DNEVNI PREGLED BR.204 25. LISTOPADA 2002.

BRITANSKI RADIO - BBC 24. X. 2002. Hrvatska vlada odahnula nakon posjeta Carle del Ponte Predstavnici hrvatske vlade i vladajuće koalicije izrazili su zadovoljstvo rezultatima posjeta glavne tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu, Carle del Ponte, u srijedu Zagrebu. Zadovoljstvo je u prvom redu zato što ona nije došla s novim optužnicama ni prijetnjama sankcijama, čega su se u vladi bojali. No situacija vlade u slučaju generala Janka Bobetka nije se popravila. U vladi su bili u strahu da će Carla del Ponte svojim novim zahtjevima ili pritiskom dramatično pogoršati vladinu poziciju pa su odahnuli kad se to nije dogodilo. Carla del Ponte je, doduše, konstatirala da hrvatska vlada ne surađuje u slučaju Bobetko, ali nije zaprijetila da će Hrvatsku prijaviti Vijeću sigurnosti UN pa je tako izbjegnuta neposredna reakcija svjetske organizacije. Ona je, međutim, zatražila od vlade da povuče svoje žalbe sudu na optužnicu, ali je ipak rekla da će pričekati odluku suda, i to zato što je premijer Ivica Račan, sada već svjestan da vladina žalba da se promijeni optužnica neće uspjeti, obećao da će hrvatska vlada postupiti u skladu s odlukom suda. To govori da je Carla del Ponte ? očito - odlučila dati Račanu još nešto vremena. Ona je s razumijevanjem govorila i o zdravstvenom stanju Janka Bobetka. No ipak je jasno dala do znanja kako od vlade traži da na kraju ispuni ono što se od nje očekuje, a to je predaja Janku Bobetku optužnice, koju on ne želi primiti. Ona je također izrazila čuđenje što se u sve umiješala vlada, kad je to slučaj kojim bi se trebali baviti jedino Bobetkovi odvjetnici. Ako se posjetom Carle del Ponte vladina pozicija nije pogoršala, ona se nije niti popravila. Obveza vlade da preda optužnicu Bobetku i osigura da se Bobetko odredi prema njoj ostaje. No to je zadatak koji će gospodin Račan teško ispuniti pošto su Bobetkovi savjetnici odlučili da njegovu kuću i fizički zaštite uz pomoć pripadnika dragovoljačkih udruga iz raznih dijelova zemlje. Nemoć Račana da i na međunarodnom planu isposluje promjene u optužnici kakve vlada traži, ali i da na unutrašnjopolitičkom planu pokaže kako kontrolira situaciju, za vjerodostojnost i vlade i samoga Račana dugoročno je pogubna jer cijela hrvatska javnost vidi da je riječ o premijeru i vladi bez autoriteta, ističe Maroje Mihovilović. Tisak Izvješćujući o različitim aspektima snajpersikih napada u predgrađima Washingtona, dva lista pokušavaju staviti paniku koja je obuzela američku javnost u širi kontekst. Pišući o opširnom i često, kako tvrdi, "histeričnom" izvješćivanju američkih medija, u kojem su snimci "osamljenih" mikrofona ispred zgrade iz koje se vodi istraga važniji od pokolja na ulicama Izraela, Independent se nada skorom hvatanju snajperiste, ako ni zbog čega drugog, onda da bi se prekinula sadašnja, kako smatra, "medijska tortura". Ovdašnji novinari sa pesimizmom izvješćuju o summitu Eeropske unije u Bruxsellesu na kojem će vođe razmotriti pitanje financiranja proširenja Unije sa sadašnjih 15 na 25 članica 2004. godine. Financial Times piše da će skup, koji počinje večeras u Bruxsellesu, biti jedan od najsvadljivijih summita u povijesti Unije i da malo tko očekuje da će biti završen dogovorom na kojem, pak, Danska inzistira kao trenutno predsjedavajuća članica Unije. Uspjeh summita u tom kontekstu, zavisit će, po ocjeni ovog lista, od rješenja francusko-njemačkog spora o reformi sustava poljoprivrednih subvencija od kojeg Francuska ima najveću korist. Guardian, u sličnom tonu, piše da bi tako "nedostojne svađe" mogle pokvariti povijesno proširenje Unije. "Kao i obično, Unija je ostavila najteže odluke za posljednji trenutak. Glavni razlog sadašnjih napetosti jest to da proširenje Unije nije moguće bez korjenite reforme ne samo njenih institucija već i načina na koji se ona financira u cjelini". "Nove članice zaslužuju bolje", piše Guardian i zaključuje da one ne treba da budu kažnjene zbog neorganiziranosti i sebičnosti "svojih domaćina". (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 24. X. 2002. Tisak U vezi s jučerašnjom odlukom Bundestaga o produžetku mirovne misije u Makedoniji Saechsische Zeitung iz Dresdena piše: "S pravom je misija u Makedoniji ogledni primjer za to kako se etnički sukobi mogu u zametku spriječiti djelotvornim upravljanjem krizom. Brzo i odlučno djelovati, prije nego što se oružani sukob pretvori u krvavi građanski rat - tu tešku lekciju je međunarodna zajednica naučila iz barbarskog pokolja na Balkanu. Zbog toga bi bilo krivo prijevremeno završiti angažman u Makedoniji." Fuldaer Zeitung dodaje: "Upitno je, bi li Europska unija nakon prosinca trebala preuzeti vodeću ulogu te mirovne misije, kako je dao naslutiti ministar vanjskih poslova Fischer. Misija pod vodstvom NATO-a bila je bez sumnje učinkovita - a to je pojam koji je stran mnogim gremijima EU-a. K tomu dolazi činjenica da NATO nakon događaja na Kosovu upravo kod albanskog stanovništva uživa veći ugled nego bruesselske ustanove i njihovi predstavnici." Frankfurter Rundschau osvrće se na upravo otkrivenu jugoslavensku prodaju oružja Iraku: "Jugoslavenska vlada je brzo reagirala. Smjena zamjenika ministra obrane Ivana Đokića i sljedeća istraga ispravne su reakcije na optužbe ilegalne prodaje oružja Iraku. Beogradski političari predobro znaju da odnose sa Sjedinjenim Državama ne bi trebali kvariti prljavim poslovima. Ali, to nije dovoljno. Sad moraju biti rasvijetljeni prljavi poslovi državnih poduzeća čija struktura se malo promijenila nakon završetka Miloševićeve ere." (DW) ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 24. X. 2002. Američko proročanstvo "Amerika na polici ima tri knjige. Upravo ih čita ali će na kraju slijediti učenje samo jedne. Izabrana knjiga će umnogome odrediti sudbinu planeta, rat ili mir s Irakom, savez ili napetost s Europom, zatvaranje pred svijetom ili dobronamjerna hegemonija. Veliki dio naše budućnosti i budućnosti naše djece. Hoćemo i baciti pogled na te tako ključne stranice? Prva je naslovljena 'The tragedy of great power politics" znanstvenika Johna Mearsheimera. Dobro došli natrag Machiavelliju; kao i firentinski tajnik, Mearsheimer je uvjeren da povijesnom tragedijom vlada onaj tko koristi 'fizičku snagu', odnosno, gospodarsku nadmoć, zemljopisnu masu, milijune građana. Ne očekujte ništa nježno: 'Ciklus nasilja će se dugo nastaviti. Nade u mir bit će iznevjerene jer se sile koje upravljaju svijetom međusobno plaše jedne drugih i u trvenju su. Nastoje ostvariti položaj potpune dominacije, uvjerene da je to jedini put za preživljavanje. Jedna bi alternativa bila jedna svjetska vlada, što je, na žalost, utopija'. Tko će biti slijedeći neprijatelj Washingtona? Mearsheimer nema dvojbi: Kina. U Pekingu se njegova knjiga već prevodi, i ocjenjuju je, ljutito, političari i generali. Suprotno misli Joseph Nye, bivši Clintonov podtajnik, koji okrutnom Mearsheimerovom scenariju suprotstavlja 'mekanu vlast' Amerike sposobne uvjeriti kao i pobijediti (knjiga je u Italiji prevedena pod naslovom 'Paradoks američke snage'). U poslijeratnom razdoblju Sjedinjene Države, jedina nuklearna zemlja, proizvodile su više od ostatka planeta. Pa ipak je njihovo čelništvo, od Roosevelta do Trumana, zacrtalo Maršalov plan i Ujedinjene narode, oružani suživot sa Staljinovim SSSR-om, obnovu demokracije u Italiji, Njemačkoj i Japanu, Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond. (...) Za Nyea 'svjetska vlada', sporazum SAD- Europa oko Ujedinjenih naroda nije utopija: to je mukotrpna alternativa suzama i krvi koju demokracije imaju. Koju će knjigu izabrati predsjednik George W. Bush? Koju će Amerika poželjeti prolistati nakon parlamentarnih izbora u studenom? Odgovor nije siguran. I prije no što ga pokušamo dati, pogledajmo treće proročanstvo. Jednu još neobjavljenu knjigu, koju je napisao mladi znanstvenik Kupchan 'The End of American Era', kraj američke ere. Doći će do sukoba civilizacija, upozorava Kupchan, ali ne između zapada i islama