će Elizejski ugovor između De Gaullea i Adenauera navršiti četrdeset godina, postati članovi Vijeća sigurnosti na dvije godine. Zajedničke akcije imat će istodobno simboličnu vrijednost i političke posljedice. Nitko bolje od ovih dviju pomirenih zemalja ne može zagovarati prednost prava nad silom", piše Sylvie Goulard, istraživač-suradnik u CERI- ju (Središte za studije i za međunarodno istraživanje). 19.X.2002. 'Plašimo se europske supersile' S profesorom političkih znanosti na University Collegeu u Dublinu Richardom Sinnottom razgovarao je A.B: " - Što će presuditi na današnjem glasovanju? = Prvo, odaziv glasača koji kane glasovati 'za'. Ako se svi odazovu, pobijedit će pristaše ugovora iz Nice. To znači da bi oni morali biti sigurni u svoju odluku i u važnost pozitivnog glasovanja, a to nipošto nije slučaj. Da bi se to dogodilo, opći odaziv morao bi biti barem 44 posto birača, što je 10 posto više nego u lipnju 2000. - Unatoč medijskoj kampanji, čini se da je mobilizacija jako slaba. Zašto? = Prema našim istraživanjima, Irci su, istina je, najslabije informirani među petnaestoricom i najmanje zainteresirani za europsku raspru. Općenito, imaju vrlo pozitivnu sliku o Europi, ali se osjećaju udaljeni od problema. Taj fenomen pripisujem činjenici da je Irska otok i njezinoj povijesti. Irci se ne protive načelu proširenja, ali imaju nejasnu predodžbu o tome kolika je njegova povijesna važnost. Nije im bila bliska podjela između europskog Istoka i Zapada. Ne zaboravimo, k tome, da Irska nije sudjelovala u Drugom svjetskom ratu. - Politika irske vlade nailazi na žestoku kritiku. Ne postoji li velika pogibelj da će ju birači kazniti? = Puno manje nego se misli. Istina je da se birači na svom pragu žale na korupcijske afere i neispunjena obećanja vlade. To je prirodna reakcija, ali to ne znači da će to presuditi kada budu ubacivali listiće u kutije. Mislim da će na referendumu velika većina Iraca znati razlikovati ta dva pitanja. - Zašto se Irci toliko plaše povrede neutralnosti? = To je glavna tema u Irskoj, pravi problem koji blok protivnika vješto koristi. Problem se pojavio 80-ih, a bio je skopčan s ljevičarskom kritikom nuklearne internacionale. Irci se danas ne žele ravnati prema europskoj supersili koja bi uime zajedničkih probitaka Europe zanemarila njihovo stajalište. Unatoč jamstvima vlade, misle da će Bruxelles na koncu nametnuti europsku obrambenu politiku. - Ne plaše li se Irci da će im pasti ugled u očima drugih europskih zemalja ako kažu 'ne' proširenju? = Taj dokaz vlada nije jako isticala tijekom kampanje. No mislim da će biti presudan u glasovanju. Irci, zacijelo više nego drugi narodi, žele da ih se voli, jer su dugo bili kolonizirani. Na prvom se referendumu nije govorilo o proširenju. Nije se razmišljalo o razočaranju zemalja pristupnica i institucijskoj zbrci koju će izazvati 'ne'. Ovaj put Irci će, idući na glasovanje, imati to na umu." FRANCUSKA L'EXPRESS 17.X.2002. Njemačka je u pravu "Da ukratko ponovimo. Indonezijski će pokolj povećati odlučnost Amerike da se konačno obračuna sa Sadamom. Prije, tijekom i nakon rata, broj terorističkih atentata će porasti, pa odatle proizlaze dvije postavke. Prema prvoj, SAD ostaje u Iraku koliko god treba, jako dugo, kako bi preustrojio i stabilizirao to područje. Prema drugoj, vraća postrojbe kući čim sruši Sadama, a Bliski istok uskoro zahvaća trajni nered. U obama slučajevima Europa gubi. Ili ćemo morati živjeti s anarhijom koju će Amerika ostaviti pred našim granicama, ili ćemo se sučeliti s pobjedonosnim carstvom koje će moći nametati svoje gospodarske probitke i suvereno vladati svijetom. Kako god bilo, američki nas izazov tjera da se ujedinimo, da postojimo i da barem pokušamo to ostvariti, a što mi činimo? Dangubimo. Proširit ćemo Uniju na Europu koju je komunizam bio pokorio. To je razumljivo i opravdano. I nama je u interesu da proširimo naše tržište, da ojačamo, da primimo susjede koji bi se, ostavljeni pred vratima, strmoglavili u nacionalne sukobe, ali što smo učinili i što činimo da bismo uspješno proveli tu promjenu? Poluparalizirani s petnaest članica, s ustanovama koje su predviđene za njih šest, za dvije godine ćemo primiti deset novih članova, ne razmišljajući o budućem djelovanju Unije. Istina je, tu je Konvent o europskoj budućnosti. To nije mala stvar. On radi. Vidi se pomak. Ipak, institucijske nagodbe koje će se postići bit će nabrzinu sklepane i tako daleko od građana da će to biti neobična tvorevina. Mogli bismo time biti zadovoljni. No kada taj europski Ustav dođe na referendum, koliko će ga država prihvatiti? Koliko će zemalja glasovati 'za' u jeku gospodarske krize, premda bi svemu htjele reći 'ne'? Odgovor ne znamo, ali kada se Ustav donese, otkrit ćemo da su novi čanovi Unije tek nedavno izašli iz sovjetske orbite a da ne bi htjeli živjeti pod američkim okriljem i da ne bi zdušno branili tek stečeni suverenitet. Europu očekuje velika kriza. Nećemo ju izbjeći ako Francuska i Njemačka žurno ne pomire svoja institucijska gledišta i zajedničke ne uhvate u ruke upravljač Unije. Francuska ne prihvaća federalnu zamisao. Poput Tonyja Blaira, Jacques Chirac želi ostaviti ovlasti državama i njihovim čelnicima okupljenim u Europskom vijeću. Gerhard Schroeder to prihvaća, ali uz uvjet da se sačuvaju izgledi za federalizam, da predsjednika Povjerenstva bira Parlament, europski zastupnici, da se političkoj Uniji dade dvostruki suverenitet, državni i narodni, da se Europa gradi odozdo, da se ne bi počela rušiti odozgo. Ako se ne želimo odreći snažne Europe i gledati kako Francuska uništava francusku ambiciju, treba poslušati Njemačku. Ona je u pravu", u uvodniku lista piše Bernard Guetta. