RFE 29. IX. UGROŽAVA LI ISLAM ZAPADNU CIVILIZACIJU?

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 29. IX. 2002. Islam i Zapad - tko koga ugrožava? Vanjskopolitički urednik američkog časopisa za pitanje kulture i društva Cronicles Srđa Trifković i profesor političke filozofije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Šaćir Filandra u Radio mostu RFE-a. Razgovor vodio Omer Karabeg. RFE: Gospodine Trifkoviću, ovih danas izašla je vaša knjiga Prorokov mač u kojoj tvrdite da islam predstavlja opasnost za zapadnu civilizaciju. Na čemu temeljite tu tezu? TRIFKOVIĆ : Na samom Kuranu, na Prorokovoj karijeri, onako kako je zabilježena u Hadisima, i na sveukupnoj povijesti odnosa islamskih društava sa svojim okruženjem, bilo da je riječ o balkanskim, sjeveroafričkim ili iberijskim kršćanima, o hindu vjernicima iz sjeverne Indije ili o neislamskih pripadnicima raznih naroda na Malajskom poluotoku, Indonežanskom arhipelagu, Crnoj Africi i drugdje. RFE: A u čemu vidite sadašnju opasnost po zapadnu civilizaciju? TRIFKOVIĆ: Sadašnja opasnost dolazi, prije svega, od migracijske invazije, jer padajući prirodni priraštaj zapadnoeuropskih, pa donekle i sjevernoameričkih naroda, iziskuje sve veći priljev radne snage iz zemalja Trećeg svijeta, uključujući, naravno, i islamske zemlje. S obzirom da je islam, poput boljševizma i nacizma, djelomice religija, a djelimice ideologija, on želi nametnuti jednolikost mišljenja i osjećaja svojim sljedbenicima i da, prije ili kasnije, zavlada svojim neistomišljenicima. Daleko od toga da su svi žitelji islamskih zemalja pobornici ovog stajališta, ali je nesumnjivo da među njima ima i veliki broj onih koji drže za svoju svetu, bogom danu dužnost, da preobrate nevjernički Zapad. I kao što su sami islamski aktivisti ovdje u Sjedinjenim Državama u više navrata rekli, njihov krajnji cilj je da i Sjedinjene Američke Države postanu islamska zemlja. Nema sumnje da islamski aktivisti koji ozbiljno uzimaju amanet Prorokov, onako kako je, ponavljam, iznesen u samom Kuranu i u Hadisima, a priori predstavljaju osobe koje su spremne na sva sredstva u potkopavanju ustavnog poretka demokratskog Zapada, ovakvog kakav danas postoji. FILANDRA: Ja mislim da je islam opasnost za zapadnu civilizaciju u onoj istoj mjeri u kojoj je zapadna civilizacija, samo na drugačiji način, opasnost za islam. Ne razumijem s kojim pravom se govori samo o jednosmjernoj relaciji. Ne može se svijet promatrati samo s aspekta europocentrizma, a to je, izgleda, postao prevladavajući pogled na svijet. Kada se stvari promatraju sa stajališta islamske civilizacije i kulture, onda se može govoriti o tome kako zapadna civilizacija ugrožava islam. RFE: Gospodine Trifkoviću, Vi kažete u svojoj knjizi da se ne može nijekati veza islama i terorističkog napada na Ameriku od 11. rujna prošle godine. TRIFKOVIĆ: Nije riječ samo o Americi. Ukoliko pogledamo na razna područja Starog kontinenta, bilo da je riječ o Italiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj, vidjet ćemo da glavne terorističke prijetnje, kako Europi tako i Americi, dolaze od ljudi koji su motivirani svojom religijom, to jest islamom. Možemo raspravljati oko toga jesu li oni sljedbenici nečeg što bismo mogli nazvati autentičnim islamom ili ne, ali nema sumnje da glavne terorističke prijetnje Sjevernoj Americi i Europi dolaze upravo iz redova islamske imigracione dijaspore. RFE: Gospodine Filandra, vidite li Vi vezu između terorističkog napada na