već između Europe i Sjedinjenih Država. Jeste li dobro razumjeli? Da, borba za hegemoniju nad planetom odvit će se između Bushovih ljudi, na čelu jednog gospodarstva od 10.000 milijardi dolara i europskih građana Romana Prodija, koji imaju štednu kasicu od 8.500 milijardi eura. Kako su i britanske kolonije u Americi stvorile konfederaciju i potom postale vojna supersila na račun Engleza, i tako će Europska Unija na kraju izazvati bivše saveznike SAD-a. Zapadnjački građanski rat nije daleko. Dakle, nemojte se dati hipnotizirati teškom napetošću s Irakom. Pao Saddam Hussein ili ne, ulog u igri je mnogo tragičniji. Ili će Sjedinjene Države i Europa znati prevladati bratski raskol, s jedne strane odričući se sterilnog unilateralizma, a s druge neutralističkog licemjerja, ili će se obistiniti mračno Mearsheimerovo proročanstvo. Tada više nije ni previše važno tko će dobiti zapadnjački građanski rat. U borbi da nadvladaju nad samima sobom, demokracije izgubiti ono što ih čini dragocjenim; toleranciju, transparentnost, sloboda znanja i komunikacije, pravdu kao sredstvo, zajednička pravila i mir kao cilj. Rodit će se mračan svijet, siromašniji i žalit ćemo za našom živopisnim svakodnevnim životom na koji toliko prigovaramo", piše Gianni Riotta. LA STAMPA 24. X. 2002. "Raskol između SAD-a i Europe ide u prilog Saddamu" "'Podijeljeni, s Europom na strani golubova, a Sjedinjenim Državama već u rovovima, igramo Saddamovu igru'. Bivši načelnik National Intelligence Councila i bivši američki podtajnik za obranu, Joseph Nye, autor knjige 'Paradoks američke sile', komentira suprotstavljanje između novog i starog kontinenta u vezi vojne intervencije u Iraku. (...) - Profesore u Vašoj knjizi tvrdite da u doba globalne informacije jedina supersila ne može djelovati sama, ili će doći do dekadencije. Predsjednik Bush nakon dugog odmjeravanja snage s Francuskom, Rusijom, Kinom, je izgleda napravio korak natrag, izjavljujući da 'razoružanje Iraka može biti postignuto na miran način'. Što mislite? = Irak na tešku kušnju stavlja odnose između zapadnjačkih diplomacija. Smatram, međutim, dobrim znakom izjave predsjednika Busha; ako će u Bijeloj kući prevladati strpljenje nad iskušenjem unilateralizma, štete neće biti trajne. Sa svoje strane, čini mi se da Europa daje veći naglasak na legitimizaciju Ujedinjenih naroda.(...) - Smatrate li vjerojatnom pretpostavku o napadu do kraja studenog? = Ne vjerujem. Za rat protiv Iraka potrebna je duža diplomatska i vojna priprema. - Među često ponavljanim kritikama jastrebova Bushove administracije, stoji i optužba za 'novi kolonijalizam'. '2020. će Sjedinjene Države trebati uvoziti 17 milijuna barela nafte dnevno, šest milijuna više nego danas', piše, navodeći podatke ministarstva energetike, znanstvenik Michael Klare u američkom on line magazinu 'Salon'. I zaključuje: 'kako bi imale sigurnost iračke nafte, Sjedinjen Države moraju organizirati promjenu režima u Bagdadu'. Što mislite o tome? = Malo je Amerikanaca koji podržavaju kolonijalnu pustolovinu u Iraku. Ispitivanja javnog mišljenja pokazuju slabo zanimanje ljudi za imperijalističku ulogu njihove zemlje. Osim toga, iračka nafta neće riješiti niti jedan od dubokih problema vezanih uz nacionalnu energetsku budućnost. - Od Lime do Pekinga, kultura Made in USA dobiva pristaše. Pa ipak nikada kao danas antiamerikanizam nije objedinjavao zemlje koje čak i vole pjesme Bruce Springsteena i filmove Woodyija Allena. Zašto? = Mnoge osobe imaju podvojene osjećaje spram Sjedinjenih Država. Vole kulturu i političku slobodu, no ne odobravaju neke posebne vidove politike Washingtona. U svojoj knjizi govorim o privlačnosti 'soft powera', blage sile koja uvjerava, koja izražava kultura jednog naroda, vrijednosti, politiku. Širenje američke kulture s naglaskom na osobne slobode, uključujući i onu žena, snažno dolazi i u fundamentalistička društva, no izaziva nagonsko odbijanje. Za Bushovu administraciju rizik je u ovom trenutku rasipati tu baštinu 'soft powera'; tamo gdje se javno mišljenje njiše između privlačenja i odbijanja, Interneta i islamskog vela kao identiteta, percepcija arogantne i neosjetljive američke politike spram drugih može potaknuti srdžbu. (...)" ŠVICARSKA LE TEMPS 24.X.2002. Pascal Couchepin: 'Neće biti Sjedinjenih Europskih Država' Švicarski ministar gospodarstva Pascal Couchepin objavio je ovih dana knjigu razgovora s piscem Jeanom Romainom u kojoj, među ostalim, govori o svom osobnom i političkom životnom putu, o globalizaciji, o Europi. List je objavio ulomak iz knjige u kojemu govori o potrebi Švicarske da uđe u Europu, ali i tvrdi da Unija nema budućnosti na dulji rok. Iz napisa izdvajamo: "Švicarska je vjerojatno jedini primjer kolektivne vlasti koja ispunjava svoju zadaću na zadovoljstvo naroda. Nikada ova ili ona frakcija ne želi prigrabiti vlast i nikada je ne obnaša samo jedan čovjek. Sovjetski Savez svojedobno je na svoj način uspostavio kolektivnu vlast, ali ju je zapravo obnašao glavni sekretar partije. Ne poznajem sustav kolektivne vlasti koji je tako dugo odolijevao vremenu kao što je naš. (...) Uđe li Švicarska u Europsku uniju i ta se Unija raspadne, a razne zemlje ponovno steknu svoju samostalnost, nisam siguran da bi Švicarska opet bila onakva kakvu smo je poznavali. Švicarska je proizvod povijesti, slučaja, okolnosti i ljudske volje, s četirima kulturnim i jezičnim zajednicama i dvjema glavnim vjerama. Uđemo li u Uniju i ta se Unija raspadne, malo je izgleda da ćemo opet doći na status quo ante. Mislim da ljudi to naslućuju i to je jedan od razloga njihova nepovjerenja. Siguran sam da će Unija nestati u dalekoj budućnosti. Kada to kažem, mislim na razdoblje od nekoliko desetljeća. No o budućnosti zemlje mora se razmišljati u stoljećima. SAD je stvoren kao nov entitet, bez povijesti. Ljudi koji su doseljavali u Ameriku prihvaćali su novi sustav točno utvrđenih vrijednosti. Bježali su iz zemalja u kojima su često bili progonjeni, bili oni protestanti, irski katolici ili židovi iz istočne Europe. (...) Razumijem strah naših građana. Gledamo kako se Europa gradi kao što gledamo u akrobata na trapezu: divimo se njegovoj spretnosti i bojimo se pada koji je uvijek moguć. Tako smo u vrijeme kada se održavao susret na vrhu u Nici, u prosincu 2000., imali osjećaj da gubimo ravnotežu. Stvari su opet pošle svojim tijekom, ali nismo bili daleko od pada. Prijelaz na euro također je iznimno teška vježba ravnoteže. Mislim da od pojma suvereniteta ne treba načiniti apsolutnu vrijednost. Državni suverenitet treba biti načelo koje će državi omogućiti da djeluje u interesu svojih građana. Zato je država i suverena. Švicarski su kantoni bili suvereni u XVIII. stoljeću, a 1848., u interesu građana, dio suvereniteta prenijeli su na središnju državu. Za Švicarsku je proces ulaska u EU još jedan korak u pravcu pridruživanja višoj zajednici kako bi se izvukla zajednička korist, pri čemu treba napomenuti da država Unije ima veće ovlasti od kantona u Švicarskoj Konfederaciji. Mislim da trebamo sudjelovati u izgradnji novog društva koje je zanimljivo iz više razloga i nečuveno je u povijesti. Bude li se kretala u izvornom pravcu, a ne prema stvaranju neke vrste superdržave, siguran sam da trebamo sudjelovati u pothvatu. Trebat će nam desetljeće da to ostvarimo i ne bude li se Unija agresivno ponašala i ne odluči li nas 'kazniti' što nismo brži, to mi se čini jedini ispravan put. No odluči li Unija 'kazniti' naše otezanje i bude li odveć bahato očitovala svoju nestrpljivost, rekao bih da smo dobro učinili što nismo ušli jer bi to značilo da se ponaša kao imperijalistička sila. Htio bih da uđemo samo u snošljivu zajednicu." NEUE ZUERCHER ZEITUNG 24. X. 2002. Savez zemalja-kandidata za pristup EU "Izgledi za prijem u članstvo u EU ne izazivaju samo likovanje. U praktično svim od ukupno 10 zemalja uglavnom iz srednjeg dijela istočne Europe, koje 2004. g. namjeravaju pristupiti EU, javlja se i osjetan otpor, utemeljen, između ostalog, na strahu da će se Bruxelles prema relativno siromašnim nekadašnjim