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST * 18. X. 2002. Rat i nafta "'Zapravo se radi isključivo o nafti'. To je prva stvar koju mnogi sumnjičavi Arapi kažu za američku politiku na Bliskom istoku, a isto kažu i neki skeptični Amerikanci. Pretpostavimo na trenutak da su cinici u pravu: kada se zaviri pod svu tu uzvišenu retoriku o arapskoj demokraciji, američki nacionalni interes zapravo je u ostvarenju kontrole nad pouzdanim izvorom nafte po stabilnim cijenama. Stoga je prvo pitanje o ratu s Irakom - koje su posljedice tog rata po tržište nafte. Promatrajući stanje sa stajališta gospodarskog interesa, neki analitičari predviđaju katastrofu. Upozoravaju na povećanje cijena nafte i moguću nestašicu sirove nafte. Ipak, najviše iznenađuje predviđanje nekoliko stručnjaka za naftu da će se cijena nafte slijedeće godine zapravo dramatično smanjiti, sa sadašnjih 29 dolara na 15 dolara po barelu ili manje. To je stoga što bi Saudijska Arabija mogla povećati svoju proizvodnju kako bi snizila cijene i porazila svoje suparnike koji svoju naftu prodaju po višim cijenama, posebice u Rusiji. Ti stručnjaci za naftu odbacuju i arapsku teoriju urote, da je pravi cilj Bushove vlade zapravo taj da svrgavanjem Sadama Huseina glavni opskrbljivač nafte SAD-a postane stabilni, prozapadni režim u Bagdadu, umjesto nestabilne Saudijske Arabije. Besmislice, tvrde stručnjaci za naftu. Ističu kako su viši dužnosnici Bushove vlade toliko zauzeti brigom zbog oružja masovnog uništenja da nisu obraćali dovoljno pažnje na naftnu politiku u Iraku. Zaista, govori se da se američke naftne tvrtke pribojavaju kako će biti isključene iz poslijeratnih naftnih ugovora. Čak i iračka oporba niječe da bi američke tvrtke dobile ikakve posebne prilike nakon oslobođenja. Teorija o dramatičnom smanjenu cijena nafte je jednostavna. Cijene su se ove godine povećale iz dva razloga: zbog sposobnosti OPEC-a da bude glavni opskrbljivač nafte i neizvjesnosti oko toga što će se dogoditi u Iraku. Oba faktora nestala bi nakon iračkog rata. Vjerojatno je da će cijene nafte pasti kada počne rat, ili ako Bushova vlada svoje ciljeve ostvari preko inspekcija oružja ili na neki drugi način. Cijene su pale već prvi dan početka operacije Pustinjska oluja, u siječnju 1991. godine, a slijedećih su tjedana pale za gotovo 50 posto. 'Svi pretpostavljamo da će se ponovno dogoditi isto', kazao je Walid Khadduri, glavni urednik publikacije 'Bliskoistočno gospodarsko istraživanje', s bazom na Cipru. Jedini faktori koji bi spriječili oštar pad cijena bio bi produljeni rat ili irački napad nekonvencionalnim oružjem na naftna polja u Kuvajtu ili Saudijskoj Arabiji, kazao je. U slučaju da dugački rat uzrokuje sustavno povećanje cijena nafte, to bi vjerojatno pogoršalo sadašnje globalno gospodarsko usporavanje. Vjerojatni pad cijena nafte u slijedećoj godini objašnjen je u nedavnom izvješću tvrtke Petroleum Finance Co. Washingtonska tvrtka za konzalting ističe kako bi se izvoz nafte iz samog Iraka povećao za barem milijun barela dnevno u slijedećih nekoliko godina. Uz stabilni, prozapadni režim u Bagdadu, proizvodnja bi se lako mogla dodatno povećati, na više od 5 milijuna barela dnevno sa sadašnje razine proizvodnje od 3 milijuna barela. Druge dvije zemlje OPEC-a, Nigerija i Alžir, također povećavaju svoj proizvodni kapacitet- za 1.1 milijun i 410.000 barela dnevno svaka, ističe Petroleum Finance. Tržište bi u tom slučaju trebalo apsorbirati mnogo dodatne nafte. Konačno, tu je i Saudijski faktor. Ako se cijene počnu smanjivati, 'jedini mogući odgovor za Saudijsku Arabiju u tom slučaju jest prisilno smanjivanje cijena nafte zemalja koje nisu članice OPEC- a, trajno nižim cijenama', tvrdi se u izvješću Petroleum Finance. Cijene bi mogle ostati niže od 15 dolara po barelu između 18 i 24 mjeseca, predviđaju, a neko bi vrijeme mogle biti između 11 i 13 dolara po barelu. Tako niske cijene nafte mogle bi potaknuti novu globalnu gospodarsku ekspanziju, posebice u Aziji. Ipak, takve cijene bi se mogle pokazati katastrofalnima za Rusiju i njeno gospodarstvo ovisno o nafti. 'Kockanje s rizicima za naftne je tvrtke uobičajeno', kazao je J. Robinson West, predsjednik Petroleum Finance, koji je sponzorirao okupljanje izvršnih direktora glavnih naftnih tvrtki, ovog mjeseca u Veneciji. Konsenzus te skupine, kazao je West, bio je taj da će tržište nafte ostati nestabilno, napao SAD ili ne Irak. Stručnjaci su skeptični u pogledu nedavnih izvješća da su Rusi, Francuzi i Amerikanci već među sobom podijelili prava na naftu u Iraku nakon Huseina. Ruske tvrtke definitivno spletkare kako bi zadržale svoje sadašnje iračke kontakte, bez obzira na to što se dogodilo u budućnosti. No direktori francuskih naftnih tvrtki neslužbeno se žale kako nisu dobili nikakva jamstva za to da će ugovori zaista biti i poštivani, a nije sigurno ni da su ih dobili i Rusi. Irački oporbeni čelnici u svakom slučaju ne obećavaju ništa. Ovotjedno izdanje 'Bliskoistočnog gospodarskog istraživanja' objavljuje intervjue s gospodarskim savjetnicima triju vodećih oporbenih skupina. Svo troje složili su se kako postojeće ugovore 'treba revidirati', i upozorili su na to da američke tvrtke neće imati nikakvih protekcija. 'Ovo je 2002., ne 1930-ta ili 1940-ta', kazao je Salah Al Shaikhly, viši dužnosnik Iračkog nacionalnog sporazuma. 'Niti jedna iračka vlada ne bi potrajala niti jedan dan da dopusti nešto slično.' Rat u Iraku mogao bi potaknuti gospodarsku ekspanziju ili još veću krizu. No (...) ako bi se morao okladiti na to kakve će cijene biti za godinu dana, razuman čovjek bi se kladio na smanjenje cijena - i odgovarajući poticaj globalnom gospodarstvu", piše David Ignatius. RUSIJA IZVESTIJA 18. 10. 2002. Širenje bez podgrijavanja "Primanje sedam novih zemalja u NATO bit će rezultat tijekom pariškog sastanka u studenom, pročulo se na međunarodnom seminaru u Pskovu o posljedicama širenja NATO-a. Tajnu su sudionicima otkrili predstavnici Sjevernoatlantskog bloka na seminaru, ističući listom kako je popis sedam članica još uvijek neslužben. Tako bi 'slavnu sedmorku' trebale sastavljati sljedeće zemlje: uza sve tri baltičke (Litvu, Letoniju i Estoniju), još Slovenija, Slovačka, Bugarska i Rumunjska. Informacije nije među nazočnima izazvala neku senzaciju, već stoga što će se 'pozivnice' objaviti tek na sastanku u Pragu, a taj se popis među diplomatima i političarima smatra očitim. Upravo su diplomati i političari činili sudionike seminara 'Regionalna sigurnost i širenje NATO-a'., koji je organizirao Odbor za međunarodne poslove Vijeća federacije (op. prev. gornji dom ruskog parlamenta) i Informacijski ured NATO-a u Moskvi. Inicijator seminara i senator Pskovske oblasti Mihail Margelov se pitao: Stupanjam u blok Latvija i Estonije, NATO će doći na granice Pskovske oblasti - a što to nosi ovoj regiji, budući da se u Rusiji na širenje NATO-a i dalje ne gleda kao na korisnu stvar. Ni drugi sudionici nisu nalazili 'pluseva' toj tendenciji, osim 'povećavanja opće razine sigurnosti' i pretpostavki za poboljšanje odnosa sa susjedima'. Pa i to je više koristi nego od širenja Europske Unije, od čega Rusija ima samo 'brige i neprilike', čulo se na seminaru, ali uz ogradu da je to ipak samo prva etapa. Politolog Andrej Poljakov: 'Svaki vojno-politički savez doživi s vremenom raspad, ili se pretvara u viteški red. Tako i Sjevernoatlantski blok već deset godina nema neprijatelja zbog kojega je osnovan (Sovjetski Savez i Organizacija Varšavskog ugovora). Zato je daljnje širenje NATO na istim osnovama besmisleno, drži Poljakov. Američki veleposlanik u Moskvi Alexander Wershbau potvrđuje tu hipotezu: 'Nama je potreban savez u skladu s izmijenjenom situacijom u svijetu. Odgovara li tome NATO, mi ne znamo'. Predstavnik Europskog instituta u Moskvi Dmitrij Danilov je razvio tu tezu: 'SAD je zainteresiran za NATO, ali kao jedan od mehanizama sigurnosti, jer danas neki drugi načini rješavanja međunarodnih problema mogu biti učinkovitiji'. Predstavnici NATO-a na seminaru odbacivali su ideju 'polovične svrhe bloka'. 'Da, vojna reforma će uslijediti, ali kakva, još nije jasno, budući da su financijske ljudske pričuve alijanse vrlo ograničene. Zato će značaj reforma uvelike ovisiti o 'najstarijeg dioničara' bloka - Sjedinjenih Država. Zasad se NATO-ovi analitičari slažu u tome da će središnjim pravcem modernizacije bloka biti stvaranje Snaga za brzo djelovanje (SBD), ali se europske zemlje još nisu dogovorile ni o koncepciji te zamisli. U NATO-ovom stožeru smatraju da će probni kamen biti razmatranje iračkog problema na predstojećem summitu bloka u Pragu. SAD računaju okupiti saveznike protiv režima Saddama Huseina, uvjeravajući ih da SBD moraju biti jedinstvene u okvirima bloka, i da nikakvih alternativnih europskih snaga ne treba biti. U tome se razlikuju europska stajališta, uz shvatljivo izuzeće Velike Britanije. Vodstvo bloka, na čelu s Georgom Robertsonom pokušat će obrađivati Europljane tako što bi, u slučaju daljnje europske neodlučnosti, SAD mogao 'odmahnuti' rukom na Bruxelles, a to znači da će vojno-politički savez pogoditi marginalizacija. Tako da bi Prag, smatraju u stožeru NATO-a, mogao biti mjestom gdje se rješava sudbina Sjevernoatlantskog bloka", piše Aleksandr Lebedev. KOMMERSANT 18. 10. 2002. "M. Hattami: "Dijelimo stajališta s Turskom" "Predsjednik Irana Muhammad Hattami dao je interview ruskom dopisniku lista iz Ukrajine o svojem posjetu Kijevu te o sastanku Organizacije za gospodarsku suradnju u Turskoj. "'Razmijenili smo mišljenja s predsjednikom Turske o svim važnijim pitanjima i došli do zaključka kako su naša stajališta o Iraku vrlo bliska, kazao je iranski predsjednik u Kijevu, kao je stigao poslije sastanka Organizacije za gospodarsku suradnju u Istambulu. "Turski se predsjednik također složio s našim mišljenjem kako je nužno rješavati iračku krizu mirnim putem. Bili smo protiv američke operacije u Iraku, a za tijesnu suradnju radi sprečavanja vojne akcije', kazao je Hattami o svom razgovoru s turskim predsjednikom u Ankari. Na sastanku u Istambulu predsjednik Hattami se susreo i s predsjednicima Afganistana te Tadžikistana te razmijenio mišljenja o razvoju uzajamnih odnosa glede planova o uništavanju plantaža opijuma u zajedničkoj regiji. Odgovarajući na novinareva pitanja o posjetu Ukrajini 16. listopada, predsjednik Irana je rekao kako je 'uspio pripremiti tlo za razvoj bilateralnih odnosa u raznim oblastima, napose u zrakoplovnoj industriji". NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 19. X. 2002. Pogrješan osjećaj sigurnosti "Snagom rasprave na daleko najjače zemlje, Amerika je na dnevni red postavila jednu temu svjetske politike koja će svim zapadnim državama idućih godina zaustavljati dah: širenje atomskog, kemijskog i biološkog oružja zajedno s pripadajućim raketama u Trećem svijetu. Za šaku zemalja danas je poznato da su zainteresirane za oružje za masovno uništenje. Osim Iraka među njih pripadaju Iran, Sjeverna Koreja, Libija i Sirija. Indija i Pakistan već imaju atomske bombe. Sjeverna Koreja upravo je priznala da svoj atomski program - unatoč suprotnim tvrdnjama - i dalje provodi. Može se zaključiti da je ratnička retorika američkog predsjednika odbojna, isto tako i njegova podjela svijeta na prijatelje i neprijatelje - no da je George W. Bush shvatio koje opasnosti krije takav razvitak, uzdiže ga iznad njegovih (europskih) kritičara koji sebe često drže puno pametnijima. Još u raspravi o proturaketnoj obrani većina europskih vlada nije shvaćala o čemu se zapravo radi. Kad je Amerika pod predsjednikom Clintonom prvi put razmišljala o štitu protiv balističkih raketnih napada iz tako zvanih huljskih država, ovdašnji su se političari tješili (navodnom) sigurnošću da za sada nitko na Bliskom istoku ne raspolaže bombama i raketama koje bi mogle dohvatiti Europu. I otkako se pozornost usmjerava na Irak, kod nas je otkriven dodatni argument da je Sadamu Huseinu s njegovim naoružavanjem stalo 'samo' do prevlasti na Bliskom istoku. Takvo razmišljanje posve odgovara miroljubivom životnom osjećaju današnje Europe: ako uopće postoji neka prijetnja, ona pogađa druge, ratničke narode poput Amerike ili Izraela. Osobito u Njemačkoj, gdje strateško razmišljanje dugo nije bilo potrebno, navikli smo na taj način tumačiti vanjskopolitičke opasnosti. Na žalost stvarnost nije tako jednostavna. Širenje oružja za masovno uništenje, na stručnom njemačkom jeziku nazvano proliferacijom, opasno je ponajprije stoga što stvara sredstva moći koja se mogu primijeniti za razne svrhe. Diktator poput Sadama Huseina možda je imao u vidu izraelske nuklearne arsenale kad je prvi put izradio svoje programe naoružavanja. No ako će jednoga dana i sam imati takvo oružje, tada ga ništa neće spriječiti da ga upotrijebi i kao (političko) sredstvo pritiska na zapadne zemlje. Ne naziva se atomsko oružje uzalud velikim izjednačiteljem: uz pomoć svoje razorne snage siromašne se zemlje