Ameriku od 11. septembra i islama? Filandra: Postoji empirijska veza između prakticiranja islama u određenim zajednicama i terorizma. Ja međutim, ne bih to povezivao s temeljima islama. Ne bih tvrdio ni za jednu vjeru, niti Božju objavu ili religiju, da u sebi ima takve elemente i predispozicije. Ako se praksa određenih islamskih skupina, pokreta i društava izražava i kroz terorizam, a to je neosporna činjenica, trebalo bi potražiti odgovor na pitanja zašto je to tako, kako je do toga došlo i na koji način je to moguće riješiti. To bi bio pravi pristup tom problemu. RFE: Vi tvrdite da terorističke skupine poput Al Kaide nemaju veze s izvornim islamom. Filandra: Mora se raditi razlika između tih skupina koje sebe predstavljaju kao zaštitnike pravog, izvornog islama i same religije i njenog doktrinarnog učenja. Ako ne bismo pravili tu distinkciju, onda bismo bili na pozicijama onih koji govore o islamu kao terorističkoj religiji, što je u svakom slučaju neodrživo. Trifković: Daleko od toga da treba uopćavati i stavljati sve oblike i pojavnosti povijesnog islama pod istu kapu. Ali s druge strane, nema sumnje da već na samom početku Muhamedova javnog djelovanja, a pogotovo kad uzmemo u obzir njegovog odnos prema židovskim plemenima u Medini i neistomišljenicima iz njegove vlastite šire obitelji iz Meke, možemo uočiti sklonost nasilju i netolerantnosti koja je potom nastavljena i za vrijeme vladavine četiri prva kalifa kroz osvajački pohod koji je širio islam, budimo otvoreni, ognjem i mačem. Dakle za razliku od drugih religija u samim počecima islama, i to onako kako ga sam islam predstavlja ostalom svijetu kroz Hadise, nailazimo na nevjerojatne stvari, na genocid i etničko čišćenje, da uporabimo suvremenu terminologiju, koji apsolutno ne postoje kao bogom dan i moralno opravdani oblik odnosa s neistomišljenicima niti u hinduizmu, niti u budizmu, niti u kršćanstvu. Možda bismo samo u nekim elementima starozavjetnog judaizma mogli naći sličan pogled na svijet, ali je jedino u islamu cijela stvar potpuno povijesno provjerljiva, jer se, kao što je rekao Renan, islam pojavio u punoj svjetlosti povijesti. Sve ono što su činili Muhamed i kalifi poslije njega, kao i ono što je na raznim zemljopisnim širinama činjeno u ime islama, zabilježila je povijest. RFE: Vi dakle držite da je islam militantniji od ostalih religija? Je li to vaša postavka? TRIFKOVIĆ: Uzdržavajući se od generalizirajućeg stajališta, rekao bih da je islam izrazito skloniji nasilju i netolerantnosti od drugih religija. Mislim da u današnjem svijetu, u kome su tradicionalno kršćanske zemlje već odavno ušle u postkršćansko razdoblje, islam zapravo predstavlja religiju koja posjeduje dinamizam ekspanzionističkog pogleda na svijet, gdje s jedne strane imamo umu, svijet vjernika, a na drugoj strani svijet nevjernika. Mislim da takva manihejska podjela ni jednoj drugoj religiji nije svojstvena. FILANDRA: Činjenica je da se ni jedna religija nije širila uz pomoć ljubavi, iako neke za sebe to govore. Dovoljno je samo prisjetiti se Balkana, da ne spominjemo povijest kršćanskih križarskih ratova, progone nekršćana u Španjolskoj, pokrštavanje Afrike, svaka velika religija nosi u sebi imanentan zov ili imperativ da postane univerzalna i to je mnogima u određenim povijesnim razdobljima u većoj ili manjoj mjeri uspijevalo. RFE: Vi tvrdite da nasilja ima u svakoj religiji u određenim povijesnim razdobljima? FILANDRA: Apsolutno. Svaka religija je u pojedinim