komunističkim zemljama odnositi kao prema 'članicama drugog reda' i dodijeliti im čak i status neto-platiša. Anketa, koju je nedavno u Češkoj provelo privatno društvo STEM, ukazuje na to da nepovjerenje prema Bruxellesu raste te da znatan dio biračkog tijela ne isključuje mogućnost da članstvo u EU sa sobom donese niži životni standard. U nekadašnjim komunističkim zemljama, koje nisu ništa manje navikle na pomoć države i subvencije od, primjerice, Njemačke, ne pretjerano susretljivo formulirani zahtjevi predstavnika Bruxellesa katkad izazivaju strah a nerijetko i ljutnju. Doduše, u praktično svim zemljama takozvane Laekenske skupine većina građana još uvijek podupire pristup EU. Ipak, entuzijazam koji je još prije deset godina obilježavao raspravu o tom pitanju dobrim je dijelom jenjao. Zemlje-kandidati za pristup EU žele se koordiniranom politikom suprotstaviti takvom trendu. U Pragu su se u utorak sastali ministri vanjskih poslova Laekenske skupine (koju čine Estonija, Letonija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija, Češka, Mađarska, Cipar), kako bi skovali savez čiji će cilj biti zaštita njihovih interesa. Glavna tema razgovora bila je poljoprivreda, koja je u praktično svim državama još uvijek snažno obilježena nesretnim socijalističkim nasljeđem iako su najveći ožiljci kolektivizacije u pravilu već uklonjeni. Diskretna naznaka Bruxellesa da bi novopridošlice u EU u početku mogle dobivati daleko manje subvencije za poljoprivredu od etabliranih članica izazvala je u članicama Laekenske skupine popriličnu ljutnju. 'Naš se položaj nakon pristupa u EU ni u kom slučaju ne smije pogoršati', izjavio je u srijedu slovenski ministar vanjskih poslova Rupel. Postignut je dogovor o usmjeravanju zajedničkog i u prvom redu odlučnog pritiska na EU radi izbjegavanja 'nepoštenih uvjeta', napomenuo je Rupel. Nove članice ni u kom slučaju ne žele postati privjeskom EU za koji će vrijediti drugačija, možda čak i diskriminirajuća načela upravljanja, dodao je slovenski ministar vanjskih poslova. Češki ministar vanjskih poslova Svoboda objavio je da je Laekenska skupina odlučila nakon pristupa zatražiti više opće subvencije iz Bruxellesa i ustrajati na zadržavanju aktualnih limita za poljoprivrednu proizvodnju. Nadalje, zemlje-kandidati ustrajat će po Svobodi na skraćivanju prijelazne faze koja će biti dokončana izjednačavanjem subvencija za poljoprivredu s onima namijenjenima ostalim članicama EU. U zajedničkom priopćenju istaknuto je da je važno očuvati 'konkurentnost' vlastite poljoprivrede. Time se, doduše, ne aludira na smanjivanje subvencija ni na odustajanje od izravne financijske potpore rad ubrzavanja nužne strukturne preobrazbe već se izražava nada u brze i opsežne subvencije iz Bruxellesa, koje će omogućiti opstanak pri suočavanju sa snažnom konkurencijom iz zapadne Europe - posrijedi je lijep primjer 'brkanja lončića', prisutnog, naravno, i u zapadnim dijelovima EU. Naime, valja napomenuti da će subvencije iz Bruxellesa, naravno, i u poljoprivredi istočnog dijela srednje Europe suzbiti a ne pojačati težnju bolnim strukturnim reformama. Načelo solidarnosti temeljni je potporanj EU i treba ga poštivati, istaknuto je u nastavku spomenutog priopćenja. Nadalje, ministri vanjskih poslova članica Laekenske skupine izjasnili su se za to da velika konferencija na razini vlada, posvećena budućnosti povećane EU, bude održana tek 2004. g. kako bi se novim članicama pružila prilika za sudjelovanje. Sljedeći sastanak Laekenske skupne trebao bi biti održan u studenom ove godine na razini šefova vlada", napominje na kraju izvješća Ulrich Schmid. FRANCUSKA AGENCE FRANCE PRESSE - AFP * 23.X.2002. Međunarodno je posredovanje nužno kako bi se sačuvale reforme u Bosni "Odlučno međunarodno posredovanje nužno je kako bi se sačuvale reforme koje su provedene u Bosni i Hercegovini, izjavio je u srijedu u Vijeću sigurnosti visoki dužnosnik Ujedinjenih naroda. Jacques Klein, posebni izaslanik glavnog tajnika u Bosni i Hercegovini, rekao je da dobar rezultat koji su nacionalisti ostvarili na izborima u Bosni 5.X. 'ne znači da će se mirovni proces obustaviti'. 'No on otežava političke prilike koje, da bi Bosna ostala na putu reforma, zahtijevaju odlučno posredovanje i stalno zalaganje', istaknuo je na javnoj sjednici Vijeća. Apolitične i višeetničke redarstvene snage koje UN u ovom času ustrojava, 'već su izložene pritisku', rekao je Jacques Klein koji je izvijestio o prijetnjama pripadnicima tih snaga i njihovim obiteljima. To izvješće u Vijeću sigurnosti zadnje je do konca ove godine, kada će se ukinuti UN-ova misija u BiH utemeljena 1995. Od 1.I., MINUBH koji ima devetstotinjak civilnih redarstvenika trebaju zamijeniti policijske snage Europske unije koje će imati petsto ljudi. MINUBH je osnovan na temelju sporazuma iz Daytona (SAD) kojim je zaustavljen trogodišnji rat, a Bosna podijeljena na dva autonomn područja, na federaciju između bosanskih Hrvata i muslimana i na srpski entitet Republiku srpsku (RS). 'Sada se javljaju pragmatisti i reformatori', kazao je g. Klein, ali dodao je da se 'ne treba zadovoljiti obećanjima i da već ima zabrinjavajućih znakova pritiska na redarstvene snage'. Posebni izaslanik Kofija Annana dodao je da je jedna od pouka koju treba izvući iz MINUBH-a da je 'uspostava pravne države nakon sukoba temelj demokratskog i gospodarskog napretka'. 'Druga je pouka da je pomirba nemoguća ako se ne sudi najvećim ratnim zločincima', rekao je. Činjenica da su Radovan Karadžić, bivši čelnik bosanskih Srba i Ratko Mladić, njegov vojni zapovjednik, još na slobodi, 'baca sjenu na sve što pokušavamo poduzeti', rekao je također Jacques Klein." LE FIGARO 24.X.2002. Slaba točka Europe "Krize između partnera dio su povijesti izgradnje Europe. Neke su krize u prošlosti bile prigoda, pa i uvjet za obnovu veza. No broj, raznolikost i težina problema koji su se našli na stolu susreta na vrhu koji večeras počinje u Bruxellesu, obvezuju da se to pitanje promotri iz drugog kuta. U času kada priprema svoju budućnost s dvadeset i pet članova, Europa petnaestorice djeluje lošije no ikad. Neki misle da više uopće ne funkcionira. Nisu posrijedi samo postupak, utjecaj različitih zemalja i sustav odlučivanja. Gospodarsko usklađivanje, poljodjelska politika, financijski prinos, diplomacija, obrambeni sustav i konkurencija jesu važne teme koje danas potkopavaju jedinstvo cjeline. Nameće se i pravo pitanje projekta: kakva Europa? Nekoliko godina odgovor je bio slogan 'Više Europe'. Ta je čarobna formula omogućila da se izbjegnu pogibli, da se prešute teme i ograniče ulozi. No takvom je razmišljanju kraj. Iz dvaju razloga. Nema očekivanih rezultata. Najbogatije gospodarsko područje u svijetu koje ima zajedničku valutu i na svom području ostvaruje više od dvije trećine svoje djelatnosti, još uvijek nije kadro da potakne vlastiti rast. Europsko tržište ne daje najbolje rezultate. Dakako, neki ističu da će oni biti bolji bude li više Europe. Više proračunskog, poreznog i socijalnog usklađivanja. No znaju da, preko gospodarstva, zapravo diraju u osjetljive političke teme. Budući da je i područje unutarnje konkurencije, europsko je tržište po sebi čimbenik sukoba koji se mogu spriječiti samo pomoću jasnog političkog projekta. No on danas nije utvrđen. Londonu nije stalo do njega. Osovina Pariz - Berlin više ne igra svoju ulogu. Naravno, i nakana budućih članova je političke naravi. Neki među njima daju poticaj predodžbi o 'snažnoj Europi' koju su neki osnivači projekta šestorice, čini se, zaboravili. No proširenje, u bitnim pitanjima, kao i u postupku, i dalje daje prednost gospodarskoj definiciji pred političkim projektom. Uz mogućnost da ulazak zemalja s puno nižim životnim standardom, premda je politički opravdan, izazove velike prilagodbe. Premda bi se istočni Europljani trebali time okoristiti, ništa ne govori da će građani i radnici u petnaesterim zemljama u prvo vrijeme izvući neku korist. Pritiješnjen između financiranja proširenja i migracijskih pritisaka, sustav ulazi u fazu velike nesigurnosti. Povrh toga, politička će Europa imati utjecaj samo ako se organizira u duhu monarhije: diplomacija, obrana, unutarnja sigurnost. O tim će se pitanjima teže raspravljati s dvadeset pet nego s petnaest članova. 