IT 30. IX. L'UNITA - NOVA JALAT NA SREDNJEM ISTOKU

ITALIJA L'UNITA 30. IX. 2002. Projekt nove Jalte "Uviđa se da ovaj rat žele povesti pod svaku cijenu. 'Kako bi promijenili režim', kažu, uklonili krvoločnog tiranina koji predstavlja prijetnju za Ameriku i svijet. No malo ili ništa se saznalo što namjeravaju učiniti poslije. Za mnoge je to majka svih dvojbi. No o tome George W. Bush ne govori. A ni oni koji bi ga među prijateljima, 'većim Amerikancima od Amerikanaca, poput Tonyija Blaira i Silvio Berlusconija, trebali to barem pitati. Što imaju na umu? Neku vrstu Jalte za razdoblje poslije Saddama Husseina? Novu podjelu ravnotežu i interesa, novi svjetski naftni poredak? Osjeća se ozračje čudnih događanja. Novih ili možda starih. Sigurni su da će Bush dobiti ovlast Kongresa SAD-a za napad. No među onima koji ga strastveno odbijaju je čovjek koji je, za malo glasova, mogao biti predsjednik umjesto njega: Al Gore. On se zalaže za ovlast od strane UN-a. No odrješito 'ne', ili barem 'polako, čekaj tren', govore mu upravo saveznici iz NATO-a. 'Moskva se slaže sa mnom' kaže Jacques Chirac. No neizbježan je dojam da su bizarno najraspoloživjii upravo 'stari neprijatelji', Rusija i Kina. Bushu ovoga puta ne trebaju Europljani ili saveznici iz NATO-a u UN-u (samo Engleska i Francuska imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti, katolička Irska, turnusna članica, nosi samo jedna glas od 15, Bugarska traži zasluge, a to je česta mana novopridošlih). No koje ponude 'koje se ne mogu odbiti' je Bush dao kako bi uvjerio Rusa Vladimira Putina i Kineza Jiang Zemina? Ovlasti za 'preventivni rat' u Gruziji, kako smatraju mnogi analitičari? ovlast da se jednog dana može kazati: 'Tajvan nas ugrožava, stoga ćemo vojno intervenirati?' (to je argument koji je Jacques Chirac iznosio o opasnostima američke 'nove doktrine' u njegovom nedavnom razgovoru za New York Times). Slobodno djelovanje u svojim područjima 'utjecaja'? Počasno mjesto za stolom neke nove Jalte? Zajednički interes u jednom od najvažnijih svjetskih ležišta nafte, drugom samo iza Saudijske Arabije? Jeremy Rifkin, gotovo manijakalni lovac na složene 'tendencije' primijetio je u članku objavljenom u Washington Postu razilaženje koje je eksplodiralo na nedavnom summitu o 'održivom razvoju' u Johannesburgu, između Europe, koja je snažno zagovarala nametanje cilja, na svjetskoj razini, od ostvarivanja 15 posto obnovljive energije do 2010., i Sjedinjenih Država koje su se tome protivile. Europska energetska industrija, uključujući i naftne tvrtke, već su se dugo vremena bacile u istraživanje mogućih alternativa za fosilna goriva, a američke nisu. Da li se svijet počinje dijeliti između onih koji namjeravaju iskoristiti i podijeliti i posljednju kap nafte ('energija', pa i uz rizik da postane obilježen kao 'svjetski zagađivač' bila je Bushova opsesija od trenutka kada je stupio nogom u Bijelu kuću, mnogo prije no što se uhvatio baviti Srednjim istokom i okolicom) i onih koji počinju razmišljati i o drugačijim putovima? No ovo, kažu, nije rat za naftu. To je rat za oslobađanje svijeta od tiranina koji ima kemijska i bakteriološka oružja za istrebljenje, koji je već pokazao da nema nikakvih obzira u njihovom korištenju, i koji gradi atomsku bombu. No što bi se dogodilo da su poveli 'preventivni rat' protiv Carstva zla ili Maove Kine, koja je imala atomsku bombu još kada je u strašnim prevratima kulturalne revolucije objavila ideološki rat protiv zapada? Ni Drugi svjetski rat sigurno se nije vodio radi nafte. On je oslobodio svijet od Hitlera i završio je sporazumom na Jalti između Roosevelta, Churchilla i Staljina. Kaže se, funkcionirao je pola stoljeća. No po koju cijenu? Svatko je stvorio svoje tirane i svoja čudovišta. Želimo li se doista vratiti nečem takvom? Treba li nam to? Nisu si samo radi nafte pobjednici Prvog svjetskog rata dijelili posmrtne ostatke Turskog carstva, crtajući arbitrarne crte po zemljovidu, dijeleći prijestolja. Bili su uvjereni da 'okončavaju sve ratove', a neki su pak vjerovali da su tako započeli sve ratove na Bliskom i Srednjem istoku. Na Jalti se nije govorilo samo o nafti. No na povratku iz Jalte Franklin Roosevelt, koji je bio i demokrat, pobrinuo se zastati na Suezu i susresti se na brodu USS Quincy s kraljem Ibn Saudom i obećati potporu njegovoj dinastiji u zamjenu za naftu koja je slijedećih desetljeća 'opskrbljivala' hladni rat. A zanimljivo, neki dan za stolom s Europljanima u Kopenhagenu, japanski premijer Junichiro Koizumi primijetio je da je i onaj koji je prije 60 godina započela njegova zemlja protiv Sjedinjenih Država, napadom na Pearl Harbor, bio opravdavan kao 'preventivni rat' jer su joj uskraćivali pristup nafti. Dodavši: 'Mnogo smo mjeseci mislili da je to bio uspjeh, dok nam povijest nije dokazala suprotno'. No barem je duga vojna okupacija donijela demokraciju u Japan, a Maršalov plan je učvrstio onu u zapadnoj Europi. Među opravdanjima rata protiv Iraka ponavlja se da bi 'promjena režima' mogla doprinijeti procvatu demokracije, a s demokracijom razvoju kojega jamči oslobađanje naftnih resursa. (...) Među pretpostavkama koje iznose upućeni u radove su one o režimu poput Saddamovog, samo bez Saddama, neki irački Karzai koji bi, kako bi opstao, trebao znati biti još žešći od Saddama s onima koji misle drugačije; o novim razdiobama koje bi 'ispravile' onu iz 1923., uzimajući u obzir splet interesa susjeda; ili načiniti iz Iraka neku vrstu '51. države SAD-a'. Dojmljivo je to što je najbriljantnija ideja do sada došla izvana (koju zagovaraju izgleda Cheney i Rumsfeldov zamjenik Wolfowitz) odnosno ona o ujedinjenju Iraka i Jordana pod hašemitskom dinastijom (posljednji kralj, ubijen 1958., bio je stric jordanskog kralja Husseina). Ili možda imaju bolje zamisli ali si u ovom trenutku ne mogu dopustiti da ih ispričaju? Ni protagonisti Jalte nisu svijetu kazali što rade. No nameće se strašna sumnja da su barem imali jasnije ideje.", piše Siegmund Ginzberg.