u razvitku mogu katapultirati u prvu ligu međunarodne politike. Tako većina zapadnih političara u normalnom stanju ne bi na zemljovidu znala pronaći Sjevernu Koreju. No otkako je režim u Pjongjangu eksperimentirao s raketama i uranom, izaziva pozornost od Washingtona do Tokija. Još veću težinu ima što gotovo samo nedemokratske države danas teže za najsmrtonosnijim od svih oružja. Neki stratezi vjeruju da se čak i čovjeka poput Sadama Huseina može zauzdati zastrašivanjem. Podsjećaju da je tijekom Zaljevskoga rata 1991. odustao od opremanja raketa Scud koje je ispalio na Izrael oštrim eksplozivom, jer mu je Amerika u tom slučaju zaprijetila nuklearnim udarom odmazde. Ali tko može već danas reći hoće li sljedeći irački vladar jednako postupiti? U diktaturama mogu doći na vlast i usijane glave koje sve stavljaju na jednu kartu. Tijekom hladnoga rata ravnoteža zastrašivanja funkcionirala je samo zato što su na obje strane bili aparati koji su razumno razmišljali. A baš takvi nedostaju u većini zemalja u razvitku. U Pakistanu primjerice nije problem disciplinirana vojska, nego vještičje kolo fundamentalista kojima bi u slučaju islamističke revolucije atomsko oružje palo u ruke. Treba dodati i organizacijsku slabost država u Trećem svijetu koje prvi put u suvremenoj povijesti omogućuju 'privatno vlasništvo' oružja za masovno uništenje. Od raspada Sovjetskog saveza - ponajprije u istočnoj Europi - uhvati se sve više osoba s tovarom urana u prtljažniku automobila ili onih koje na crnom tržištu nude škakljive tehnologije. Stručnjaci za sigurnost ne dvoje da te opasne tvari često potječu iz loše čuvanih ruskih postrojenja kojima upravlja korumpirano osoblje. Što više siromašnih zemalja ima oružje za masovno uništenje, veća je opasnost da će tu nastati podzemna trgovina koja se ne može nadzirati, iz koje se mogu opskrbljivati ponajprije teroristi. Sporazumom o razoružanju i s pomoći za razvitak, u Europi tako omiljenim 'civilnim' sredstvima diplomacije, neće se tomu stati na kraj. Lukavi diktatori poput Sadama Huseina rado potpisuju ugovore, jer znaju da papir sve podnosi. Ni Sjeverna Koreja, kako se sada ispostavilo, nije dala otkupiti svoj program naoružavanja. A da demokratizacija u utrci s proliferacijom na kraju vodi za dužinu nosa, nema naznaka, ponajprije u arapskom svijetu. Time se opcija nasilnog razoružavanja sve više otkriva kao jedina djelotvorna. Ako Europa sada ne nauči tu lekciju, jednoga bi dana mogla platiti visoku cijenu za svoje gledanje u stranu", zaključuje Nikolas Busse u uvodniku lista. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. X. 2002. Prodijev ispad "Kada je bivši njemački kancelar Kohl 1999. g. čuo da je Romano Prodi imenovan predsjednikom Povjerenstva EU, njegova reakcija bila je sasvim ispravna: 'Zar su pošandrcali?' Neki u Bruxellesu tvrde danas da Kohl raspolaže proročanskim sposobnostima. Prodi nije snažan predsjednik kakav je bio Jacques Delors, koji je europskom projektu osamdesetih godina nakon krize ponovno dao krila. Nakon najnovijeg Prodijeva gafa u Bruxellesu danas izjavljuju: ovaj neće biti ni osrednji predsjednik. Zadaća Povjerenstva EU jest uloga čuvara Europskih sporazuma i ostalih zajedničkih zakona iz EU. Ako predsjednik Povjerenstva EU proglasi bilo koji od tih zakona glupim, tada se od njega ograđuje. Hoće li ubuduće itko ozbiljno shvaćati Prodijevo inzistiranje na poštivanju zakona EU? Prodijev istup izaziva gorčinu kod svih koji žele spasiti pakt za stabilnost eura. Konstrukcija na koju se euro oslanja nalazi se u krizi zato što Njemačka i Francuska ne štede. Budu li te dvije zemlje ponovno osujetile opomenu iz Bruxellesa, vezanu za njihove proračunske prijestupe, pakt će biti upropašten. Jedan od gubitnika u takvom razvoju događaja bilo bi Povjerenstvo EU, koje je željelo proširiti svoj utjecaj kroz ulogu čuvara financijske politike svojih članica. Napadima na pakt za stabilnost eura Prodi slabi vlastitu instituciju, istodobno potičući sumnjičavost malih članica EU, koje takvo ponašanje tumače kao ustupak Njemačkoj i Francuskoj. Bio bi to katastrofalan signal uoči referenduma u Irskoj, koji je bitno povezan sa strahom malih od onih velikih. Sasvim je moguće da malene zemlje kod Prodija pretpostavljaju taktiziranje i tamo gdje ga zapravo nema te da je posrijedi bio tek ispad. U tom slučaju Prodi ne bi trebao toliko inzistirati na muževnom ponosu već bi se trebao jednostavo korigirati", upozorava komentator. DPA * 20. X. 2002. Brazil se priprema za promjenu vlasti koja prelazi u ruke "proletarijata" "Bravar bez mature našao se u Brazilu na pragu izborne pobjede, koja je već sada na mnogim mjestima proglašena povijesnom. Nekoliko dana prije drugog kruga predsjedničkih izbora, koji će biti održani 27. listopada, socijalist Luiz In cio Lula da Silva nalazi se u svim anketama u vodstvu s oko 65 posto glasova ispitanika. 'Samo čudo može spriječiti Lulinu pobjedu', priznaje čak i čelnik evangeličke crkve Rene Terranova, koji podupire predsjedničkog kandidata vlade desnog centra (...) Serru. 'Ljevica će doći na vlast vjerojatno prvi put u povijesti Brazila', smatra i Sydney Kuntz, ravnatelj instituta za ispitivanje javnog mnijenja UP. Nakon tri propala pokušaja u utrci za predsjedničku dužnost u najvećoj zemlji Latinske Amerike, 57-godišnji bradati bivši sindikalni čelnik Lula izvukao je neke pouke. Čelnik i utemeljitelj 'Stranke radnika' (PT) zamijenio je prsluk od trapera i iznošene cipele odijelom skrojenim po mjeri a njegovi su napadi na kapitalizam i establishment postali blaži. Više ne želi ni čuti za međunarodni moratorij na otplatu brazilskih dugova koji je nekoć propagirao. Danas mnogi poduzetnici koje je Lula prije nekoliko godina nagonio u paniku aktivno podupiru čelnika ljevice. Jedan od njih - tekstilni magnat (...) Alencar - imenovan je čak kandidatom za potpredsjedničku dužnost. No, nisu baš svi napustili skepsu i strah kada je Lula u pitanju. (...) Njegov protivnik u drugom izbornom krugu, šezdesetgodišnji Serra, upozorava sugrađane da će u slučaju Luline pobjede Brazil doživjeti sudbinu Venecuele. Naime, u susjednoj je zemlji populist Hugo Chavez 'revolucijom u korist siromašnih' podijelio društvo i otjerao ga do ruba građanskog rata. Čak je i predsjednik u odlasku i sociolog Fernando Cardoso, koji se borio rame uz rame s Lulom protiv vojne diktature (1964-1985. g.), ovih dana izjavio: 'Treba pričekati i vidjeti misli li Lula zaista ono što govori'. U Sjedinjenim pak Državama mnogi danas strahuju da bi Lula zajedno sa Chavezom i 'vođom kubanske revolucije' Fidelom Castrom mogao formirati novu 'osovinu zla' 'u stražnjem dvorištu' svjetske sile. Neki se u Washingtonu i Braziliji pitaju kako će se PT, koja obuhvaća i marksiste i trockiste, nositi s 'vulkanom dugova', kako je napisao list Folha. Dugovi u javnom sektoru narasli su u razdoblju od siječnja ove godine s 53 na 62 posto BDP-a - ukupno 250 milijardi dolara. Burzovni guru George Soros prognozira slom Brazila ako vlast preuzme ljevica. Obične pak građane Brazila muče drugačije brige. 