'Više Europljana' ne znači nužno i više Europe", piše u uvodniku lista. LE MONDE 24.X.2002. Europa: uspješno provesti proširenje "Dosad je svako proširenje pratilo jačanje zajedničkih politika, a Europska je unija napredovala na putu političke integracije. Hoće li tako biti i ovaj put? Da bi proširenje uspjelo, treba prevladati sadašnje slabosti EU-a: nemoć na međunarodnoj pozornici koja ostavlja slobodan prostor unilateralizmu Sjedinjenih Država i u sramotni zaborav gura zemlje na jugu; nesposobnost da izvuče najveću moguću korist iz eura, budući da nema gospodarske vlade; preispitivanje javnih služba u ime konkurencije; nedostatak prave europske politike zapošljavanja; nemoć Unije da osmisli politiku useljavanja i azila; nepravilnosti u radu ustanova. Kada EU za dvije godine s petnaest prijeđe na dvadeset pet članova, njegove bi ga slabosti mogle paralizirati ne uspije li se reformirati. Zbog velikih teškoća neki odbacuju novo proširenje: Liga Umberta Bossija, stranke Joerga Haidera i Pima Fortuyna. Ne čudi što populisti koji uvijek nastoje iskoristiti strah, zauzimaju takvo stajalište. Oni mogu naići na velik odaziv u europskoj javnosti. Zato je prijeko potrebno što prije pokrenuti raspru kako oni čija je politička zadaća iskoristiti zajednički strah i ograničiti se na odbacivanje i prosvjed, ne bi imali monopol na riječ. Nemamo pravo odbaciti to povijesno postignuće bez premca u svijetu: u miru i u demokraciji ujediniti kontinent s petsto tisuća stanovnika. Moramo prihvatiti tu težnju k jedinstvu, želimo li da Europa ponajprije bude uljudbeni obrazac utemeljen na zajedničkim vrijednostima, kulturi i povijesti. Nijedan drugi kontinent nema takvu snagu. Ona od Europe može načiniti protutežu prevlasti Sjedinjenih Država. Odbaciti proširenje znači prepustiti Europu američkoj supersili. No da bismo uspjeli, moramo reformirati zajedničke politike. Žurna je reforma poljodjelske politike: sa i bez proširenja, EU treba dati prednost poljodjelstvu koje neće u tolikoj mjeri biti produktivističko i više će poštovati okoliš, čija će pomoć biti više usmjerena k razvoju sela, a manje k izvoznim subvencijama koje napose koriste najbogatijim poljodjelicima, a zemlje u razvoju istiskuju sa svjetskih tržišta. Francuska se ljevica mora boriti za tu reformu koju je g. Chirac odbacio, a Njemačka ju žarko priželjkuje. (...) No da bi se politička integracija prihvatila, mora se primijeniti na točno određena područja, a pitanje podjele ovlasti između Unije i država članica mora se pojednostavniti i rasvijetliti. Prijeko nam je potrebna integrirana politička Europa tamo gdje državni suverenitet samo prikriva nemoć države. Tako je bilo s novcem. Tako mora biti s međunarodnim kriminalom, očuvanjem mira u Europi i u Sredozemlju, s globalizacijom koja poštiva ljudsko biće, njegov okoliš i temeljna dobra koja uvjetuju opstanak čovječanstva. Taj program u početku može biti program prethodnice kojemu se može pridružiti svaka zemlja koja to želi. Socijalnu i političku Europu nećemo izgraditi odbacujući proširenje EU-a, već sučeljavajući se s problemima i sa slabostima Europe, sa željom da ih prevladamo iskoristivši proširenje kao poticaj za novi projekt koji se oslanja na nove ustanove. Nakon mira, nakon eura, eto nove utopije Europi: poticati zamisao o novoj svjetskoj uljudbi. To je moguće bude li opet političke volje i napusti li europska ljevica kratkoročnu politiku i utvrdi bolji program", piše Elisabeth Guigou, bivša ministrica pravosuđa i zastupnica Socijalističke stranke iz okruga Seine-Saint-Denis. RUSIJA RIA NOVOSTI 21. X. 2002. Pax Americana O opasnosti od namjere Amerike da čini "što ona želi" više nego uvjerljivo svjedoče događaji na Balkanu. Težeći, da svim sredstvima uklone s jugoslavenske političke scene Slobodana Miloševića - zakonitog šefa suverene države, SAD su bez sankcioniranja UN, pod izgovorom takozvane "humanitarne intervencije" inicirale vojnu akciju NATO-a protiv Beograda. Washington je postigao svoje - Milošević se našao u zatvoru u Haagu, a Amerikanci sada grade na Kosovu već treću vojnu bazu, zaključuje komentator Ria Novosti. U sljedećim danima na razmatranje VS UN-a trebala bi biti prezentirana konačna verzija nacrta rezolucije o Iraku, koju su usuglasile članice Vijeća sigurnosti. Nakon višednevnih debata iza zatvorenih vrata, koju je vodilo pet stalnih članica Vijeća sigurnosti s pravom veta (Rusija, SAD, Kina, Francuska i Velika Britanija), Amerikanci su pristali da iz svog nacrta rezolucije o Iraku, predloženog Vijeću sigurnosti, isključe odrednicu "o automatskoj primjeni sile" protiv Bagdada. Sjedinjene Države bile su prisiljene pristati na taj korak nakon što su protiv prvobitnog nacrta rezolucije, koji su one predložile, žestoko istupile delegacije 70 država iz Azije, Latinske Amerike, Afrike i bliskoistočne regije. Po mišljenju mnogih međunarodnih promatrača, za osnovu rezolucije najvjerojatnije će se uzeti prijedlog Francuske, koji isključuje bezuvjetnu primjenu sile protiv Iraka i dovodi u zavisnost početak operacije od rezultata rada međunarodnih inspektora u Iraku. Međutim, da li sadašnje povlačenje Sjedinjenih Država u UN znaci da će one odustati i od nanošenja udara po Bagdadu? Najvjerojatnije, ne. U svakom slučaju, državni tajnik SAD Colin Powell već je izjavio, da Sjedinjenim Državama nisu potrebne nikakve dodatne dozvole i one su spremne djelovati u okvirima ovlaštenja koje je predsjednik Bush dobio od oba doma Kongresa. A zasada Amerikanci planski povećavaju svoje snage u regiji Perzijskog zaljeva, pripremaju locirane ovdje svoje baze za razmještanje dodatnih desetina tisuća vojnika. Osim toga, do početka naredne godine Washington namjerava dislocirati u regiji Zaljeva šest grupa nosača zrakoplova svojih vojno-pomorskih snaga, koji će raspolagati s 250 zrakoplova i 2 tisuće krstarećih raketa "Tomahawk". Sadašnja žestoka konfrontacija u UN između SAD i velike većine država koje ulaze u sastav ove organizacije teško se može kvalificirati kao slučajna. I nije stvar samo u Iraku. Razlozi za takvu konfrontaciju su kudikamo širi i imaju globalni i principijelni karakter. Radi se o odsustvu želje svjetske zajednice da se i dalje miri s rastućim pretenzijama Amerike na uspostavljanje svoje svjetske dominacije, na pravo da samostalno određuje pravila igre na međunarodnoj sceni, odnosno, da gradi svjetski poredak po modelu "Pax Americana". (...) O opasnosti od namjere Amerike da čini "što ona želi" više nego uvjerljivo svjedoče događaji na Balkanu. Težeći, da svim sredstvima uklone s jugoslavenske političke scene Slobodana Miloševića - zakonitog šefa suverene države, SAD su bez sankcioniranja UN, pod izgovorom takozvane "humanitarne intervencije" inicirale vojnu akciju NATO protiv Beograda. Washington je postigao svoje - Milošević se našao u zatvoru u Haagu, a Amerikanci sada grade na Kosovu već treću vojnu bazu. Nasamarena je ostala Europa, koja je na "poklon" od SAD dobila žarište albanskog nacionalizma i mostobran za albansku narkomafiju na Kosovu. Sada "spašeni" od Sjedinjenih Država "bijedni i ugnjetavani" Kosovari otvoreno izjavljuju o planovima za istupanje Kosova iz sastava Jugoslavije i stvaranju takozvane "Velike Albanije". Očigledno da će se u slučaju realizacije sličnih namjera Europa suočiti s potpunom destabilizacijom ne samo na Balkanu, nego i u čitavoj jugoistočnoj regiji kontinenta. Još katastrofalnije posljedice može imati realizacija američkih planova napada na Irak. Zato i ne čudi , što se protiv tih planova zalažu ne samo cjelokupni arapski svijet, nesvrstane zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike, Rusija, Kina i Indija, nego čak i najbliži zapadnoevropski partneri SAD, u prvom redu Njemačka i Francuska. Odlučno odbijanje Berlina i Pariza da podrže antiiračku avanturu Washingtona - to je nedvosmisleni