trenucima svog razvitka bila povezana s određenim carstvima i imala je želju da postane dominantna i univerzalna za cijelo čovječanstvo, bila je isključiva, radila je lomače, prekrštavala, islamizirala. Mnoge od tih stvari su nama ovdje na Balkanu jako poznate. Sve je ovisilo od toga tko je i kada bio na vlasti. TRIFKOVIĆ: Da ne bismo mnogo filozofirali, navest ću vam neke činjenice. Bilo gdje gdje se islam sučeljava sa svijetom neislama, imamo iznimno neugodna, neuralgična i nasilna stanja. Ako pogledamo na najdalji jugoistočni krak islama, Indonežani su na Istočnom Timoru napravili pokolj otprilike jedne trećine stanovništva tog napaćenog otoka i bivše portugalske kolonije koje je bilo kršćansko. Na susjednim Filipinima islamski Moro pokret vodi gerilski rat koji traje već godinama. Čak i jedna gospodarski napredna i prilično sekularizirana Malezija ima zakone po kojima se islamu daje prednost, iako muslimani čine 64 ili 65 posto stanovništva. Dakle više od trećine stanovništva, a to su pretežito Kinezi koji su ili budisti ili krišćani, u podređenom su položaju. Uvoz Biblije je zabranjen, a pri tom se iz vladinih fondova financira tiskanje Kurana na kineskom i engleskom. Na Indijskom potkontinetu imamo sukob u Kašmiru u kome Pakistan već godinama igra dvoličnu igru. S jedne strane se ograđuje od terorizma, s druge pruža utočište i potporu muslimanima koji žele odvojiti Kašmir od Indije. U kineskoj provinciji Sinkjang također se počinju javljati separatističke tendencije među pripadnicima turkmenskog plemena Ujgura koji žive na krajnjem zapadu Kine i to je jedan od itekako važnih motiva koji mogu Kineze navesti da ipak legnu na rudu što se tiče predstojećeg američkog napada na Irak. Kada pogledamo Afriku, tu zapravo imamo najkrvaviji i jedan od najdužih sukoba koji je sada ušao već u drugo desetljeće, to je sukob u Sudanu gdje muslimanska vlast u Kartumu vodi zapravo teroristički rat. Ne možemo ga nazvati građanskim ratom, jer s jedne strane imamo naoružanu vojsku središnje vlasti, s druge praktički goloruke animiste i kršćane u južnom Sudanu. Prema procjenama američkog State Departmenta, taj je sukob odnio preko dva milijuna civilnih života u prošlih deset godina. Dalje, u Mauritaniji nemuslimani su podvrgnuti sustavnoj diskriminaciji, pa čak i ropstvu. Mauritanija je jedina zemlja u svijetu gdje i dalje postoji institucija ropstva. Sve u svemu, gdje god se danas islam susreće s neislamskom tektonskom masom tu postoje napetosti koje dovode do trusnih stanja. FILANDRA: Nabrojene činjenice mogu se gledati kroz optiku sukoba svijeta islama i svijeta neislama, kako to čini gospodin Trifković, ali se mogu tumačiti i na drugi način. Očito je da su se muslimanski narodi u procesu globalizacije zapadnih vrijednosti, kao normativnih i prevladavajućih, našli pred problemom kako da sačuvaju vlastitu duhovnost i da istodobno postanu dio globalizacijskog procesa. Zbog nedostatka političke kulture u zapadno-demokratskom smislu i totalitarnog nasljeđa i dinastičke svijesti, proces globalizacije izaziva sukobe unutar tih društava, utječe na njihovo raslojavanje i dovodi do stvaranja nezadovoljnih ekstremističkih skupina koje izlaz nalaze u terorističkim djelima. Može se objasniti i tako, ovisno s koje strane i s kog stanovišta stvarima prilazimo. TRIFKOVIĆ: Pritisci kojima su izložena islamska društva od strane globalizirajućeg Zapada su spontani i nisu dio šire strateške zamisli koja teži da nekakvom masovnom subkulturom