'Živimo u zemlji s velikom bijedom, s nasiljem poput onog u Kolumbiji i gospodarskim problemima poput onih u bankrotiranoj Argentini te bi bila već prava revolucija kada bi Lula svakom Brazilcu mogao zajamčiti jedan obrok dnevno', izjavio je pisac i teolog oslobođenja Frei Betto. Po procjeni crkve, u Brazilu svakodnevno gladuje 50 od ukupno 170 milijuna stanovnika. Deset posto stanovnika raspolaže s više od 50 posto svih bogatstava. Je li Lula zato pobijedio u prvom krugu izbora sa 47 posto glasova? 'Rezultat odražava želju sazrelih birača za promjenama ali ti će birači od vlade tražiti skore rezultate', uvjeren je ugledni politolog Yan de Souza Carreirao. Lula dosada nije otkrivao ni moguće ministre ni konkretni program vladanja. Kazao je samo da želi uz pomoć 'socijalnog pakta' premostiti dubok jaz u društvu, ublažiti ovisnost o međunarodnim financijskim institucijama i otvoriti deset milijuna radnih mjesta. 'Mi smo nešto više od obične stranke - mi smo jednostavno nada', tvrdi on" na kraju priloga Emilia Rappolda. FRANKFURTER RUNDSCHAU 19. X. 2002. Na pomolu je treća liga atomskih sila "Na potezu od Sjeverne Koreje preko Irana do Iraka nazire se - ne, ne osovina zla već neugodno svitanje novog doba. Naime, navedene su zemlje mogući ali ni u kom slučaju jedini aspiranti za treću ligu atomskog doba. Prva nuklearna liga utemeljena je prije pola stoljeća a obuhvaća pet tradicionalnih atomskih sila: SAD, Rusiju, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu. Druga je liga obuhvatila u početku više kasnije manje tajne regionalne velesile u atomskom klubu: države poput Izraela, Indije i Pakistana. Otvoreno sjevernokorejsko vjerolomstvo i kršenje sporazuma o zabrani proliferacije atomskog oružja potpiruje zabrinutost da bi u 21. stoljeću atomsko oružje moglo postati dostupna roba široke potrošnje i za trećerazredne sile. Doduše, javnost ne raspolaže brojnim pouzdanim informacijama o aktualnim ambicijama i programima. Pjoengjang se još nije očitovao o tvrdnji Amerikanaca a nisu pokrenute ni nužne inspekcije u Iraku. Nije poznato da li se ikoja od država koje SAD često nazivaju negativcima približila atomskom pragu. No, potvrda pretpostavke Washingtona da su Pakistan i Sjeverna Koreja zamijenili raketnu tehnologiju za nuklearni know-how predstavljala bi prekoračivanje opasne granice: okolnost da je atomsko oružje odnosno njegove komponente roba koju je moguće kupiti na međunarodnom tržištu naoružanja predstavljala bi istočni grijeh proliferacije. Ako je sklopljena kakva pogodba, međunarodna zajednica mora najoštrije reagirati. Doduše, u tom bi slučaju inteligentan politički pritisak trebao biti usmjeren ne samo na Pjoengjang već i na Islamabad. Neodgovorna pomoć izvana još je uvijek najveća opasnost jer omogućuje režimima zemalja čija je privreda bankrotirala a tehnologija je ograničena - poput onog u Pjoengjangu - da jednog dana uistinu steknu status atomskih sila. Ako su Sjedinjene Države u slučaju Sjeverne Koreje uočile da maksimalna oštrina ne podrazumijeva i sva raspoloživa sredstva, to je dobar znak. Sjedinjenim Državama pripada zasluga za pravodobno uočavanje i dosljednu problematizaciju rizika koje sa sobom donosi proliferacija oružja za masovno uništenje i nakon završetka hladnog rata. No, aktualni američki kabinet nije se baš toliko iskazao u potrazi za mogućim rješenjima tih problema. Možda je točna pretpostavka da će se tradicionalna politika međunarodne zabrane i sporazumima zajamčenog neraspačavanja spomenutog oružja, koja se u prošlosti nedvojbeno mogla pohvaliti uspjesima, sudariti u određenom trenutku s vlastitim ograničenjima. U Sjevernoj Koreji upravo je pretrpjela težak udarac. No, i američka doktrina preventivnog udara sve je drugo samo ne patent koji valja slijediti. Štoviše, sada se pokazuje da je i pogrešna i opasna budući da se oslanja na pogrešnu temeljnu formulu: naime, zamisao da je režime koji se žele domoći oružja za masovno uništenje moguće odvratiti od njihova nauma prijetnjom oružanom silom doživjela je neuspjeh upravo na korejskom poluotoku. Vrijedi upravo suprotna teza. U svakom slučaju, planirana kaznena akcija protiv Iraka nije zastrašila vodstvo u Pjoengjangu. Na iznenađenje Bushovih ratnika Sjevernokorejanci nisu kajanjem popratili priznanje da su razvili program za proizvodnju atomskog oružja. Štoviše, utemeljena je pretpostavka da je rad u korejskim bunkerima zapravo intenziviran otkada Washington otvoreno prijeti neposlušnim vladama vojnim udarima i smjenom režima. Sljedeći spekulativni slijed bio bi sasvim logičan: težnja nabavci oružja za masovno uništenje mogla bi izazvati bijes supersile ali posjedovanje spomenutog oružja osigurava imunitet na taj bijes. Kada određena zemlja dođe u posjed atomskog oružja, preventivni udari više ne dolaze u obzir. Valja strahovati da će primjer Sjeverne Koreje slijediti i druge zemlje: službeno će se zaklinjati da ne raspolažu atomskim oružjem i istodobno u tajnosti još intenzivnije raditi na proizvodnji bombe koja će ih štititi", zaključuje na kraju komentara Dietmar Ostermann. AUSTRIJA APA * 20. X. 2002. Irsko prihvaćanje sporazuma iz Nizze označava uklanjanje tek jedne u nizu prepreka "Uzdah olakšanja u EU bio je čujan. Već nakon nedjeljne objave prvih nepotpunih rezultata iz sedam od ukupno 42 irska izborna okruga predsjedatelj Povjerenstva EU Romano Prodi izjavio je da je posrijedi 'zeleno svjetlo proširenju' EU. Time je nastavljena realizacija 'projekta stoljeća' u EU - riječ je o prijemu 10 novih članica u europsku zajednicu 2004. g, i još dvije možda do 2007. g. No, valja otkloniti još neke prepreke s tračnica prije no što vlak stigne na odredišni kolodvor. Nakon mogućeg pristanka Iraca na sporazum iz Nizze, instrument osposobljavanja EU za proširenje, broj članica EU koje su ga usvojile popet će se na 15. Od pristupa u europsku zajednicu sve će nove članice moći imenovati po jednog povjerenika i time biti zastupljene u najvažnijem tijelu EU. Kako time ne bi bila blokirana sposobnost djelovanja Povjerenstva, maksimalni broj povjerenika bit će ograničen. Od 1. siječnja 2005. g. Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija Španjolska morat će se odreći po jednog od svoja dva povjerenika. Nadalje, sporazum iz Nizze predviđa i preraspodjelu važnosti glasova u Europskom vijeću. Dok je aktualna 'kvalificirana većina' definirana s najmanje 62 od ukupno 87 glasova, u Europskoj uniji koja će brojiti 27 članica, spomenuta će većina iznositi 225 od ukupno 345 glasova. Broj glasova u Europskom vijeću, kojima će raspolagati nove članice, ovisit će o broju njihovih stanovnika. Primjerice, Poljska, zemlja s 38 milijuna stanovnika, koja će ubuduće biti šesta po veličini članica EU, imat će 27 glasova u Europskom vijeću. Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija imaju po 29, Španjolska 27 glasova a Austrija 12 glasova u tom tijelu - kao i Mađarska i Češka. Nadalje, za donošenje određene odluke u Europskom vijeću bit će ubuduće potrebna i potpora većine država, drugim riječima, potpora najmanje 62 posto stanovništva EU, koje te države zastupaju. Proširenjem kategorije odluka čije je usvajanje uvjetovano potporom većine u odnosu na odluke koje zahtijevaju jednoglasnu potporu, Europsko vijeće trebalo bi postati djelotvornije. Broj zastupnika u Europskom parlamentu bit će povećan sa 626 na 732, pri čemu će također biti definiran broj zastupnika pojedinih zemalja. Sporazum iz Nizze, utanačen nakon višednevnog i višenoćnog natezanja, označen je uoči referenduma u Irskoj kao 'conditio sine qua non' za proširenje ali valja napomenuti da je u praksi još i danas predmet žestokih sporova. Primjerice, navedeni sporazum regulira djelovanje EU koja obuhvaća 27 članica, pri čemu valja napomenuti da će broj članica EU u prvoj fazi - 2004. g. - narasti na ukupno 25 država. Pojedine zemlje-kandidati - poput, u prvom redu, Mađarske - još uvijek nisu zadovoljne brojem dodijeljenih im zastupničkih mjesta u Europskom vijeću i u Europskom parlamentu. No, najveće prepreke proširenju - i to će nakon referenduma u Irskoj postati sasvim jasno već sljedećih dana u Bruxellesu - još su uvijek prisutne među sadašnjim članicama EU. I dalje ne postoji zajednička pregovaračka pozicija u dva odlučujuća otvorena pitanja - poljoprivredi i financijama. Odluka o tim pitanjima trebala bi biti donesena 24. i 25. listopada u Bruxellesu, na izvanrednom sastanku na vrhu šefova država i vlada. Nitko ne zna kako bi mogao izgledati eventualni kompromis. Proteklih se dana opravdano spekuliralo da nekim državama uopće ne bi bilo krivo kada bi Irci odbacili sporazum iz Nizze. Njemačka, Velika Britanija, Švedska i Nizozemska i dalje se striktno protive izravnim isplatama subvencija novim članicama EU. Doduše, pozicija Den Haaga oslabljena je padom vlade. U Austriji se ministar financija Karl-Heinz Grasser (FPOE) opetovano izjašnjavao protiv izravnih isplata subvencija novim članicama ali njegovi istupi ne definiraju službeni stav vlade. No, Beč je još uvijek rezerviran kada su u pitanju Benešovi dekreti i tranzitni promet. Zato će vlak proširenja sljedećih tjedana morati razviti strahoviti tempo - želi li stići točno na vrijeme na odredišni kolodvor. Izletnički vlakić morat će se preobraiti u Eurostar, superbrzi, suvremeni vlak, kako bi bili ispunjeni uvjeti da sredinom prosinca u Kopenhagenu napokon bude signalizirano zeleno svjetlo za proširenje, koje je Prodi uočio već ove nedjelje. Nitko više ne očekuje iskakivanje vlaka iz tračnica", napominje na kraju analize Axel Reiserer. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 18. X. 2002. Gerry Adams: "Ovdje smo da bi kazali 'ne' superdržavi" "'Unija povećava demokratski manjak, doći će se do Europe na dvije razine, a korist će izvući najmoćnije države. Male, poput Irske, izgubiti. Eto zašto kažemo 'ne' referendumu o sporazumu iz Nice (...). Stari borac kakav je Gerry Adams, predsjednik Sinn Feina, nije želio propustiti priliku da posljednjih dana preuzme ulogu karizmatskog čelnika antieuropeista.(...) Osim bitke za 'ne', gdje kao saveznike ima Zelene, socijaliste, stranku radnika i pokrete euroskeptika, je suočen s krizom upravo u Sjevernoj Irskoj nakon što je vlada Tonyija Blaira odlučila suspendirati miješani protestansko-katolički parlament nastao nakon sporazuma potpisanog 1998.. Tu je inicijativu na upravo završenoj tiskovnoj konferenciji kritizirao radi rizika stvaranja institucionalne praznine. - Što Vam se ne sviđa kod ove Europe? = Sinn Fein je republikanska stranka te stoga smatra da narod treba biti suveren. Imamo viziju Irske 'zemlje jednakih' i želimo da se ona odrazi i na europskoj razini. - Odnosno? = Vidim opasnosti u rastućoj globalizaciji, militarizaciji, neravnotežama, Prvom svijetu koji zanemaruje druge. A mi smo u Europi za slobodnu federaciju slobodnih osoba. (...) - Imate li nešto protiv Prodija? = Ma ne, nisam ga ni upoznao. Polazim samo od onoga što je izjavio i nalazimo se na potpuno suprotnim stranama. Protiv smo Europe kao superdržave. Želimo više demokracije i manje korupcije, uzimajući u obzir slučajeve koji su se utvrdili u Komisiji. Tražimo da nacionalni zakonodavci čuvaju gospodarski suverenitet. - Irska, ne možete to zanijekati, izvukla je koristi od bivanja u Europi. Postala je 'keltski tigar', bogatija zemlja s više zaposlenih. Prije 30 godina dohodak po stanovniku Irske bio je 60 posto europskog prosjeka, danas je čak 122 posto. Poljoprivredu su pomogli fondovi EU-a. = Istina svi smo imali koristi, posebice poljoprivrednici. Europa je dala i druge dobre stvari poput