signal rastućeg umora Europe od hegemonističkih težnji Sjedinjenih Država. Više nego jasno to je rekao predsjednik Francuske Jacques Chirac tijekom svog najnovijeg putovanja po zemljama Bliskog Istoka. Na konferenciji za tisak u Egiptu francuski predsjednik je otvoreno rekao, da Bliskom Istoku nije potreban još jedan rat, a njegovo izbjegavanje "u interesu je i regije, i morala, i onih predstava o svjetskom poretku po kojima je svako dostojan poštovanja svojih prava". Događaji posljednjih mjeseci prilično su očigledno pokazali, da Washington na svoj način interpretira neophodnost osiguranja međunarodne sigurnosti i borbe protiv terorizma. Izgleda da je George Bush već zaboravio svoje izjave nakon tragičnih događaja 11. rujna prošle godine o tome, da SAD namjeravaju djelovati u tim pravcima zajednički sa svim članicama svjetske zajednice, u koordinaciji sa VS UN i isključivo u okvirima međunarodnog prava. Sada, ako stvari nazovemo svojim imenom, SAD praktično pokušavaju iskoristiti borbu protiv međunarodnog terorizma kao argument za postizanje svojih geopolitičkih ciljeva. Upravo se to događa u slučaju s Irakom. Pri tom, izgleda, Washington ne zbunjuje očigledna činjenica, da će neizbježna posljedica napada SAD na Bagdad biti i rušenje antiterorističke koalicije. Očigledno je i to, da Amerika nije u stanju samostalno efikasno suprotstaviti se međunarodnom terorizmu. Isto kao ni drugim izazovima međunarodne sigurnosti - nadnacionalnom organiziranom kriminalu, širenju narkotika, švercu oružja, separatizmu i religioznom ekstremizmu. To praktično nije moguće bez sudjelovanja ne samo vodećih zapadnoevropskih država, već i Rusije, Kine, Indije i čitavog niza najrazvijenijih zemalja. Međutim, efikasna suradnja s njima moguća je samo u slučaju, ako Sjedinjene Države odustanu od svojih pretenzija na svjetsku hegemoniju i odustanu od vođenja iluzorne politike a la "Pax Americana". NEZAVISIMAJA GAZETA 24. 10. 2002. Kijev s Gruzijom protiv Rusije Vanjska politika Ukrajine dospjela na razinu boljih zapadnih razrada, piše Tatjana Ivženko Uskoro bi Ukrajina mogla isporučiti Gruziji novije raketna postrojenja za pojačavanje gruzijskoga sustava protuzračne obrane (PZO), što omogućava Gruziji da skida ruske zrakoplove kad se pojavi mogućnost optužbe za ugrožavanje zračnoga prostora. To se doznalo nakon posjeta Kijevu zamjenika načelnika državne sigurnosti Gruzije Tedoa Džaparidzea, ali informacija nije službeno potvrđena. Predstavnici ukrajinskog Ministarstva obrane kažu kako vlada nije potpisala dokumente o 'pratnji postrojenja', ali nisu isključili da se takav dokument priprema. 'Naš je udjel malen: kažu li - prodat ćemo', izjasnio se jedan predstavnik ministarstva. 'Ali uporno interesiranje ruske strane za ta pitanja može jamčiti da će vlada pozorno i dugo proučavati svaki zarez u narudžbi. Moguće je da se dokument pripremi s dana na dan'. A veleposlanik Gruzije u Ukrajini i Moldaviji Grigol Katamadze potvrđuje: 'Gruzija i Ukrajina kane razvijati suradnju u sferi PZO- a'. 'Gruziju su posjećivali ukrajinski stručnjaci, radeći na dugoročnom programu uspostave protuzračne obrane za gruzijski glavni grad, a zatim i na razini čitave zemlje. U svibnju je predsjednik Ševardnadze izdao posebnu uredbu o početku realizacije tog programa', izjavio je Katamadze. Ukrajinski stručnjaci podsjećaju da je prošle godine također potpisan dokument o kijevskoj pomoći Tbilisiju u pojačanju protuzračne obrane, ali je narušavanje rusko-gruzijskih odnosa zakočilo taj dokument. Sergej Zgurec iz kijevskog Centra za vojna pitanja kaže da se 'Gruzija 2001. zadužila kod Ukrajine za 2,5 milijuna dolara po programu vojne suradnje, ali cijena raketnih kompleksa o kojima je riječ veća je za red veličine. Tajnost je dakle logična u tim pitanjima budući da će kompleksi silno pojačati obrambenu spremnost Gruzije. Oni će se rabiti protiv zrakoplova bez prepoznatljivih oznaka. A Rusiju ta činjenica mora ljutiti. Iako je ipak riječ o posve legalnom poslu...' Crtači novog neočekivanog zaokreta u ukrajinskoj vanjskoj politici očito se služe okolnošću da se službeni Kijev opet priklanja Zapadu. Radi se o tome da je za Leonida Kučmu, sumnjivca pred Amerikancima za navodnu nezakonitu prodaju oružja Iranu i Iraku, veoma važno zateći se na predstojećem summitu NATO-a u Pragu. Za njega bi pojavak na summitu značio javno opravdanje. A da je i SAD spreman pružiti ruku Kijevu svjedoči i rezultat posjeta ukrajinskog državnog odvjetnika Piskuna Washingtonu. Po navodima tiska, Amerikanci su obećali zaustaviti optuživanje ukrajinskog predsjednika pod uvjetom da Ukrajina postane poslušnija i govorljivija kad su u pitanju 'obrambene tajne'. Očito se Kijev odlučio pokoriti čim je Leonid Kučma požurio oglasiti zainteresiranom dijelu svjetskog mnijenja da je 'Ukrajina uporna na kursu integracija s NATO-om i europskim strukturama'. A Rusija više ne kotira kod tog ljubimca zapadne publike, koji joj gleda u oči kako je donedavno gledao Rusiji. Kako se kaže, u politici uvijek ima mjesta trgovini". KOMMERSANT 24. 10. 2002. Državna Duma zabranila terorizam u medijima "Državna Duma je sinoć prihvatila izmjene u drugom čitanju zakona 'O sredstvima javnog informiranja' i 'O borbi s terorizmom'. Novosti u zakonima zabranjuju medijima da šire ikakve informacije o tijeku protuterorističkih operacija i objavljuju izjave terorista, piše Sjuzana Farizova. Zagovornici zakona drže da nove postavke 'naprosto discipliniraju medije', a protivnici su nazvali dokumente 'još jednim dokazom pritiska vlasti'. Iako se pri prvome čitanju tražilo razrađivanje pojma terorizam, toga nema ni u drugome prijedlogu. Ako Ministarstvo tiska tri puta u godini opomene neke novine u slučaju kršenja zakona, poslije toga ima pravo tražiti sudsku zabranu toga medija. Sinoć je u posebnim okolnostima i uz nazočnost ministra pravosuđa Jurija Čajke i državnog odvjetnika Vladimira Ustinova zakon prihvaćen u rekordnom roku od sedam minuta i bez i jednog amandmana. PO zakonu se zabranjuje svim medijima, pa i internetskim, 'otkrivanje tehničkih načina i taktike ponašanja u protuterorističkim operacijama'. Također mediji ne smiju objavljivati informacije koje bi služile 'promidžbi i opravdanju ekstremističke djelatnosti, kao i izjave osoba koje se suprotstavljaju provedbi protuterorističkih operacija'. Također se zabranjuje i objavljivanje podataka o nositeljima i pomagačima protuterorističkih akcija, bez njihove suglasnosti'. Ali se ni u jednom stavku ne objašnjava što bi to bila promidžba ili opravdanje ekstremističke djelatnosti niti što bi bile 'izjave usmjerene na sprečavanje provedbe proturorističkih operacija'. Vođa parlamentarne skupine 'Narodni zastupnik' Gennadij Rajkov objašnjava da 'protuteroristička operacija ne potpada pod zakon u kojemu se problematiziraju samo tajne operacije'. Ali se zato ne smije na primjer objaviti interview s Aslanom Mashadovom ili Šamilom Basajevom, vođama čečenske pobune. Ali se smije objaviti njihova fotografije s potpisom: Traži ih državno odvjetništvo, jer se tako pomaže državnim tijelima. Zastupnik Vjačeslav Volodin jednostavno kaže: 'Zakon disciplinira medije'. A predstavnik predsjednika u Dumi Aleksandar Kotenkov kaže: 'Objektivno izvještavanje je jedno, a ustupanje etera teroristu - nešto posve drugo. Zakon to jasno razdvaja pa smo njime zadovoljni'. A tko će to baviti razdvajanjem toga dvoga, predstavnik Kotenkov nije objasnio. Zato su protivnici zakona u našoj redakciji iznijeli svoju zabrinutost perspektivom primjene zakona u praksi. Komunisti ističu da je državni odvjetnik kazao kako će se tek osnovati odbor koji će tumačiti gdje svršava promidžba, a gdje počinje terorizam ili ekstremizam. Zapravo, tvrdi komunist Sergej Rešuljski, državno odvjetništvo ili predsjednik mogu odlučivati o sudbini našeg lista. Predstavnikom bloka 'Jabloko' Sergej Ivanenko kaže. 