i golicavim proizvodima Hollywooda potkopava i uništi islam. Mislim da je problem prvenstveno u nesposobnosti samog islama da sebe reformira. Mislim da sam islam nije iznutra, iz sebe, iznjedrio sposobnost samoprilagodbe vanjskim izazovima i novonastalim stanjima na način na koji je to uspjela učiniti kršćanska Europa nakon lomova i vjerskih ratova u 16. i 17. stoljeću. Da budem još izravniji, islam nema nekog vlastitog Tomu Akvinskog koji bi mogao razlučiti vjersku spoznaju od znanstvene spoznaje, koji bi mogao demitologizirati svijest i prebaciti islamske narode iz epohe vjerske svijesti u epohu informatičke svijesti ili barem da paralizira ta dva oblika svijesti. Meni se čini da upravo zbog svoje teološke i idejne začahurenosti islam predstavlja težak okov koga će tradicionalna islamska društva moći osloboditi samo ukoliko budu slijedila šok terapiju koju je Mustafa Kemal proveo u Turskoj dvadesetih godina. RFE: Ako se slažete da se malo zadržimo na Balkanu, odnosno na području bivše Jugoslavije. Gospodine Trifkoviću, koja je religija, prema Vama, u posljednje vrijeme na tom području pokazala najveću militantnost? TRIFKOVIĆ: Mislim da je na području bivše Jugoslavije religijska svijest najmanje važna. Ona je prvenstveno sredstvo skupne identifikacije kao, recimo, u Sjevernoj Irskoj, gdje su ljudi koji pripadaju istom etničkom i genetskom stablu kroz vjersku različitost razvili i različitosti u svojim pogledima na svijet i u svojim kolektivnim sjećanjima što je na kraju proizvelo dva različita naroda, jer nitko ne može reći da su irski katolici i irski protestanti jedan te isti narod. Isto tako ni pravoslavci, katolici i muslimani koji su ratovali na području bivše Jugoslavije devedesetih godina, nisu to činili prvenstveno kao katolici, pravoslavci i muslimani, već kao pripadnici tri naroda koja imaju već uobličen etnogenetski pedigre i sasvim jasno iznijansiran pogled na svijet, svoja kolektivna sjećanja i kolektivne traume, svoje aspiracije i svoje interese. I zato bi bilo jako pogrešno da prošle ratove za jugoslavensko nasljeđe gledamo kroz vjersku prizmu, jer, kao što rekoh, vjerska pripadnost je više sredstvo diferencijacije i oblik samodefinicije nego autentični motor pokretač sukoba. RFE: Ako u ratovima nije bilo religijskog elementa, kao što Vi tvrdite, kako onda protumačiti rušenje džamija i crkava. U Republici Srpskoj su skoro porušene sve džamije. TRIFKOVIĆ: Zato što su džamije i crkve vanjski simboli i obilježja etničkih skupina, njihovo rušenje je manifestacija napada na drugu etničku skupinu. Jer rat na prostoru bivše Jugoslavije nije međuvjerski, već međuetnički sukob. RFE: Gospodine Filandra, koja je, prema Vama, religija pokazala najviše militantnosti u ratovima na području bivše Jugoslavije? Recimo, konkretno u Bosni i Hercegovini? FILANDRA: Ni jedna se od vjerskih zajednica ne može pohvaliti nekom apsolutnom dosljednošću u odnosu na drugu. U različitim razdobljima svaka od njih je došla u poziciju ili dopustila da je stave u poziciju da služi kao sredstvo zadovoljenja nekih drugih interesa koji su daleko od vjere i Boga. Ovo naše područje je zapravo školski primjer zlouporabe vjerskih osjećaja ljudi u političke i nacionalne svrhe. Ja se slažem s gospodinom Trifkovićem da se ovdje nije vodio vjerski rat, ali isto tako mislim da ni na globalnoj, svjetskoj razini nemamo sukob religija već sukob interesa. TRIFKOVIĆ: Ja bih upozorio da, za razliku od drugih religija, islam danas jedini