WP 21. X. MEĐUNARODNI REKONSTRUKCIJSKI FOND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 21. X. 2002. MacArthurova lekcija "George W. Bush obećao je Marshallov plan za Afganistan. Sada, pripremajući se za potencijalnu rekonstrukciju, jedan je vladin dužnosnik spomenuo drugog generala, još ambicioznijeg od Georgea Marshalla, Douglasa MacArthura. MacArthur je bio vladar i voditelj rekonstrukcije poslijeratnog Japana. Iskustvo iz Afganistana očito je promijenilo neke Bushove dužnosnike, pa su se iz škrtih donatora pomoći pretvorili u prave imperijaliste, barem retorički. Možemo ismijavati ovu preobrazbu, ali ona u sebi sadrži i važnu lekciju. Zazivajući MacArthura, Bushovi ljudi žele izreći očito: na kraju iračkog rata postojat će politički vakuum, tako da će de facto autoritet vjerojatno biti general koji će poraziti Iračane. Vlada želi naglasiti i opseg izazova koji će predstavljati oslobođeni Irak. MacArthur je vladao Japanom od 1945. do 1951.; njegovi su dužnosnici prekrojili japanske zakone, školske knjige i ustav; njihov je cilj bio izmijeniti nacionalni karakter. Irak, koji ima snažnu autokratsku tradiciju, trebalo bi transformirati još više. Zemlju razdiru etničke podjele. Nema Hamida Karzaia koji bi vodio novu vladu nacionalnog jedinstva. Pitanje je kako provesti rekonstrukciju MacArthurovog opsega pola stoljeća kasnije. Kada je MacArthur vladao Japanom, Europske su zemlje još uvijek kontrolirale Afriku i dijelove Azije; ideja o tome da moćne zemlje mogu legitimno nametnuti red slabim i kaotičnim zemljama u to je vrijeme bila još uvijek ukorijenjena. U postimperijalnoj eri, javno mnijenje takvo što jednostavno ne prihvaća. Arape bi razbjesnila produljena okupacija iračkog teritorija. Ni američkom javnom mnijenju, koje od Vijetnama najradije daje potrporu onim misijama u inozemstvu koje podupiru i saveznici, ovo se ne bi previše svidjelo. Vlada stoga treba osmisliti način na koji bi mogla ostvariti opsežnu rekonstrukciju Iraka koja bi promicala američke interese ali ne bi bila samo američka. Početkom 1990-tih, postojala je nada da Ujedinjeni narodi nude takav mehanizam, no poniženja koja su uslijedila u Somaliji, Bosni i Ruandi, pokopala su tu nadu. Čak i nakon umjerene reforme UN-ovog ureda za mirovne misije, nada je i dalje ugasla, između ostalog i zbog toga što UN-ovi mirotvorci često dolaze iz siromašnih i vojno nesposobnih zemalja. Najbolje čime svijet sada raspolaže mogao bi biti model Istočnog Timora, prema kojem sposobna vojska (u tom slučaju vojska Australije) vodi koaliciju dobrovoljaca, uz rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a. Ovaj model primijenjen je i u Afganistanu (gdje je mirotvorne snage predvodila Britanija, a potom Turska) i na Kosovu i u Bosni (kojima ophodi NATO). Ipak, u modelu Istočnog Timora postoji problem. Taj model uključuje uporabu multinacionalnih snaga čiji članovi nemaju nikakvog iskustva u zajedničkom djelovanju, osim ako se ne kompromitira međunarodni legitimitet ograničavanjem sudjelovanja na zemlje članice NATO-a. Istinski hrabra vlada ne bi prihvatila ovakvu slabost. Osmislila bi novu međunarodnu instituciju koja bi bila dostojna MacArthurovog žara, istodobno izbjegavajući antiimperijalističke reakcije. Ovom novom institucijom - nazovimo ju Međunarodni rekonstrukcijski fond - trebalo bi upravljati kao Svjetskom bankom ili Međunarodnim monetarnim fondom: trebala bi imati upravu koju bi vodili Amerikanci a ne niz država članica s pravom na veto, kao Vijeće sigurnosti UN-a. Trebao bi imati stručnjake i resurse koji su potrebni da bi se zemlje ponovno osovile na noge, uključujući i stručnjake za ustav i odbore za istinu, kao i mirotvorce i redarstvene dužnosnike iz različitih zemalja koji su uvježbani za zajedničku suradnju. Stvaranje takvog fonda vrijedno je truda jer Irak neće biti posljednji izazov u prevencijskim ratovima. Ako nas je 11. rujan ičemu naučio, onda je to da udaljene, kaotične zemlje mogu utjecati na naše interese, pa je stoga bolje da se ozbiljno prihvatimo rješavanja problema neuspjelih država. U nekim uvjetima, strana financijska pomoć najbolje je rješenje za promicanje stabilnosti, a već imamo Svjetsku banku koja nam može pomoći. No u drugim uvjetima, gdje su rat ili pad vlade stvorili politički vakuum, financijska pomoć sama po sebi nije dovoljna. Trebamo ponuditi sigurnost i vladinu pomoć kao i gospodarsku pomoć. Trenutno nemamo organizaciju koja bi to mogla provesti. No kako se to iznosi u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, 'Sjedinjene Države trebaju uložiti vrijeme i resurse u izgradnju međunarodnih odnosa i institucija koje mogu pomoći u rješavanju lokalnih kriza kada se one pojave.' Bi li to moglo uključivati i institucije koje bi rješavale problem vakuuma moći u neuspjelim državama? 'To je upravo ona vrsta izazova koju imamo na umu', kazao je jedan vladin dužnosnik", prenosi Sebastian Mallaby.