'U zakonu je pojam terorizma vrlo zamućen. Osim toga je apsurdna zabrana citiranja izjava terorista. Takva je situacija bila i sa Zakonom o sprečavanju političkoga ekstremizma. koji se može primijeniti i za borbu s ekstremizmom ali i kao pritisak na medije". VELIKA BRITANIJA THE TIMES 24. X. 2002. Romano je bio u pravu, ali glavni problem je valuta "Hrabar. Iskren. Realan. Romano 'mortadela' Prodi iznenada je postao glavni junak velikih rasipnika eurozone. Zgužvani predsjednik Europskog povjerenstva smatran je slabim, impulsivnim i nesposobnim od prvog dana kada je zakoračio u Bruxelles. A sada mu je glava na panju, i to sve zbog jedne rečenice: 'Pakt o stabilnosti je glup, kao i sve druge odluke koje su rigidne.' Nije teško shvatiti zbog čega. Pogodio je u najosjetljivije mjesto. Na zaprepaštenje 'najuzornijih' članica eurozone, Prodi je oduzeo vjerodostojnost Paktu. Sada su kazne za zemlje koje prekoračuju ograničenja iznesena u Paktu mrtvo slovo na papiru. Pravila treba korigirati. Osmislila ih je Njemačka kako bi se spriječilo neke zemlje da potiču inflaciju i kamate koje bi trpjele sve uzemlje EU-a. No destruktivno rigidna deficitarna i proračunska pravila, koja tjeraju vlade koje su prekomjerno trošile da stežu pojas čak i usred recesije, intenzivirala su krizu najvećih gospodarstava eurozone a prijete gurnuti Njemačku u deflacijsku krizu sličnu onoj u Japanu, uz katastrofalne posljedice. Ovo je pakt koji je morao početi 'pucati po šavovima' u trenutku krize- čak i u povoljnim razdobljima, njegova vjerodostojnost je bila ugrožena zbog herojskih proračunskih vratolomija kojima su vlade počele pribjegavati kako bi se tehnički pridržavale Pakta. Portugal je probio limit prošle godine, Njemačka to čini sada a Francuska se upravo odrekla pravila. Tako je Prodijeva 'hrabra' izjava razgalila i srca u Italiji, koja nosi teret brojnih dugova, i u kojoj sada vlada prava panika zbog proračuna za 2003. godinu. Isto je i u Njemačkoj, korpulentnom i sporom gospodarstvu eurozone, čiji se političari to ne usuđuju otvoreno kazati u javnosti. Ipak, nije svugdje tako. Finski ministar financija kazao je kako je 'jedino što je glupo- Prodijeva opaska.' Slažem se. Ne stoga što je napao Pakt o stabilnosti- na što je mislio Finac. Niti zbog onoga što je nakon svega Prodi kazao u Europskom Parlamentu- kako je on 'predani branitelj duha' pakta. Niti zbog toga što je njegov pravi cilj širiti Bruxelleski imperij putem 'jedinstvene gospodarske vlade' eurozone. Nego stoga što je glupo, čak i opasno, implicirati kako je sve što je euru potrebno tek packa jednoj od grešaka te valute. Pretpostavimo da se pakt može preoblikovati po željama Gordona Browna i preimenovati u 'Zlatno pravilo Europe'. Nestali bi godišnji ciljevi, u korist ocjenjivanja učinkovitosti u čitavom gospodarskom ciklusu. Prihvaćena bi bila i izuzeća koja bi vladama omogućila da tvrde kako se prekoračenja limita u deficitu ne računaju jer se radi o 'ulaganjima', tom prikladno elastičnom konceptu. Pretpostavimo, što nije vjerojatno, da se ovo može ostvariti istovremeno sprječavajući 'švercanje' zemalja koje bi iskorištavale ovu novu 'fleksibilnost'. Pretpostavimo, konačno, da se ispuni san Ministarstva financija Velike Britanije i da Europska središnja banka prihvati njen model srednjoročnih inflacijskih ciljeva. Simptomi bi bili ublaženi, ali bi glavni problem opstao. Njegov je korijenski razlog taj da je jedinstvena valuta EU-a okrenula povijest naglavačke. Novac koji ljudi koriste uvijek je, do sada, odražavao realnu političku moć; rubalj je nestao zajedno sa Sovjetskim savezom. No, monetarna unija u EU je stigla prije političke unije, u sklopu proračunatih napora da se ubrza njeno stvaranje. Stanovnici 12 odvojenih zemalja koje imaju odvojena gospodarstva moraju se snalaziti kako znaju i umiju s jedinstvenom stopom kamata koje nikako ne mogu odgovarati svima. Uz sve to, nametnuta su im i rigidna fiskalna ograničenja. U SAD-u postoje mehanizmi ublažavanja šoka federalne potrošnje. U eurozoni toga nema. Francuski ministar financija za Pakt je kazao kako 'je premalen za neke, prevelik za druge a pravo mučenje za sve', no besmisleno je kriviti sam Pakt kada je problem širi. Nelagoda ove prisilne kohabitacije ne ujedinjuje Europu, razjedinjuje ju. Stvar koja je zaista 'glupa' sam je euro", piše Rosemary Righter. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 24. X. 2002. 'Opasno za cijelu Europu' "Na sastanku na vrhu u Bruxellesu po srijedi su milijarde i milijuni - milijarde eura i milijuni ljudi. Ako se stare zemlje EU-a ne dogovore u sporu oko novca za europske seljake, možda će 75 milijuna građana u deset zemalja morati na pristup uniji čekati dulje nego što je planirano. Zapravo bi novi trebali dobiti ulaznicu u prosincu na vrhu u Kopenhagenu. Mogli bi je iskoristiti 2004. godine - poslije nacionalnih referenduma o pristupu u zemljama kandidatima i glasovanja u parlamentima starih zemalja. No bez dogovora o novcu neće se pisati povijest. 'Bilo bi paradoksalno da su zemlje kandidati koje je Bruxelles toliko tjerao, pravodobno spremne za pristup, ali ne i EU za njihov prijam', upozorava poljski ministar vanjskih poslova Wlodzimierz Cimoszevicz. Još je jasniji češki predsjednik Vaclav Havel: 'Ako se veliko proširenje odgodi za više godina, tada bi to bilo vrlo opasno za cijelu Europu.' Da se u tom slučaju boji jačanja nacionalista i populista. I Povjerenstvo EU-a bori se protiv odugovlačenja: 'Da bi integracija u punom opsegu koristila budućim kao i sadašnjim zemljama članicama, moramo se pridržavati predviđenog razdoblja proširenja - bez odbitaka u kakvoći procesa prijama', zatražilo je prije dva tjedna u strategijskom dokumentu. To je bio i apel Ircima da blagoslove ugovor iz Nice. Od uspjeha na irskom referendumu, sudbina proširenja više nije u rukama malog otočnog naroda nego u rukama šefova država i vlada EU- a. Oni bi sada u Bruxellesu trebali odlučiti o 'financijskom paketu koji će stvoriti pošteno izjednačenje između prava i obveza članova', zatražilo je deset ministara vanjskih poslova zemalja kandidata u utorak na susretu u Pragu. No ponajprije: novi članovi bi poslije pristupa morali financijski bolje stajati nego ranije - zbog predstojećih referenduma u zemljama kandidatima, razumljiv zahtjev", drži komentator lista Daniel Broessler. DPA * 24. X. 2002. Čečeni su vratili rat u Moskvu "Otmica u jednoj moskovskoj koncertnoj dvorani brutalno je podsjetila ljude u Rusiji na gotovo zaboravljeni rat u njihovoj zemlji. U otpadničkoj kavkaskoj republici Čečeniji ruska se vojska već više od tri godine bez vidljivog uspjeha bori s raspršenim pobunjeničkim postrojbama. Teško naoružani pobunjenici vratili su sada rat u Moskvu. Građani Moskve smućeno reagiraju na zbivanja u vlastitom gradu. 'Kako deseci čečenskih pobunjenika mogu jednostavno prošetati Moskvom i nesmetano zauzeti jednu koncertnu dvoranu', pitaju se obični ljudi. Već godinama moskovska policija provodi ozloglašene racije, usmjerene protiv ljudi 'kavkaskog izgleda'. No, u aktualnom je slučaju država zakazala. Sjećanja na bombaške napade u jesen 1999. g. nisu osvježena samo u glavnom gradu Moskvi. Naime, u okviru tih napada nepoznate su osobe digle u zrak nekoliko stambenih zgrada u nekoliko ruskih gradova, pri čemu je stradalo nekoliko stotina njihovih stanovnika. Vlasti su tada najavle da će brzo otkriti počinitelje u krugovima čečenskih pobunjenika. No, navodni krivci još nisu uhvaćeni. Takozvani drugi rat u Čečeniji, 1500 kilometara južno od Moskve, ostavlja svoj krvavi trag od 1999. g. Bilanca proteklih godina upravo je porazna. U kavkaskim su brdima stradali deseci tisuća ljudi. Umiranje se nastavlja nesmanjenim intenzitetom. Po izvješćima organizacija za ljudska prava u Čečeniji svakog mjeseca život izgubi između 50 i 80 civila. Zapadni stručnjaci drže da rat u Čečeniji nije moguće dobiti. Pobunjenici su se već odavno povukli u brda te sada vode partizanski rat u vidu napada i prepada iz zasjede. U kolovozu ove godine pripadnici neregularnih postrojbi oborili su u neposrednoj blizini uporišta Čankala jedan ruski transportni helikopter. Tom prilikom stradalo je 118 vojnika. Kada je riječ o čečenskom pitanju, predsjednik Vladimir