posjeduje dinamiku i, rekao bih, prozelitski impuls, što možemo dovesti u vezu s nedostatkom reformiranosti. Drugim riječima, baš kao što su narodi poput Homerovih Grka u svom junačkom razdoblju bili sposobni na velika dostignuća i na velike prodore upravo zato što nisu bili opsjednuti kontemplacijom svrhe vlastitog djelovanja, na isti način i islam, kao jedina velika religija neopterećena samokontemplacijom još uvijek, da tako kažemo, gura naprijed. To je ono što rađa sukobe i bojim se da će ih rađati i ubuduće, posebice kada politički samosvjesna i aktivna islamska dijaspora počne djelovati unutar zemalja domaćina, prije svega u Zapadnoj Europi, u smislu sužavanja društvenog komuniciranja, sustava izobrazbe, uopće slobode pogleda na svijet, što već vidimo, recimo, kroz zahtjeve u Francuskoj. FILANDRA: Paradoks je u tome što su prisutnost islama na svjetskoj pozornici i njegov žar prije svega izraz očajnog stanja u kome se islamski svijet nalazi. To je više izraz očaja nego nekakve stvarne snage, jer su ta društva u jako lošem stanju, ti ljudi jako loše žive. RFE: Gospodine Trifkoviću, vezujete li fundamentalizam isključivo za islam? Može li se govoriti o pravoslavnom i katoličkom fundamentalizmu? TRIFKOVIĆ: Mislim da je apsurdno govoriti o nekom fundamentalizmu pravoslavaca i katolika, zato što fundamentalizam zahtijeva integralno društveno uređenje u kome se gubi svaka granica između države, društva i Crkve. Karakteristika islamskog fundamentalizma je težnja k stvaranju teokracije u kojoj bi Šerijat bio kazneni zakon, a Kuran ustav. To je totalitarni oblik društvenog uređenja u kome ne bi postojale autonomne institucije, varijanta onoga što danas imamo u Saudijskoj Arabiji. U pravoslavlju i katoličanstvu danas ne postoji svjesna težnja za uspostavom društva po recepturi, recimo, Bizanta iz 9. stoljeća naše ere ili Franačkog carstva iz vremena Karla Velikog, dok kod islamskih fundamentalista imamo jasnu težnju za vraćanjem onih oblika društvene i političke organizacije kakvi su postojali pod Muhamedom u Medini i pod prva četiri kalifa u razdoblju ekspanzije islamskog imperija. Zbog toga je jednostavno anakrono govoriti o pravoslavnom ili katoličkom fundamentalizmu. RFE: Gospodine Filandra, može li se, po Vama, govoriti o pravoslavnom i katoličkom fundamentalizmu? FILANDRA: Naravno da može. Sam pojam je u prvom redu vezan uz protestantski fundamentalizam, tamo se fundamentalizam zapravo i rodio. Zar ne bismo danas mogli govoriti i o protestantskom fundamentalizmu, s obzirom da su određene zemlje koje dominiraju u svijetu, većinski protestantske, dok su zemlje, kojima se pripisuje islamski fundamentalizam objekt napada. U istoj mjeri se može govoriti i o pravoslavnom i katoličkom fundamentalizmu. Recimo mi ovdje, u Bosni i Hercegovini, možemo govoriti o pravoslavnom fundamentalizmu kao srpskom nacionalizmu. Evo jednog primjera. Nedavno je u Gackom, u Hercegovini, srušena jedna džamija koja je bila obnovljena. Ona je srušena zato što je simbolizirala nazočnost muslimanskog etniciteta na tom prostoru koji neki drže srpskim. Iza čina rušenja nije stajao isključivo vjerski fundamentalizam, u ovom slučaju vjerski osjećaj je inkorporiran u nešto što se zove nacionalni fundamentalizam. Riječ je o nesnošljivosti koja isključuje drugog, a religijska razlika se koristi kao temelj za to isključenje. RFE: Vi tvrdite da se pravoslavni fundamentalizam očituje kao srpski nacionalizam? FILANDRA: Da. Tako se on očituje