CSM 5. IX. 11. RUJAN, GODINU DANA POSLIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 5. IX. 2002. 11. rujan, godinu dana poslije: uspjesi i neuspjesi "Dok se rat protiv terorizma bliži svojoj prvoj godišnjici, dobro je vrijeme da rezimiramo sve što je do sada učinjeno: što smo ostvarili? Koje smo pogreške učinili? Koje smo lekcije naučili? Što da učinimo slijedeće? Sa pozitivne strane, omeli smo, iako ne i uništili, vodstvo Al Qaide. Ostvarili smo promjenu režima u Afganistanu, toliko potrebnu, ali smo to skupo platili. Veliki dio zemlje u ruševinama je nakon 20 godina rata. Cijena ponovne izgradnje iznosit će nekoliko milijardi i trajat će godinama. Bushova vlada često je izražavala svoje skeptično stajalište u pogledu izgradnja nacija, no u ovom slučaju američka je odgovornost izravnija. Čitava srednja Azija očajnički treba model demokratske stabilnosti. Čak ako i ne uspijemo, trebali bismo barem pokušati pretvoriti Afganistan u takav model. U intervjuu koji je nedavno dala za BBC, savjetnica za nacionalnu sigurnost, Condoleezza Rice kazala je kako je napad na Irak pitanje morala. Sve je veća moralna obveza da se pomogne Afganistanu. Skupa pogreška u Afganistanu bila je ta da smo dozvolili velikom dijelu Al Qaide, možda i samom Osami bin Ladenu, da pobjegnu u Pakistan. Nema jamstva da se ovo moglo spriječiti, no bilo bi mnogo manje vjerojatno da je SAD više svojih pješačkih snaga poslao na granicu Afganistana i Pakistana, oko Tora Bore, da ju zatvore. Zaista, SAD se oslanjao na neizvjesnu lojalnost Afganistanaca zbog njihove navodne nepodmitljivosti. Ova greška dogodila se zbog averzije da se ugroze životi američkih vojnika. Bushova vlada mora prihvatiti kako je, ako je odlučila povesti rat, neizbježno da će neki od američkih vojnika biti ubijeni, bez obzira na tehnološku sofisticiranost oružja u našem arsenalu. Čini se da su se članovi Al Qaide i njeni simpatizeri raspršili ne samo u Pakistan nego i u druge okolne zemlje, tako da postoji mogućnost da danas ima više terorista nego prije rata. U nekim područjima palestinskog teritorija postoje teroristi koji bez sumnje simpatiziraju Al Qaidu a da nisu njeni članovi. Arapsko- izraelski i sukob oko Kašmira pogoršali su se. U interesu Al Qaide je da ovo potiče. Pogoršavanje oba sukoba pogoršalo bi i položaj SAD-a. Iako moramo nastaviti naše napore da identificiramo i zauzdamo ili eliminiramo Al Qaidu, moramo unaprijed razmišljati o našoj dugoročnoj politici prema Islamu i svijetu. Naša bi politika za cilj trebala imati uklapanje Islama u zapadna društva, slijedeći tako model Japana nakon Drugog svjetskog rata. Da bismo to učinili, a posebice da bismo poboljšali svoj položaj u svijetu općenito, trebamo prijatelje i saveznike. Nimalo nam ne pomaže to što smo jedina supersila s vojnim establishmentom i najsnažnijim gospodarstvom ako nas smatraju silnikom. Bushova vlada ovo nije dovoljno brzo shvatila. 'Ili ste s nama, ili ste uz teroriste', obznanio je predsjednik u rujnu 2001., a zvučao je kao John Foster Dulles za vrijeme hladnog rata. Ovo je crno- bijeli pogled na svijet, a svijet ne odgovara toj slici. Prošle godine postalo je savršeno jasno ono što se uvijek naslućivalo, a to je jaz u vladi koji podsjeća na onaj koji je postojao u Carterovoj vladi između državnog tajnika, Cyrusa Vancea, i savjetnika za nacionalnu sigurnost, Zbigniewa Brzezinskog. Politika predsjednika je, čini se, dopustiti potpredsjedniku i ministru obrane da okupljaju oko sebe njegove glavne konzervativne pristalice a državnom tajniku da oko sebe okuplja liberale i pristalice politike centra. (...) Predsjednik Bush ima i nerealnu viziju predsjedničkih ovlasti. To je tipično za predsjednike. Na kraju će ga dovesti do sukoba s Kongresom i američkim narodom. Primjer je predsjednik Johnson u Vijetnamu. Pitanje nije ima li predsjednik ovlasti samostalno narediti invaziju na Irak; pitanje je da li to predstavlja primjer dobre politike. Odgovor je izrazito ne, a nadamo se da savjetovanje s Kongresom nije tek pitanje formalnosti. Paradu širenja predsjedničkih ovlasti vodi javni tužilac, John Ashcroft, koji je na dobrom putu da postane najgori javni tužilac od A. Mitchella Palmera za vrijeme Wilsonove vlade. Da nije tvrdoglavog federalnog sudstva, Ustav bi bio u košu za smeće u Ministarstvu pravosuđa", piše Pat M. Holt, bivši šef senatskog stožera za međunarodne odnose.