socijalnog zakonodavstva, u pitanju jednakosti napravljeni su koraci naprijed. No na gospodarskom planu platili smo i visoku cijenu u pogledu prirodnih resursa i rasprodaje nekih djelatnosti. A poglavito su najvećim zemljama pripale najveće koristi. Sporazum iz Nice samo naglašava razlike. - Objasnite to bolje. = Ne trebamo izgubiti mogućnost veta Irske u Europskoj Uniji, niti odustati od naše neutralnosti. Nakon prve pobjede glasovanja protiv vlada je trebala poštivati rezultat i pregovarati s Bruxellesom o neutralnosti, to nije učinila. - Još jedan uspjeh glasovanja protiv mogao bi zakočiti integraciju i širenje Europe. = Širenje nije tema referenduma. - No o njemu se upravo govori u sporazumu iz Nice. = Da, no glede toga parlament će se moći eventualno očitovati u korist. - I onda? = Mi tražimo da se preispita sporazum ostavljajući nam neutralnost. Nica predstavlja korak prema militarizaciji Europe. Članci 1.2 i 1.5, kako je podsjetio naš zastupnik Martin Ferris na tiskovnoj konferenciji, dopuštaju Snagama za brzu intervenciju da djeluju izvan granica EU-a i u ofenzivnoj ulozi. Mi nismo za to. - Kakvo je vaše stajalište glede borbe protiv terorizma? = Izgubio sam prijatelje u napadu na Tornjeve blizance, ja sam, i mi smo, svjesni potrebe suprotstavljanja terorizmu. No isto tako mislima da svi demokrati trebaju kazati ne ratu kojega žele Bush i Blair protiv Iraka i podržati UN kao jedino zakonito tijelo za autorizaciju vojnih operacija bilo kakve prirode", razgovarao Claudio Lindner. LA REPUBBLICA 18. X. 2002. Chirac i europsko dostojanstvo "Antiamerikanizam je tema o kojoj se u ovom trenutku najviše raspravlja. Ima veliki odjek poglavito u Francuskoj. Aktualnom je ovih dana poglavito čini Jacques Chirac. Koji, tumačeći jedan rašireni europski osjećaj, nastoji zakočiti Georgea W. Busha, željnog promicanja preventivnog rata protiv Iraka. A do sada Chirac nije radio uzalud, pošto su Sjedinjene Države smanjile svoju nepopustljivost, omekšale svoja stajališta te tako pridale pozornost europskim prigovorima koje je izrazio francuski predsjednik.(...) Nakon njemačkih izbora, završenih pobjedom lijevog centra, upravo radi njena protivljenja preventivnom ratu Georgea W. Busha, francusko stajalište u Vijeću sigurnosti daje naslutiti nastajući europski pravac u vanjskoj politici, barem u jednoj osnovnoj točci: onoj odnosa sa supersilom. S plana Francuske učinio je ono što Europa u cijelosti nije uspjela učiniti sa šireg plana Unije. Iza njega je stajao kancelar Schroeder, koji mu je donio njemačke glasove. Tako se pojavio pravac od kojega se druge zemlje Unije teško mogu previše odvojiti. Već se ukazuje varijabilna slaganje od jedne do druge prijestolnice, do koje u nekim slučajevima dolazi uslijed smetenog oportunizma (Berlusconi), a u drugim uslijed opreznog, sporog realizma (Blair). To su još nesigurni koraci od kojih će, nada se, ostati neki trag. Slika antiyankeeja ne pristaje Chiracu. Treba, međutim, naglasiti da je on jedan od manje protuameričkih političara, unatoč neogollističkih izvora, kojega je Francuska pete republike vidjela. On taj pridjev nikako ne zaslužuje. Njegovo je sadašnje stajalište ono saveznika koji ima pravo dostojanstveno iznijeti svoje argumente. Sjedinjene Države nisu Sovjetski savez liberala.(...) Francuski antiamerikanizam je istovremeno zagonetka, povijesna i kulturalna, i paradoks. Za razliku od drugih velikih europskih zemalja (Velika Britanija, Njemačka, Španjolska, Italija) Francuska nikada nije bila u ratu sa Sjedinjenim Državama. U velikim povijesnim trenucima uvijek je bila uz njih. Bila je to i u vrijeme američkog rata za neovisnost. Francuski antiamerikanizam je više tradicija nego diktirano raspoloženje kojega polako hrane različite političke situacije. Ili ideološke sklonosti. To je običaj. Uvjetovani refleks. (...) To su naslage starog spora između Novog i Starog svijeta. Između društva ideja i društva trgovaca. Nedvojbeno postoji trag, sve slabiji, nostalgije za vrijeme kada je Francuska imala veliki utjecaj na svijet, u kojemu se njena kultura i jezik bili dominantni. Te su prostore, koji su se polako proširili na znanost, tehnologiju, gospodarstvo, već odavno zauzele Sjedinjen Države. Koje vladaju čak i našom budućnošću kao što niti jedan drugi imperij nije uspio to učiniti, pošto je sam pojam napretka vezan za njihovo društvo. No sve to nije u korijenu pravog francuskog ili europskog antiamerikanizma. Američki dinamizam i uspjesi više izazivaju divljenje ostatka Zapada. Zabrinuto divljenje kada ta nadmoć bez presedana prijeđe preko granica vrijednosti koje danas Europa dijeli s Amerikom. Odnosno, kada Amerika misli da utjelovljuje apsolutno dobro te prema tome i djeluje. U tom slučaju Europa ima obvezu iznijeti dvojbe. Ima se pravo suprotstaviti. To se zove europsko dostojanstvo", piše Bernardo Valli. VELIKA BRITANIJA THE INDEPENDENT 20. X. 2002. Boriti se protiv terorizma, ne Iraka "U roku od nekoliko sati od prošlotjednog napada na Bali, predsjednik Bush i Tony Blair obznanili su kako je moguće voditi rat na dvije fronte, protiv terorizma a možda i protiv Iraka. Nekoliko dana kasnije, utvrđeno je da još jedna 'razbojnička zemlja', Sjeverna Koreja, već posjeduje nuklearno oružje. Kako bi SAD i Britanija trebale reagirati na ovo? Nije li to razlog za prevencijski napad i na Sjevernu Koreju? To bi značilo rat na tri fronte, a ne bi prošlo mnogo vremena prije nego bi se rat proširio na četiri ili pet fronti, jer Sjeverna Koreja nikako nije jedina u svom apetitu za nuklearno oružje. Dok George Bush razmišlja o potencijalnim opasnostima diljem svijeta, teroristi djeluju. Tony Blair je najelokventniji zagovornik prevencijskog napada, tvrdeći uvjerljivo kako prije 11. rujna nije bilo mnogo pristalica napada na Afganistan, dok je nakon tog kobnog datuma napad na Afganistan dobio gotovo univerzalnu podršku. Ipak, teroristička zvjerstva na Baliju ističu i nepreciznost te tvrdnje. U takozvanom ratu protiv terorizma, prevencijski je napad, u većini slučajeva, besmislen. Kako je ovakva strategija mogla spriječiti uništenje Balija? Koja država je mogla biti cilj prevencijskog napada? Teroristi su raštrkani u različitim zemljama, relativno