u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci ili bosanski muslimani su objekt tog fundamentalizma već dva stoljeća. TRIFKOVIĆ: Ja bih se zaista zapitao kako možete govoriti o dva stoljeća nekakvog velikosrpskog, pravoslavnog fundamentalizma na području Bosne i Hercegovine kada je do 1878. godine to područje bilo pod otomanskom vlašću i kada je život raje, ne samo pravoslavne nego i katoličke, bio neusporedivo jadniji i teži od života 'carevih sinova'. Potom je slijedilo pola stoljeća crno-žute K und K vladavine u kojoj je opet, poslije jednog razdoblja prilagodbe, muslimanski živalj imao sasvim pristojan položaj, do te mjere da su se u Prvom svjetskom ratu mnogi muslimani jasno poistovjetili s nacionalnim interesima i ciljevima dvojne monarhije. Između dva svjetska rata beogradske vladajuće strukture činile su očajničke pokušaje da pridobiju bosanskohercegovačke muslimane, oni su zaista bili čimbenik u jednadžbi Kraljevine Jugoslavije i ne može biti ni govora o tome da su bili marginalizirani ili ugnjeteni. Ono što se dogodilo na prostorima Bosne i Hercegovine u posljednjem desetljeću ponajprije je posljedica rata koji je nastao kao rezultat legitimnih, sada govorim u čisto tehničkom smislu, razlika u interesima između sukobljenih nacionalnih skupina i njihovih pogleda na vlastitu budućnost i vlastitu sigurnost, pri čemu treba uzeti u obzir i tragična kolektivnih sjećanja na razdoblje od 1941. do 1945. godine. A da nije riječ o nekakvoj atavističkoj mržnji jednog naroda prema drugom najbolje pokazuje činjenica da veliki broj muslimana u današnjem Sandžaku uživa znatna politička prava o kojima bi preostali Srbi na području Federacije mogli samo sanjati. FILANDRA: Bio sam ljetos u Crnoj Gori i vidio kako žive Bošnjaci- Crnogorci, njihovo stanje nije loše, ali u svakom slučaju nije ni dobro i ne može se ni izbliza usporediti s položajem Srba u Federaciji. Kad sam rekao da se pravoslavni fundamentalizam očituje kao srpski nacionalizam, mislio sam na razvitak srpskog nacionalnog pokreta koji je počeo 1804. godine i koji je imao bitnu protutursku dimenziju koja se manifestirala kao protuislamska, od čega su bosanski muslimani ili Bošnjaci imali mnogo štete u posljednja dva stoljeća. Želja srpskog naroda da ima vlastitu nacionalnu državu bila je sasvim legitimna, ali račun za to nisu plaćali Turci koji su bili osvajači, nego domaće stanovništvo ? Bošnjaci koji su se smatrali ostacima turskog imperija. Cijeli prostor stare Srbije poprilično je očišćen u 19. stoljeću, a muslimansko stanovništvo je prebačeno u Bosnu. Postoje i empirijska istraživanja o tome. TRIFKOVIĆ: Kad je riječ o antagonizmu prema islamu kao bitnoj karakteristici otomanskog imperija, slične osjećaje imamo i kod Grka i Bugara. Naime proces oslobađanja kršćanskih balkanskih naroda u 19. stoljeću imao je sličnu putanju i sličan ishod u mnogo čemu usporediv. Zbog povijesne istine podsjetio bih sugovornika na činjenicu da je tijekom Prvog srpskog ustanka upravo sultanova vojska iz Bosne, čiji su pripadnici govorili istim jezikom kao i Srbi, presudno utjecala na poraz ustanika i to je ostavilo kolektivnu traumu u sjećanju srpskoga naroda koja nije ništa manje teška od trauma na drugoj strani. FILANDRA: Mi smo jedni drugima u prošlosti sigurno učinili mnogo toga ružnog, a vrlo često i ne znamo kako oni drugi to doživljavaju, kako se toga sjećaju, što svjedoči o našem međusobnom nepoznavanju, bez obzira koliko mi mislili da se poznajemo. RFE: Na kraju vratimo se našoj osnovnoj temi - u kojoj mjeri islam danas predstavlja opasnost po zapadnu civilizaciju? Vaš zaključak, gospodine Trifkoviću? TRIFKOVIĆ: Ja ću sada reći nekoliko riječi s mog osobnog stajališat. Često putujem i sada svaki put moram odlaziti na uzletište dva i po sata ranije, moram se podvrgavati nekakvim pregledima, skidati cipele ako imam metalne blokeje i tako dalje. Znači, kakvoća mog života nakon 11. rujna je u određenom smislu ugrožena. U širem smislu došlo je do erozije određenih sloboda kojima su se Amerikanci dugo ponosili. Sada američki ministar pravde Ashcroft, može kazati da je svačiji privatni e-mail ili telefonski razgovor legitimno podložan prisluškivanju. Dolazi, dakle, do erozije onih vrijednosti koje su upravo Ameriku, a i druga zapadna društva, činili daleko ugodnijim za svakodnevni život. Rekao bih da su stanoviti aspekti zapadne liberalne demokracije koji su, uz sve svoje nedostatke i uz svu svoju ispraznost i materijalnost davali čovjeku solidne temelje da pristojno organizira vlastiti život, pretrpjeli težak udarac zbog psihoze koja je nastupila poslije 11. rujan prošle godine i da u tom smislu osjećam da je nastala određena šteta kao posljedica djelovanja ljudi koji sebe drže muslimanima. Nesumnjivo je da ljudi koji na ovaj ili onaj način, s pravom ili ne, sebe drže autentičnim muslimanima, misle da zapadni svijet, takav kakav je danas, predstavlja prijetnju njima i njihovim dugoročnim interesima i da ta prijetnja na pravi način može biti otklonjena samo onda kada jednog dana s minareta u New Yorku, Washingtonu, Torontu, Oaklandu, Melbourneu ili Sidneyu hodža bude pozivao pet puta na molitvu u pravcu Meke. FILANDRA: Moje europsko, uvjetno rečeno, iskustvo, je malo drukčije. Nedavno sam putovao u London preko Zuericha i začudio sam se kada sam vidio da su sigurnosne mjere u zračnoj luci iste kao i prije neku godinu. Nisam primijetio nikakav veći stupanj kontrole nego ranije. Međutim činjenica je da su događaji od 11. rujna ostavili dubokog traga i ne bi bilo dobro za sve nas da ti događaji utječu na redefiniranje osnovnih liberalnih vrijednosti danas vladajućeg i dominantnog društva na svijetu. Postavlja se pitanje kako prići izazovu koji islam predstavlja Zapadu. Mislim da pristup koji trenutno vlada u američkom političkom establishmentu, gdje se provodi medijska sotonizacija islama, nije dobar. Dugoročno neće donijeti rezultate. Prije bih se usmjerio na traženje načina da se otklone uzroci negativne energije koja proizvodi teroristički čin. Jer očito je da je terorizam sam po sebi opasnost za sve, ne samo za Ameriku. TRIFKOVIĆ: Ja bih na kraju dodao da sam osobno veliki zagovornik jasnog i glasnog postavljanja pitanja potencijalnim imigrantima u Sjedinjene Američke Države o tome u što vjeruju. Jer ako je bilo legitimno postavljati to pitanje u vezi s pripadanjem revolucionarnim, subverzivnim i teorističkim ideologijama kao što su bile crvena i crna, mislim da je savršeno legitimno da eventualni imigrant iz Pakistana ili iz Saudijske Arabije bude upitan vjeruje li da svijet jednog dana treba da bude uma u kojoj će vladati načela Kurana, Hadisa i Šerijatskog zakona. Ja to držim razumnim i legitimnim i mislim da to ne zadire u slobodu vjeroispovjesti, već u područje političkih određenja. FILANDRA: To je stvar američke administracije. Ako se to dogodi, to će se vjerojatno negativno odraziti na sam karakter jednog stvarno najslobodnijeg društva. (RFE)