Putin je neumoljiv. Pobunjenike smatra teroristima s kojima se ne smije pregovarati. Jedino je rješenje po njemu kapitulacija pobunjenika. Pritom valja napomenuti da kritičari već dugo predbacuju Kremlju da zatvara oči pred nasilnim režimom ruske vojske na Kavkazu. Čečenski civili neprekidno pričaju o 'akcijama čišćenja' u okviru kojih vojnici pročešljavaju sela, odvode ljude i kasnije ih puštaju na slobodu samo u zamjenu za otkupninu. Neke skupine pobunjenika, povezane s međunarodnim islamističkim terorističkim skupinama, izazivaju podjednak strah u vlastitoj bazi u tom planinskom području. Pripadnici neregularnih postrojbi ubijaju svoju braću po vjeri koju sumnjiče za kolaboraciju s Rusima. Kremlj torpedira napore pojedinih ruskih političara, usmjerene na obnovu mirovnih pregovora. Putim smatra čečenske pobunjenike sastavnim dijelom globalne mreže međunarodnih terorista kakav je Osama bin Laden i organizacije Al Qa'ida. Liberali političari smatraju pak da sama Rusija snosi odgovornost ZA krvavi sukob u Čečeniji. Od ulaska ruske vojske na Kavkaz u 19. stoljeću generacije Rusa i Čečenaca bile su prožete međusobnom mržnjom. Moskovska otmica zatire nadu u mir na osjetljivom južnom boku Rusije", zaključuje Stefan Voss. FRANKFURTER RUNDSCHAU 24. X. 2002. Prljavi poslovi "Jugoslavenska vlada brzo je reagirala - otpuštanje zamjenika ministra obrane Ivana Đokića i odredba o istrazi ispravne su reakcije na optužbe o ilegalnom izvozu oružja u Irak. Političari u Beogradu jako dobro znaju da ne smiju prljavim poslovima upropastiti dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. No, to nije dovoljno samo po sebi. Treba rasvijetliti makinacije nekadašnjih državnih poduzeća čije se strukture nisu puno promijenile nakon završetka Miloševićeve ere. Stari kontakti nisu prekinuti baš kao ni neprozirne veze koje vode do politike i vojske ali i preko granice do republike bosanskih Srba - kao da velikog političkog preokreta nije ni bilo. Primjerice, srpski ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović predstavlja se u lošem svjetlu kada tvrdi da je razdijelio priopćenje - otisnuto na papiru sa zaglavljem ministarstva - da kao predsjedatelj nadzornog odbora Jugoimporta nije znao za ilegalnu prodaju oružja. Već ta dvostruka funkcija sama po sebi pokazuje da u postmiloševićevskoj Srbiji nije istinski prevladala ideja da političke dužnosti valja odvojiti od onih u privredi. Sve dok Srbija bude tako brljala, trgovina s Irakom ostat će tek jedan u nizu skandala. Već se dugo postavlja pitanje zašto su dobri odnosi ultranacionalista Vojislava Šešelja s Irakom tako slabo rasvijetljeni. U pozadini zbivanja u Srbiji još uvijek operira previše sumnjivih likova koji znaju da im državna kontrola ništa ne može ili su još i danas pod zaštitom moćnika", zaključuje Gemma Poerzgen. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 18. X. 2002. Vojska nastala u ratu "Zbog tvrdoglavosti sijedog generala i popuštanja socijaldemokratske vlade pritisku iz nacionalističkih redova, Hrvatskoj na putu u NATO prijeti osjetan nazadak. Ako će vlada predsjednika Račana i dalje odbijati izručenje bivšeg hrvatskog šefa glavnoga stožera Janka Bobetka Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, to bi po mišljenju zapadnih diplomata moglo imati vrlo neugodnih posljedica po ambicije Zagreba. No među vodećim se hrvatskim političarima do sada samo predsjednik Mesić bez ako i ali očitovao za pridržavanje obveza prema sudu. Hrvatska se, zaklinjao se nekoć predsjednik Tuđman, isključivo usmjerava na NATO i EU i ni u kojim okolnostima neće sudjelovati u nekim novim gospodarskim ili političkim udruživanjima sa zemljama Balkana. Ali na kraju je baš u Tuđmanovoj eri promicana hrvatska ekskluzivnost odvela u izolaciju. U Bruxellesu su se vrata otvorila tek nakon Tuđmanove smrti i izbora u siječnju 2000. Novo političko vodstvo uvidjelo je da Hrvatska Europi nije korisna kao 'bedem' protiv pravoslavlja i islama, nego kao partner koji može pridonijeti stabilizaciji jugoistočne Europe. Predsjednik Mesić i Račanova vlada željeli su da se Hrvatsku sa zapadnog stajališta više ne gleda kao na dio problema nego kao na dio rješenja. Prevladavanje 'neproduktivnog i štetnog egocentrizma', kojeg je Mesić obilježio kao karakteristiku Tuđmanove ere, pretpostavljao je novo razumijevanje odnosa prema susjedima, osobito s Bosnom i Hercegovinom s kojom je trebalo postupati kao s ravnopravnim i suverenim partnerom. Osim toga je morala prestati potpora hrvatskim nacionalistima u Bosni i Hercegovini. Nova se vlada osim toga očitovala za povratak izbjeglica, Srba iz Hrvatske također, kao i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. I napokon je Zagreb počeo i s izručivanjem vjerojatnih ratnih zločinaca u Haag. Sve te mjere dovele su nacionalnu oporbu u bijes a veteranske udruge na ulicu, no ponajprije su otvorile put u transatlantsku zajednicu. I to vrlo brzo. Još za svojeg prvog posjeta NATO-ovom glavnom tajniku Robertsonu u Bruxellesu, mjesec dana nakon izbora, predsjednik vlade Račan dao je zahtjev za pristup svoje zemlje 'Partnerstvu za mir' u koji je primljena u svibnju 2000. U svibnju prošle godine Hrvatska se u Bratislavi priključila kandidatima za NATO tako zvane 'Vilniuske skupine' koja se sastoji od Slovačke, Slovenije, Bugarske, Rumunjske, Makedonije, Albanije, Estonije, Letonije i Litve. Osim Albanije, Makedonije i Hrvatske, sve bi zemlje trebale biti primljene u NATO na praškom vrhu u studenom. Hrvatska je u svibnju ove godine na NATO-ovom vrhu u Reykjaviku integrirana u akcijski plan za članstvo (MAP) koji bi trebao omogućiti brzo približavanje NATO-ovim standardima u politici, gospodarstvu i obrani. Budući da ostvarenje tog akcijskog plana zahtijeva najmanje tri godine, Hrvatska bi mogla pristupiti savezu najranije 2005. Ispitivanja mišljenja ukazuju da se strah Hrvata od ugroze od strane susjeda znatno umanjio. S novim jugoslavenskim vodstvom održavaju uglavnom trijezno i sadržajno ophođenje. Zbog dubokog raskola unutar hrvatskoga društva koji je nasljeđe Tuđmanove ere, isprepletenost nacionalne oporbe i veteranskih udruga rata za neovisnost s hrvatskim nacionalistima u Bosni i Hercegovini, najopasnija je prijetnja zemlji. Destabilizacija u Bosni i Hercegovini mogla bi prijeći na Hrvatsku. Hrvatska je jedina među zemljama kandidatima koja je devedesetih godina vodila dva rata i s tim u skladu raspolaže s iskusnim oružanim snagama. Proces prilagodbe vojske nastale u ratu uvjetima mira ipak još nipošto nije svršen. Tomu pripadaju parlamentarni nadzor nad oružanim snagama, drastično smanjenje osoblja i ukidanje povlastica. Ministrica obrane Željka Antunović mora otpustiti tisuće pripadnika vojske i službenika ministarstva, među njima i mnoge časnike koji su zemlju branili od srpske agresije. Pod Tuđmanom je vojska bila beskrupulozno ispolitizirana. Jedna od najtežih zadaća sastoji se u tomu da se depolitizira umjesto da se politički iznova polarizira. Na reformi vojske i daljnjoj suradnji s haaškim sudom pokazat će se koliko je zapravo jaka Račanova vlada koju u hrvatskim medijima zbog dominantne uloge socijaldemokratske vladine stranke ponekad već nazivaju 'poluatoritarnom'. Jer kao i u drugim postkomunstičkim zemljama, i u Hrvatskoj vrijedi da prihvaćanje programa reforme od strane parlamenta još ni izdaleka ne znači da će se odgovarajuće mjere i ostvariti. Državni se aparat do sada pokazao vrlo otpornim na reforme. Birokratizam, nedjelotvornost, korupcija i samovolja, ponajprije u pravosuđu, zajedno s političkom kulturom klijentelizma, najveći su kameni spoticanja koji Hrvatima ometaju put u Europu", zaključuje Karl-Peter Schwarz. AUSTRIJA APA * 24. X. 2002. Madrid blokira proširenje EU zbog proizvodnje automobila tipa Seat u Bratislavi "Nakon pristanka Iraca na sporazum iz Nizze na redu je ispitivanje čvrstoće samih temelja europske zajednice: financijski i gospodarsko-politički rizici proširenja EU. Spor oko poreza i prednosti vezanih za lociranje proizvodnih pogona u određene zemlje već