ih je malo, ali su sposobni prouzročiti prava krvoporolića i uništiti gospodarstva. Dok su međunarodni čelnici bili zaokupljeni povezivanjem rata protiv terorizma sa svojom opsesijom Irakom, teroristi su se pregrupirali. Prošlog mjeseca, Clare Short je upozorila kako je već, tek godinu dana nakon 11. rujna, pažnja SAD- a, i u određenoj mjeri Britanije, već preusmjerena s Afganistana unatoč obećanjima predsjednika Busha i Blaira. Short tvrdi kako ratni starješine ponovno djeluju van Kabula. Ona se boji, s dobrim razlogom, da bi Afganistan ponovno mogao postati teroristička jazbina. Staromodni princip zastrašivanja u slučaju Iraka je djelovao. Sadam nije upotrijebio oružje masovnog uništenja van svoje zemlje dijelom i zbog toga što zna da bi time prouzročio po njega fatalnu reakciju SAD-a. Tiranin pokazuje sve znakove toga da mu je više stalo da ostane na vlasti nego da počini samoubojstvo. Ipak, SAD i Britanija teže ratu koji prijeti destabilizirati regije koje su već terorističke jazbine. Razmislimo o utjecaju američke vojne okupacije Iraka, koja bi uslijedila nakon poraza Sadama, u Afganistanu, Pakistanu i Indoneziji, Bliski Istok da ni ne spominjemo. Rat protiv Iraka perverzan je prioritet kada teroristi već predstavljaju mnogo veću prijetnju međunarodnoj sigurnosti", stoji u uvodniku lista. SLOVENIJA DELO 19. X. 2002. Željezo u vatri, figa u džepu "Nitko nikomu ništa nije dao, nitko ništa nije potpisao, čak nitko nije ni pregovarao o opipljivim stvarima. Još se uopće ništa nije dogodilo a vatra je već na krovu a zloduh u štali. To znači da su posrijedi ozbiljne stvari, odmahuju glavom oni koji su ovih dana negdje u Italiji gledali Begninijevog Pinocchija i znaju da uvijek moraš barem malo lagati ako hoćeš da te shvate ozbiljno. Naši zapadni susjedi Talijani majstori su politike, kod njih je već uobičajeno ono što drugi, oni više na Istoku, još uče. Još su veći majstori u diplomaciji. Kad kažu pacta sunt servanda, to može značiti da sporazumi uistinu vrijede i da ne mogu biti predmet ponovne provjere, ili nešto sasma drugo. Kao lukavi političari i diplomati uvijek imaju više željeza na vatri a i barem jednu figu u džepu. Naši južni i istočni susjedi Hrvati, sudeći po svemu što im se događa, nisu tako veliki majstori politike i diplomacije kao Talijani. Ali nisu bezvrijedni, tu i tamo još uvijek mogu nekoga pobijediti, prijeći, rekli bismo političkim jezikom. Unatoč slabostima i nedostatnim pripremama. Ovoga trenutka Britanci ih pritišću u kut i prijete im da Bruxelles neće smjeti gledati ni izdaleka ako ne budu dobri. Tako su nekako prije nekoliko godina nas stiskali Talijani. Hrvate melju zbog generala Bobetka, ne zbog imovine ezula koji su pobjegli ili optanata koji su prešli na zapadnu stranu kad im je na istočnoj bilo teško. O imovini koja je ostala Hrvatima kad su Talijani otišli, Hrvati pregovaraju s Rimom iza dobro zatvorenih vrata. Tako su se ministri Picula i Berlusconi dogovorili kad su se sastali na East Riveru. Zatim se počelo šaputati o ovom i onom, kao i uvijek kad je informacija malo a razloga za nagađanja puno. Na jednoj i na drugoj strani ponavljaju ono slavno pacta sunt servanda prije skoro godine dana smijenjenog ministra Ruggiera. Glasno govore da razgovaraju samo o imovini izvan zone B, što je zapisano u međunarodnim i bilateralnim sporazumima i stoga nedodirljivo. O potpisanom u Osimu i Rimu ne razgovaraju, iako Zagreb svoj dio duga za odštetu optantima nije položio na neki račun u inozemstvu i zatim mirno čekao da se netko smiluje i uzme novac. Mi Slovenci svoj smo dio položili, iako ga Talijani nisu uzeli. To može značiti da nas zafrkavaju i uvijek ostavljaju neko željezo primjereno za kovanje ili uistinu ne priznaju Osimski niti Rimski sporazum i ono o 'sporazumima koje treba poštovati', govore s figom u džepu. Hrvati imaju sa svoje strane pravo kad nas usput ošinu pripomenom da smo mi Slovenci Talijanima platili za odštetu točno toliko koliko i oni. Znači ništa. A mi smo položili novac na račun Dresdenske banke a oni nisu. Pa što onda. Upravo u tom grmu može se skrivati neki zec. Ili Pinocchio. Jedva je moguće povjerovati da se najlukavija diplomacija na svijetu i diplomacija države koja je desetljeće poslije osamostaljenja unatoč europskoj povijesti i kulturi još uvijek gurnuta na Balkan (i boli ju što će za nju i slovenska granica biti europska), ne mogu i ne žele dogovoriti ništa što bi moglo dirati, možda čak i pogoditi državu koja ih dijeli. I u tom trenutku, kad nema odgovora na pitanje kog se vraga dogovaraju Talijani i Hrvati, na pozornicu izlaze ezuli i krajnja desnica iz Trsta i odigraju ulogu koja im je namijenjena svaki put kad je željezo vruće a u džepu figa. Najtvrđi među tršćanskim suvremenim fašistima Roberto Menia, član najužeg vodstva Finijeve stranke Alleanza Nazionale i njegov pobočnik Giulio Camber koji je Berlusconijev izaslanik (obojica su prije nekoliko godina nosili zastavu protiv slovenskog zaštitnog zakona), dignu viku i kriku, proglase da potpisano u Osimu i Rimu više ne vrijedi i obznane da će sve skupa dovesti na međunarodne sudove. Budući da se dogodila krivnja i ezuli ne dobivaju natrag ono što im je oduzeto. Činjenica da je ezulima i optantima zapravo dužna talijanska država koja im je u novom proračunu napokon namijenila 450 milijuna eura, talijanskoj je javnosti malo poznato, stalno su im nudili maglu i poluistine. Meniava i Camberova akcija ima bezbroj dimenzija i lica. Kad će pregovaračima ići dobro i ako istrže ono što su kanili, mogu im se samo nasmiješiti, a također i tršćanskom usporednom povjerenstvu za imovinu ezula. Rim ima svoje povjerenstvo a Trst svoje. U oba su ljudi iz istih stranaka. Za svaki slučaj. Jedni mogu reći bijelo, drugi crno, kad i jedni i drugi vide šareno. Mogu se i razljutiti kako se već razljutio ministar Giovanardi koji je obznanio da je Menia bio nazočan kad se pripremao temelj za pregovore s Hrvatima i da se s dogovorenim složio. Rim dakako može uzeti novac sa slovenskog računa i pritisnuti Hrvate, može zajedno s Hrvatima stisnuti Slovence, a sve skupa može i sačuvati za iduće prigode. S figom u džepu", piše Tone Hočevar. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk