WP 29. VIII. A. HAIG: KAKO RIJEŠITI PROBLEM ZVANI IRAK?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 29. VIII. 2002. Invazija na Irak: manje priče, više jedinstva "Predsjednika Busha su nedavno savjetovali glede Iraka, a veliki dio savjeta dolazio je od onih koji su o tom pitanju u prošlosti griješili 100 posto. Prebrzo smo zaboravili krive procjene dužnosnika koji su nekoć Sadama Huseina smatrali odgovornim vođom, govorili bivšem predsjedniku Georgeu H. W. Bushu da će se Arapi pobrinuti za njega (prije no što je Irak napao Kuvajt) i očekivali da će Huseina zbaciti neki anonimni pukovnik, bez rizika za SAD. Ako slične grješke želimo izbjeći u budućnosti, brzo moramo pojasniti sve manje jasno stanje glede Iraka. Najvažnije su tri stvari. (...) Prva je ta da previše ljudi u vladi previše priča. Neki stvaraju iluziju kako rat možemo provesti bez velikih troškova, uz pomoć novog oružja i unutrašnjih pobuna, drugi se tek protive uporabi sile. I jedini i drugi potkopavaju dojam o američkoj odlučnosti koji je predsjednik Bush stvorio svojim prijašnjim objavama. Takav potpuni nedostatak stege rezultirao je ne samo bujicom loših savjeta, nego i - što je još važnije - slabljenjem naše vjerodostojnosti u Perzijskom zaljevu, gdje se u prošlosti nismo pokazali u najboljem svjetlu. Sjetimo se nakratko događaja u proteklih 30 godina, od kada smo dopustili uklanjanje britanskog sigurnosnoga sustava u zaljevu, koji potvrđuju moju tvrdnju: potkopavanje i pad režima iranskog šaha i njegova zamjena agresivnim i fanatičnim muslimanskim režimom; uspješno podmetanje bombe u naše veleposlanstvo u Beirutu, nakon čega je uslijedilo povlačenje SAD-a i Sadamovi izazovi koji su uslijedili nakon Zaljevskog rata (1993., 1994., 1996., 1998.), od kojih se niti na jedan nije učinkovito odgovorilo američkom vojnom silom. Žao mi je što to moram kazati, ali i republikanci i demokrati su griješili. Zaljevski rat u kojem ciljevi nisu do kraja ostvareni pokazao je kako je naša vojna spremnost u mnogo većoj mjeri nego naša mudrost bila zaslužna za odlučno poražavanje prijetnji našoj sigurnosti i regionalnom miru. Nije, stoga, ni čudo što lokalni čelnici (od kojih svi preziru Sadama) sumnjaju kako ćemo ovog puta zaista obaviti posao. Druga važna stvar jest odbiti netočne tvrdnje kako, prije no što možemo išta učiniti glede Iraka, moramo riješiti izraelsko - palestinski sukob. Ovo je bilo netočno 1990. i 1991. a netočno je i danas. Oni koji savjetuju da se prije odlaska u Bagdad prvo krene u Jeruzalem nikada neće dovršiti ni jedan od dva cilja. Bush je već obvezao SAD na potporu najriskantnijem mogućem cilju: sigurnoj, demokratskoj i mirnoj palestinskoj državi. Uspješan napad na Irak sigurno neće naštetiti tom cilju. Vjeruje li itko u to da bi Sadam Husein sa sve većim arsenalom oružja masovnog uništenja pomogao? Treće i posljednje: rat s Huseinom nikada nije završio. Kakve god bile koristi od objave vojne strategije ili smjene režima, nisu nam potrebne da bismo opravdali napad na Irak. Pristanak Iraka na to da međunarodni inspektori potvrde kako je uništeno sve iračko oružje za masovno uništenje bilo je od ključne važnosti za privođenje Zaljevskog rata kraju. Husein je te odredbe u potpunosti ignorirao od 1998. Vijeće sigurnosti UN-a ujedinjeno je u svom zahtjevu da se inspektori moraju vratiti, a čak i one arapske vlade koje se javno protive napadu na Irak zatražit će od Iračana da surađuju s inspektorima. Stoga, odlučimo li otići u Bagdad, Huseinu bismo poručili: pridržavamo se međunarodnog mandata za tvoje oružje masovnog uništenja, iz 1991. Ako nam budeš stajao na putu, bit ćeš uništen. Jedina alternativa je uništiti tvoje oružje. Neki od onih koji pozivaju na rat s Irakom predlagali su da od Ujedinjenih naroda tražimo novi mandat. Naravno da bismo se trebali konzultirati s našim partnerima iz koalicije. Ipak, tražiti nove rezolucije Vijeća sigurnosti nakon Huseinova drskog ignoriranja istih značilo bi da su prije jasno izneseni zahtjevi UN-a bili nevažni i neostvarivi. Ovo je siguran način da se umanji vjerodostojnost Ujedinjenih naroda. Da zaključim: imamo problem s povijesnom vjerodostojnosti u zaljevu koji neće biti lako prevladati tek retoričkim poziranjem ili diplomatskom profinjenosti. U Washingtonu nam treba manje priče a više ujedinjenosti, trezveno predsjedničko objašnjenje zbog čega Irak i zašto sada, vezano za postojeći međunarodni konsenzus o oružju masovnog uništenja. Trebamo i regionalne akcije koje pokazuju našu odlučnost i usredotočenost. Konačno, američka vanjska politika ili, kad smo već kod toga, međunarodni poredak koji dopušta zemlji kao što je Irak da dođe do oružja masovnog uništenja istodobno kršeći ozbiljne sporazume, jamstvo je da živimo u svijetu kojeg čekaju još veći užasi", piše Alexander M. Haig mlađi, bivši državni tajnik, zapovjednik NATO-a i šef stožera Bijele kuće.