se rasplamsao punom snagom. Odredbe o iznimkama u poreznim obvezama u nekoliko istočnih kandidata za pristup EU ne sviđaju se nekim članicama EU. Austrija nije spremna tolerirati potporu češke države bankama koje su se našle u krizi a Nizozemska zahtijeva brzo smanjenje subvencije za češku industriju čelika. Za riječ se u međuvremenu javila i Španjolska. Početkom ovog tjedna ta je sredozemna zemlja u Vijeću ministara EU zaprijetila da će torpedirati zaključivanje poglavlja o tržišnom natjecanju bude li slovačka vlada i dalje odobravala porezne povlastice tvornici Volkswagena u Bratislavi. Čini se da Španjolska gubi živce, suočavajući se s mogućim premještajem nekih velikih poduzeća s Iberijskog poluotoka u buduće članice EU. Kada je Volkswagenovo kćerinsko poduzeće Seat prije dva tjedna najavilo da namjerava premjestiti oko 10 posto proizvodnje modela Ibiza iz Barcelone u Bratislavu, u Madridu su zazvonila zvona na uzbunu. Čini se da je španjolski premijer Jose Maria Aznar prvi puta na vlastitoj koži iskusio mogućnost da se njegova zemlja nađe među gubitnicima u procesu proširenja. U Madridu strahuju da bi Seat u Slovačkoj još do kraja 2008. g. mogao od države dobiti povrat oko 30 posto troškova ulaganja. Zato Španjolska sada zahtijeva od Povjerenstva EU da potakne Slovačku na ukidanje subvencija za Seatovu tvornicu u Bratislavi prije 2008. g. i na poštivanje zakonskog limita od četiri do osam posto mogućeg povrata ulaganja za VW. Ta bi granica trebala po mišljenju Španjolaca vrijediti i za buduće druge ulagače u Slovačkoj kako se stare članice EU ne bi morale nositi i s dodatnim nedostacima kada su u pitanju državni poticaji za ulaganja. Dok ti zahtjevi ne budu prihvaćeni, Španjolska će blokirati aktualne pregovore sa zemljama-kandidatima o uvjetima tržišnog natjecanja. Španjolskom koja je nekada uživala status zemlje jeftine proizvodnje danas kruži bauk egzodusa poduzeća na istok. Uz ukidanje blagotvornih financijskih injekcija iz Bruxellesa, koje će sada biti preusmjerene na zemlje-kandidate za pristup, Španjolsku bi mogle napustiti i mnoge inozemne tvrtke i ubuduće nastaviti s radom u istočnoeuropskim zemljama s povoljnijim uvjetima za proizvodnju. Nekadašnje zemlje Istočnog bloka odobravaju krupnim inozemnim ulagačima opsežne porezne povlastice već od početka devedesetih godina. Jedna od njih jest i 100- postotno oslobađanje od poreza na prihode pravnih službi u razdoblju od deset godina, kojim se najviše koristi automobilska i industrija čelika. Povjerenstvo EU već je najavilo da će u navedenom sporu Španjolske i Slovačke tragati za prihvatljivijim rješenjem za Španjolsku ali je istodobno upozorilo španjolske diplomate u EU da vlada u Madridu mora razgovarati i s Volkswagenom, budući da je taj koncern iznudio od Slovačke navedene uvjete prije no što je smjestio svoj pogon u toj zemlji. Zato će se španjolski ministar za tehnologiju i znanost Josep Pique 12. studenog u Wolfsburgu sastati s predsjedateljem upravnog odbora VW Berndom Pischetsriederom", napominje novinar na kraju priloga. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. X. 2002. Europljani bi trebali kazati 'da' Rumsfeldu "NATO bi trebao prihvatiti Reakcijske snage, koje Washington predlaže kao sredstvo za zatvaranje jaza u vojnoj spremnosti između SAD-a i Europe. Reakcijske snage bi pomogle i u prilagodbi vojska novim misijama i stvaranju jedinstvenijeg europskog glasa za donošenje odluka unutar saveza. Neki Europljani se opiru ovom konceptu, strahujući da će potkopati europske Snage za brzo djelovanje, koje su u osnivanju. Ipak, ako se Europljani ne slože u pogledu ovih novih snaga NATO-a, praški summit u studenom mogao bi biti neuspješan, a Amerikanci bi bili još skloniji unilateralnim umjesto koalicijskim operacijama. Državni tajnik, Donald Rumsfeld, predložio je osnivanje Reakcijskih snaga NATO-a na rujanskom sastanku ministara u Varšavi, u nastojanju da savez razvije sposobnost provođenja hitnih operacija rješavanja kriza u udaljenim zemljama. Prema prijedlogu SAD-a snage, relativno malog opsega ali veoma učinkovite, brojile bi ukupno 21.000 vojnika za kopnene, pomorske i zračne operacije, i bile bi spremne za odlazak na bojište u roku od tjedan dana. Bile bi sposobne za neprekidno provođenje operacija do mjesec dana. Sjedinjene Države predviđaju da će snage biti spremne za djelovanje do 2006. godine. Nove snage nadovezale bi se na postojeće programe i inicijative NATO-a u organiziranju ovog rotacijskog sistema novačenja vojnika(...). U novim snagama sudjelovali bi i vojnici koji su već određeni za NATO-ove operacije. Inicijative za jačanje obrambenih sposobnosti koje su u tijeku bile bi usmjerene i na ustroj ovih snaga. Što je najvažnije, europski i vojnici SAD-a bili bi obučeni zajedno(...). Ukupni napori za ustroj Reakcijskih snaga ne bi trebali stajati više od oko 2 posto ukupnog europskog ulaganja u obranu. Ovim prijedlogom, Rumsfeld je zapravo predložio podijeliti sa saveznicima rezultate procesa vojne transformacije koji je trenutno u tijeku u Sjedinjenim Državama. Cilj transformacije vojske SAD-a jest iskoristiti informacijske i druge nove tehnologije kako bi se bitke dobivale brže i uz manje žrtava. Prvi dokazi o moći novih vojnih operacijskih koncepata koji se razvijaju u SAD-u mogu se vidjeti u Afganistanu. Za sada, europski saveznici nisu sudjelovali u ovom transformacijskom procesu, a kao rezultat toga, većina je sudjelovala u afganistanskom ratu tek u njegovim posljednjim fazama. Bez vojne učinkovitosti, NATO ne može opstati još dugo kao savez koji funkcionira. Stvaranje Reakcijskih snaga NATO-a sa sposobnosti za zajedničke ekspedicijske operacije SAD-a i Europe može suziti postojeći jaz. Nove snage mogle bi služiti kao model za buduće transformacije europskih vojnih snaga. Osim toga, europski utjecaj u transatlantskim diplomatskim odnošajima na ovaj bi način ponovno ojačao. Onima u SAD-u koji prednost daju unilateralnoj akciji bio bi uskraćen njihov glavni argument- da saveznici nemaju čime pridonijeti u vojnom smislu. Dok razmatraju Rumsfeldov prijedlog, saveznici su izrazili svoju zabrinutost u pogledu tri stvari. Prvo, vjeruju kako bi Reakcijske snage NATO-a trebale nadopunjavati a ne natjecati se sa Snagama za brzo djelovanje EU-a. Dvije sile imaju različite ali i komplementarne misije. Snage NATO-a činile bi jednu petinu europskih Snaga za brzo djelovanje. Namijenjene su sukobima visokog intenziteta, dok su europske snage namijenjene prvenstveno za manje zahtjevne vojne zadatke. Vojnici NATO-ovih Reakcijskih snaga bili ujedno i vojnici već određeni za službu u NATO-u. Te snage bile bi, u krajnjoj liniji, nacionalne snage koje bi vremenom rotirale u različitim misijama. Kako se njihova vojna spremnost bude poboljšavala za misiju NATO-a, poboljšat će se i za europske Snage za brzo djelovanje. Drugo, saveznici žele jamstvo da će Reakcijske snage biti korištene samo po nalogu Sjevernoatlantskog vijeća, u kojem svi sudjeluju. Kako bi Reakcijske snage bile pod združenim stožerom NATO-ovog zapovjedništva, korištenje Reakcijskih snaga automatski zahtjeva i odobrenje Vijeća. Treće, neki saveznici žele i jamstvo da, ako to žele, mogu odlučiti da neće sudjelovati u nekim misijama. Sudjelovanje u reakcijskim snagama je dobrovoljno, a broj vojnika u rotacijskim snagama koji bi bili novačeni za misije dovoljno velik da se nadomjeste vojnici zemlje koja želi povući svoje vojnike iz određene operacije. Europski saveznici žele da NATO ostane relevantan. Žele ojačati svoj utjecaj. Žele poboljšati spremnost svoje vojske i držati korak s američkim oružanim snagama koje se transformiraju. Stvaranje Reakcijskih snaga NATO-a način je da se počnu ostvarivati ti ciljevi bez prevelikih troškova", pišu Hans Binnendijk, direktor Centra za tehnologiju i Nacionalnu sigurnosnu politiku pri Sveučilištu za nacionalnu obranu; i Richard Kugler, istaknuti član Centra. Njihov komentar ne odražava nužno i stajališta Sveučilišta ili američke vlade. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi.